Prilika za našu mladost i buduće inženjere
Civilizacija smo smeća, ono je postalo i problem i prilika. Danas uglancano novo vozilo kroz samo dvadesetak godina postaje oronula hrpa izbljedjelog lima i plastike. Smeće! Uz protek dovoljnog broja godina svo smeće izgubiti će se prirodnim procesima razgradnje. Ponešto od toga, igrom slučaja, preživjeti će eone a onda postati prave civilizacijske relikvije kojima ćemo se diviti čak i više nego njihovi tvorci. Svojevrsne statue „čovjeka-prostora-vremena“ na licu mjesta ili u domicilnom muzeju, odnosno kao pokradeni artefakti u nijemim imperijalističkim propovjedaonicama svjedoka prošlosti.
Odmaknimo se kojih par desetaka ili stotina milijuna kilometara od našeg plavog planeta, do Marsa.
Na Mars šaljemo letjelice više od pola stoljeća. Od pionirskih pokušaja, nuspjeha i poluuspjeha, sovjetskih i američkih letjelica do današnjih, znatno sigurnijih i sofisticiranijih robota, popriličan broj manjih i većih „karoserija s dodatnom opremom“ pristigao je na tlo crvenog planeta.
Uzmemo li prve kilograme ljudskih tvorevina koje su stigle na Marsovo tlo (sovjetske misije Mars 2 i Mars 3, obje sa po jednim landerom i roverom) do najsofticiranijih i najnovijih (kineski lander Tianwen 1 i rover Zhurong te američki rover Perseverance i helikopter Ingenuity) robota svi će oni prije ili kasnije završiti svoje misije i postati „samo“ nefunkcionalni komadi smeća razasuti diljem Marsova tla.
No, nisu samo operativni roboti pristigli na Mars. Tu valja pribrojiti i dijelove njihove opreme poput, padobrana, specijalnih zračnih jastuka, toplinskih štitova, aerodinamičkih kukuljica, raketnih dizalica, neuspjelih misija koje su se razbile usljed nekontroliranog udara u tlo i uokolo dezintegrirale u stotine manjih dijelova. Poprilično tona i tona opreme nalazi se danas razasuto diljem crvenog planeta. Samo ih je nekoliko danas u funkciji, a navala na daleki svijet još nije ni počela u punoj snazi.
Sasvim je sigurno kako će dosadašnji artefakti na Marsovom tlu, pa i oni koji uskoro slijede, jednog dana u dalekoj budućnosti postati svojevrsni muzeji čovjekova osvajanja svemira. No hoćemo li ama baš svaki vijak na Marsu proglasiti „područjem od posebnog interesa“ za našu civilizaciju, ili uokolo istog sagraditi muzej? Jednom će nebrojene svijetle točke čovjekova puta u svemir, na Marsu, postati sekundarna sirovina, smeće. Uostalom kao i na Zemlji. Prvim žaruljama mjesto je u muzeju. I danas je svaka od njih de facto i de jure svijetli materijalni trag tehničkog napretka civilizacije pa ipak, kad nam kućna žarulja pregori bez razmišljanja i suosjećanja završava u smeću.
Ostaje nam nada kako ćemo kao vrsta na Mars i osobno pristići prije nego naše tehničke tvorevine tamo propadnu silom prirode i proteka vremena. Moguće da u međuvremeno odrastemo i kao ljudi pa naši Marsovski muzeji ne budu krcati pokradenim izlošcima. Prilika je to za naše mlade, učenike i studente, da svojim radom uzmu udjela u stvaranju budućeg Marsovskog „otpada“, novih misija ka crvenom planetu. Do tada, nama ovdje na Zemlji predstoji doživotno učenje što, kako i kamo s pravim otpadom. Dijamanti se presijavaju na svjetlosti no nisu dijamanti sve što blješti, ima nešto puno vrijednije i u knjigama. Kupimo i pročitajmo jednu, možda baš o Marsu.