Vekovima su univerziteti počivali na tri pretpostavke: da je inteligencija ljudska, da je život relativno kratak i da je znanje oskudno. Veštačka inteligencija dovodi u pitanje sve tri, primoravajući visoko školstvo/obrazovanje da preispita svoju ulogu u društvu.
Pitanje da li smo sami u kosmosu leži u samom srcu ljudske radoznalosti. Poznati pisac naučne fantastike Artur Klar jednom je izrekao misao koja savršeno sažima svu težinu ovog pitanja:
Kao prirodni instrument za merenje tame poslužiće nam prepoznatljivi obrazac zvezda poznat kao „Veliki kvadrat Pegaza”. Ovaj četvorougao deluje poput standardizovanog „prozora” ili uzorka na jesenjem nebu — njegov jasni geometrijski oblik uokviruje tačno definisani deo nebeske sfere, zbog čega je brojanje zvezda unutar njega savršen način da objektivno procenimo kvalitet i tamu lokalnog neba.
Za razliku od prošlosti u kojoj su generacije sporo prenosile mudrost s verom da će ona i dalje važiti, danas u okviru samo jednog ljudskog veka prolazimo kroz tri istovremene revolucije: pojavu inteligencije koja donosi odluke, globalnu borbu za kontrolu nad njom i eksploziju podataka koji joj omogućavaju da nas poznaje bolje nego što poznajemo same sebe. Ljudsko društvo ne pokreće gola istina, već zajedničke priče poput zakona, religije i novca, pa onaj ko kontroliše priču, kontroliše i celokupnu vrstu. Nalazimo se na sudbonosnoj prekretnici jer po prvi put u istoriji stvoritelj priča više nije čovek, već veštačka inteligencija sposobna da masovno proizvodi uverenja, lažira intimnost i preuzme kormilo naše civilizacije.