Vekovima su univerziteti počivali na tri pretpostavke: da je inteligencija ljudska, da je život relativno kratak i da je znanje oskudno. Veštačka inteligencija dovodi u pitanje sve tri, primoravajući visoko školstvo/obrazovanje da preispita svoju ulogu u društvu.
Pitanje da li smo sami u kosmosu leži u samom srcu ljudske radoznalosti. Poznati pisac naučne fantastike Artur Klar jednom je izrekao misao koja savršeno sažima svu težinu ovog pitanja:
Kao prirodni instrument za merenje tame poslužiće nam prepoznatljivi obrazac zvezda poznat kao „Veliki kvadrat Pegaza”. Ovaj četvorougao deluje poput standardizovanog „prozora” ili uzorka na jesenjem nebu — njegov jasni geometrijski oblik uokviruje tačno definisani deo nebeske sfere, zbog čega je brojanje zvezda unutar njega savršen način da objektivno procenimo kvalitet i tamu lokalnog neba.
Za razliku od prošlosti u kojoj su generacije sporo prenosile mudrost s verom da će ona i dalje važiti, danas u okviru samo jednog ljudskog veka prolazimo kroz tri istovremene revolucije: pojavu inteligencije koja donosi odluke, globalnu borbu za kontrolu nad njom i eksploziju podataka koji joj omogućavaju da nas poznaje bolje nego što poznajemo same sebe. Ljudsko društvo ne pokreće gola istina, već zajedničke priče poput zakona, religije i novca, pa onaj ko kontroliše priču, kontroliše i celokupnu vrstu. Nalazimo se na sudbonosnoj prekretnici jer po prvi put u istoriji stvoritelj priča više nije čovek, već veštačka inteligencija sposobna da masovno proizvodi uverenja, lažira intimnost i preuzme kormilo naše civilizacije.
Razvoj svemirskih misija zahteva izuzetno složeno inženjerstvo koje mora da obezbedi pouzdanost, otpornost na razne probleme i arhitekturu sposobnu da se prilagođava promenljivim okolnostima, a jedan od ključnih aspekata je takozvani nivo tehnološke spremnosti instrumenata i tehnologije.
Gravitaciono sočivo nastaje kada masa nekog objekta u prednjem planu iskrivi prostor-vreme oko sebe. Svetlost koja prolazi pored tog objekta se savija. Ovakve pojave nastaju kada se galaksije u prednjem planu i one u pozadini nađu u istom pravcu, zbog čega se svetlost udaljene galaksije savija oko galaksije koja se nalazi bliže nama.
Kako proučavati česticu koja je praktično nevidljiva, nema naelektrisanje i prolazi kroz celokupnu masu planete Zemlje bez ikakvog otpora? Ovo pitanje decenijama je predstavljalo jedan od najvećih i najuzbudljivijih izazova u modernoj fizici.