Znali smo što će se događati u srijedu, 06. lipnja 2012. godine i zato smo se danima prije pripremali kako bismo dostojno dočekali, učestvovali i ispratili taj događaj. Ovo što ćete ovdje pročitati i vidjeti, događalo se na vrhu Bilogore, iznad prigradskog naselja Sveti Đurađ, kod Virovitice. Glavni glumci u ovoj svemirskoj predstavi bili su planet Venera i naša zvijezda Sunce. Mi smo bili samo popratni statisti koji su učestvovali o ovoj predstavi koju više neće vidjeti gotovo dvije generacije čovječanstva koje će se u međuvremenu izmijeniti na ovome plavom planetu. Pa da se predstavimo.
Tko sve učestvuje u ovom igrokazu?
Zlatko F. Kovačević
Prvi je naš spiritus movens Zlatko Kovačević, koji je alfa i omega astronomije u Virovitici. Bez njega bismo svi bili kao bez glave, nit' bi znali što radimo, nit' gdje idemo, a astronomija bi tada bila neka čudna ptica... Zlatko je upravljao mrcinom od teleskopa, Celestron Schmidt-Cassegrain od 203 mm preo je u njegovim rukama poput mačke, a mali sjajni fotić, ne znam njegove podatke ali znam jedno, to je valjda najbrbljaviji fotoaparat koji sam vidio i čuo, slikao je njime sve oko sebe, a fotić bi svaki puta zasvirao čim bi mu nešto pritisnuo. Već smo se počeli pitati je li to fotoaparat ili sintesajzer...
Domagoj Petrić
Drugi je Domagoj Petrić, čovjek koji ima veze posvuda i da nema njega, sjedili bismo još i danas u zadimljenim rupama virovitičkih birtijetina, mirisali na dimljene tenisice i ustajalo pivo. On nas je izvukao iz tog gliba i smjestio u lijepo mjesto virovitičke Gradske knjižnice gdje se osjećamo... nevjerojatno. Domi nije imao svoj instrument ali se služio svim instrumentima na livadi, zavirivao posvuda i trudio se da nam raspoloženje bude na visini.
Hrvoje Kavalir
Tu je i Hrvoje Kavalir, zaljubljenik u sve što vole mladi, ali i u ono što ne vole, i da nije bilo njega ne bismo se uspjeli ovako lijepo smjestiti na najvišu točku gledališta i zauzeti najbolja mjesta. Služio se fotoaparatom Canon EOS-450D opremljenim teleobjektivom Canon EF-S 55-250 mm.
Robert Žibreg
Robert Žibreg je naš stari-mladi prijatelj koji se već dugo bavi astronomijom i voli crne teleskope, kao i fotoaparate pa ih koristi kad god može. Još samo da se oženi pa će imati sve što jedan astronom može poželjeti. Robert je koristio 200 milimetarski newton teleskop na HEQ-5 montaži i Canonov fotoaparat EOS 350D.
Danijel Reponj
Peti je... ja. Vječito žedan i gledam samo gdje bih se udobno uvalio. Nije bilo piva, a da ga je i bilo, ne znam što bih s njime pa bih ga vjerojatno mijenjao s nekime tko ima sok, a to je i Hrvoje prepoznao pa smo se brzo skompali. Moj je zadatak bio nagovoriti da se moj Canon EOS-450D sprijatelji s metalik žutim teleskopom Sky-Watcher Maksutov-Cassegrain 150 mm. I tako su si odgovarali da sam odlučio da ću si jednoga dana kupiti jedan takav teleskop. Ali crni naravno, od 180 mm. Da mi paše uz fotić.
Hrvoje i Danijel to su prijatelja dva, nepopravljivi antialkoholičari... khm...
Sada kada znate tko smo, vrijeme je da vam ispričam priču o ljubavi između Sunca i Venere.
U osvit praskozorja
Nakon što smo dva dana ranije pripremili opremu, potrpali ju u automobile, napunili baterije i akumulatore, provjerili postavke, računala i informacije, u rano jutro, u 04:20 sati 06. lipnja 2012. godine našli smo se ispred trgovine u Svetom Đurđu i krenuli prema vrhu Bilogore. Za desetak minuta mala se kolona vozila zaustavila pedesetak metara od cilja. Malo pospani ali zato puni volje i veselja krenuli smo istovarivati sve što smo sa sobom ponijeli kako bismo mogli na vrijeme snimati i promatrati ovaj jedinstveni događaj. Sunce je u Virovitici trebalo izaći u točno 05:03 sati i nismo smjeli to propustiti. Odnijeli smo opremu na livadu udaljenu oko 50 metara jer se vozilima nismo mogli tamo dovesti i počeli sastavljati instrumente.
Znate li koja je najveća muka astronoma kada ne vidi zvijezde? Posebno jednu zvijezdu - Sjevernjaču! Svaki astronom želi što preciznije rektificirati (usjeveriti) svoj teleskop kako bi mogao bez brige promatrati kroz njega. Naime, suvremeni teleskopi imaju montaže s motornim praćenjem i da bi računalo teleskopa znalo kuda "gleda" treba mu pokazati tri referentne točke na nebu, a to su zvijezde. Kako zvijezda više nije bilo, trebalo je pogoditi otprilike gdje je sjever i koristiti motorno praćenje tako da se povremeno korigira os po kojoj teleskop prati dnevni hod Sunca. Što točnije postavimo orijentaciju teleskopa, manje ćemo morati vršiti korekcije praćenja. A zvijezde se više nisu vidjele. Tu u pomoć priskače moderna tehnologija koju svi nosimo u džepu. Pametni telefon, smatrtphone ili kako ga god zvali, je u stvari ručno računalo s telefonom i u njega možete staviti koji god program želite. A u ovom trenutku najkorisniji su se pokazali kompas i libela. Pomoću kompasa na mobitelu sam odredio sjever i najbolje što sam mogao okrenuo montažu prema nevidljivoj Sjevernjači. No, kako je tlo gdje se teleskop nalazio bilo neravno, sve je malo visjelo na jednu stranu. Trebalo je pomoću libele izvući noge montaže na strani koja visi. Stavio sam mobitel na površinu na koju obično stavljamo okulare, a to je ona mala trokutasta "tepsija" između nogu stativa i pomoću digitalnog pokazivača na libeli doveo cijeli setup u ravnotežu. I to je bilo to.
Još nam je ostalo malo vremena da možemo uživati u nevjerojatnom prizoru koji je bio pred nama. Ljudi moji, ovo je bilo jedno od najljepših jutara koje sam vidio. Kao da je znalo da smo tamo gore i da će se za koji trenutak dogoditi nešto čudesno i prekrasno. Nebo je bilo prekrasno, plavičasto i bez oblaka, zrak čist i proziran, dan prije je padala kiša, baš kao i nekoliko dana prije toga i iz atmosfere isprala sve nečistoće. Bistro jutro, baš onakvo kakvo bismo svaki dan poželjeli.
Pogled na zoru koja sviće
Montiranje instrumenata
Prekrasni prizor
Jutro iznad Virovitice
U sjeni drveta
Pogled na jutarnji Mjesec - Foto: Hrvoje Kavalir
Iskoristili smo priliku malo snimati taj prizor. Bližio se trenutak bez povratka i pohrlili smo dočekati ga kako i treba.
Počinje pakao
Pogled nam je gledao ravno u Mađarsku čija je granica od nas udaljena nekih 15 kilometara, a u dubini Mađarske jasno su se vidjela brda oko Pečuha, udaljena oko 68 kilometara zračne linije. Nekoliko minuta prije nego je trebalo izaći Sunce, dogodilo se nešto prekrasno. Vrlo daleko u Mađarskoj, pojavilo se područje zagasito žuto-crvenog svjetla. Doista neobičan prizor kakav nikada nisam vidio. Mjesto je to odakle nas je čekao adrenalinski početak izlaska naše zvijezde koji ću pamtiti dok sam živ. Sjeo sam pored teleskopa i okrenuo ga ravno u to svjetlo u daljini. Na ekranu prijenosnog računala pokazao se prizor od kojega sam ostao bez daha. Svi smo počeli ispuštati uzvike iznenađenja.
Tajanstveni svjetlosni pojas u Mađarskoj
Jako, jako daleko, Google Earth pokazao je da je taj prizor bio udaljen 90 kilometara duboko u Mađarskoj, u Šomođskoj županiji, a to je već ravno kod njihovog poznatog jezera Balaton, odnosno Blatnog jezera, iznad brda koje se tamo nalazi, pojavio se sloj magle ili niskog oblaka koji je zasvijetlio kada ga je obasjalo svjetlo izlazećeg Sunca kojega mi još nismo vidjeli i ostavio dojam da se zapalila šuma na vrhu tog brda. Gledali smo u taj prizor bez glasa i napeto čekali što će se sljedeće dogoditi. Nismo trebali dugo čekati. Kao iz nekakvog filma strave, pojavila se zvijer razjapljenih usta koja je ognjem gutala sve čega se dotakla.
Prvi tračak Sunca
Između dva šumarka, okomila se na onaj desni i nezaustavljivo rasla, i rasla, i rasla... Bio je to uvod u pakao koji slijedi. Zrak je zakuhao, činilo se da dolazi sudnji dan. Pogledavši iznad teleskopa, prostim okom vidio se bljesak koji je naviještao izlazak Sunca, baš kao i svako sunčano jutro. Lijepi prizor no ništa poput onoga što se vidjelo kroz teleskop, a vidjelo se nešto nevjerojatno.
Sjaj Sunca postaje sve jači
Vatrena kugla koja je nezaustavljivo rasla iznad te šumice, gorila je ognjem koji je bivao sve jači, gutajući obrise šumice iza koje je rastao. I onda se u jednome trenutku pojavio zeleni bljesak! Počeo sam mahnito pritiskati tipku na laptopu i snimati fotografiju za fotografijom, istovremeno vičući u sav glas "ZELENI BLJESAK, VIDI SE ZELENI BLJESAK"!!! Svi su me pogledali čudeći se što ja to vičem, a Zlatko je petljajući nešto po Celestronu rekao da to ne može biti. E pa može, počeo sam se histerično veseliti vičući "MOŽE, MOŽE, EVO SNIMAM GA!!!" I zaista, potpuno nenadano, neočekivano, pojavio se na možda 2-3 sekunde zeleni bljesak na gornjem rubu Sunca.
Zeleni bljesak na gornjem rubu Sunca
Sigurno ćete se pitati o kakvom ja to zelenom bljesku sada trabunjam. Astronomi znaju za tu rijetku pojavu koja se pojavljuje samo u određenim trenucima kada se za to stvore uvjeti u atmosferi u kojima se ta svjetlosna pojava može vidjeti. Kada zrake svjetlosti prolaze kroz atmosferu, zbog promjene u gustoći zraka, lome se. Na svakom sloju zraka različite gustoće dolazi do loma svjetlosti pa se tako svjetlost svija prema površini Zemlje. Kut loma svjetlosti u zelenom dijelu spektra malo je veći od kuta loma svjetlosti u crvenom dijelu spektra pa je prilikom izlaska i zalaska Sunca njegov gornji rub zelene boje, a donji crvene. No s obzirom na sjaj Sunca, to je teško primijetiti. Da bi se takav fenomen mogao vidjeti, ne smije biti izmaglica, Sunce mora biti duboko u horizontu i mora biti velika temperaturna razlika u slojevima zraka. A upravo je tako bilo toga trenutka. Kako se pojavio, tako je brzo i nestao. Izgleda da sam ga jedino ja uočio i snimio jer nitko drugi nije ništa više komentirao u vezi njega. Ili nisu bili pažljivi ili nisu znali o čemu se radi. Iznenađenje za iznenađenjem. Prateći dalje prizor koji je dolazio kroz teleskop, vatrena se lopta povećavala i rasla, zrak je kuhao lomeći svjetlost tako da ono što je slijedilo ostavljalo je dojam pakla. Gorilo je nebo, gorila su brda, šumica se izvijala, vijorila, treperila, podrhtavala ispod te goleme ognjene vatre koju više ništa nije moglo zaustaviti na njezinom putu.
Prvi pogled na Veneru u Suncu
Kada je bila već kao pola nekakve vatrene kupole, pojavila se plešuća tamna mrlja na usijanom licu ove svjetleće nakaze. Svi smo povikali u glas "EVO JE, VIDI SE VENERA!!!" Pogled mi je bio zalijepljen u zaslon računala i gledao sam bez daha kako ta mrlja pleše i poskakuje u tom ognju. Prizor je postajao sve svjetliji, a kada je izgledao kao otrovna svjetleća ružna gljiva, koja je podsjećala na prizor trenutka eksplozije nuklearne bombe, postao je i opasan. Nisam više mogao kompenzirati ga dužinom ekspozicije fotoaparata niti smanjivanjem ISO vrijednosti, a to je značilo da je vrijeme da na objektiv stavim posebni filtar izrađen od Baaderove Astrosolar folije koja je izrađena upravo za te namijene.
Zadnji pogled na Sunce bez filtra
Brzo sam ga postavio, podesio ISO i ekspoziciju te nastavio snimati. Sunce je napokon cijelo izašlo i ličilo je na smežuranu marelicu koja visi u prostoru. Vidjele su se i Sunčeve pjege koje su bile sitnije od one kvrgave Venere s kojom su se migoljile u uzavreloj atmosferi. Dobio sam poriv da idem pokušati to sve skupa fokusirati ali nisam ništa poduzimao u vezi toga jer sam znao da bi to bilo uzalud, atmosfera je na obzoru vrlo nemirna i ništa protiv toga ne pomaže. Trebalo je samo čekati da se Sunce uzdigne dovoljno visoko i slika će se sama razbistriti.
Jutarnje Sunce s Venerinim tranzitom
I dok smo čekali da se Sunce uzdigne, iskoristili smo priliku još malo uživati u igri dugačkih ranojutarnjih sjena koje su se igrale oko nas i tamo dolje, ispod Bilogore. Grad Virovitica budio se iz sna, a njegovi stanovnici bili su nesvjesni prizora kojima smo prisustvovali i koji se odigravaju iznad njihovih glava. A prizori su bili zaista prekrasni. Fotografirali smo ih i veselili se poput male djece, sve nas je to nekako punilo energijom i izazivalo da se opustimo i prepustimo trenutku.
Prekrasan izlazak Sunca - Foto: Hrvoje Kavalir
Jugoistočni dio Virovitice po kojemu se igraju sjene
Dobro smo ga iskoristili i upijali sve oko nas. A onda nas je nagradio svojom prisutnošću i jedan potpuno neočekivani nebeski gost. Pojavio se maleni sundog, prirodna pojava koje se manifestira kao mala, ali sjajna "duga" udaljena od Sunca nekih tridesetak stupnjeva, a uzrokuje je lom svjetla na kristalićima leda u višim dijelovima atmosfere. Viđao sam ju na fotografijama i znao sam za nju ali ju nikada nisam vidio u živo. Sada nas je priroda nagradila i jednim lijepim sundogom odnosno parhelijom kako se to stručno još naziva. Navalili smo ju fotografirati i čuditi se otkuda se pojavila.
Sundog na nebu iznad Virovitice - Foto: Danijel Reponj
Sundog ili parhelija - Foto: Danijel Reponj
Sundog u krošnji drva - Foto: Danijel Reponj
Mala duga na nebu koju ju je Hrvoje snimio teleobjektivom - Foto: Hrvoje Kavalir
Iznenađenja toga jutra nikako da prestanu, a mi smo ih sve uredno dokumentirali svojim snimalicama. Zaista prekrasno, bili su to jedni od onih trenutaka koji kad započnu svoj veseli lijepi niz, nikako da prestanu, a kod čovjeka izazivaju veselje, oduševljenje i nevjericu, rekao bih da je to bio događaj ravan dobitku na lutriji. Izvanredno! S vremena na vrijeme smo bacili pogled kroz teleskope, Sunce se već lijepo zaokružilo i slika je bila oštra, Venera je lagano i elegantno kako to i dolikuje jednoj boginji ljubavi, bez žurbe plutala preko svijetle Sunčeve ploče.
Snimak kroz teleobjektiv - Foto: Hrvoje Kavalir
Venerin tranzit preko Sunčeve ploče u punom zamahu
Povremeno je pao koji snimak i počeli smo se više družiti nego promatrati. Nije bilo razloga za žurbu. Zlatko je svakome od nas dao sok u tetrapaku i po jednu čokoladu s lješnjacima pa smo se veselo bacili na srkanje soka kroz slamčicu i grickanje čokolade što nam je još više popravilo raspoloženje. Sve je toga jutra bilo lijepo. Kao u bajci. Znali smo da prisustvujemo posljednji puta u svojem životu ovom događaju i željeli smo si ga uljepšati koliko smo god mogli. Pozirali smo za fotografiranje želeći imati uspomenu na taj dan kako bismo mogli svima pokazati da smo i mi bili dijelom toga, pogotovo što smo imali što i pokazati.
Virovitički astronomi na vrhu Bilogore
Opuštena atmosfera na promatranju
Domagoj: Znaš li kako zeko skakuće? Ovako, hop, hop... Danijel: E sad mi je dosta svega, mrzim zeke... - Foto: Hrvoje Kavalir
Na vrhu Bilogore, prekrasnom krajobrazu, predivnom pogledu na Suncem okupanu Viroviticu i njezine dugačke jutarnje sjene koje su se igrale posvuda, lijepe boje svuda oko nas... Možemo li poželjeti još nešto bolje? A to se bližilo.
Pakleni poljubac
Treći kontakt. Naziv je to trenutka kada ćemo vidjeti još jednu zanimljivost na nebu. Što će se tada dogoditi? Dogodit će se efekt kapljice, odnosno izdužene crne točkice. Nastaje zbog lomljenja Sunčeva svjetla u Venerinoj gustoj atmosferi, koje dijelom skreće sa svojeg prvobitnog pravca pa se vidi pojava koja podsjeća na izduženu vodenu kapljicu. Biti će to pravi pakleni poljubac Venere na kojoj vlada temperatura od 480 stupnjeva celzijusovih i Sunca čija je fotosfera temperature oko 6 tisuća stupnjeva, a korone nekoliko milijuna stupnjeva, i nismo to željeli propustiti. Barem ja.
Venerin tranzit snimljen kroz teleobjektiv - Foto: Hrvoje Kavalir
Kako se bližio trenutak kontakta, napetost je rasla. Ja sam u međuvremenu ispraznio akumulator u svojem "powertanku" pa mi je Zlatko dao svoj kako bih mogao nastaviti snimati. Ni on nije dugo izdržao pa sam posudio Robertov no on je već bio prazan pa sam se pouzdao u bateriju na laptopu da će izdržati. Izdržala je. Venerina se loptica bližila rubu Sunca i iščekivanje je bilo na vrhuncu.
Neposredno prije trećeg kontakta
I kontakt se dogodio...
Fotići su škljocali, mi smo utihnuli i iščekivali dati trenutak. I došao je. Venera je polako i nježno svojim tamnim usnama poljubila Sunce, a pakleni se poljubac lagano razvukao i izazvao onaj famozni efekt kapljice. Sve je bilo kako treba biti. Venera se više nije odvajala od ruba Sunca i tonula je sve više u crnilo izvan njega.
Efekt kapljice
Neumitni put k odlasku
Venera samo što nije napustila Sunčevu ploču
Nama je preostalo samo da to promatramo i snimamo, urezujući to u svoje pamćenje, svjesni da smo zadnji ljudi na ovom plavom planetu koji imamo privilegij vidjeti taj prizor u živo. Još koji trenutak i u idućih 105 godina neće biti niti jednoga homo sapiensa koji će to moći promatrati. Ta spoznaja izaziva strahopoštovanje u čovjeku. Poželio sam Veneri sretno putovanje na svojem eliptičnom putu oko Sunca i čekao da mi posljednji puta mahne. I mahnula je, još jedan sitni trenutak kao da je zastala i onda se tiho, kako je i došla, otisnula u crnilo svemira, gubeći se u plavetnilu zemaljskoga neba.
Posljednji pozdrav za idućih 105 godina
Uzdahnuli smo i konstatirali da je ljubavna priča o Veneri i Suncu završila. Bili smo sretni što smo bili na ovoj astronomskoj predstavi i rasklapajući instrumente i trpajući ih u vozila, komentirali viđeno. Izlazak Sunca je kod nas zabilježen minutu ranije nego li je to izračunato jer smo se nalazili na vrhu Bilogore pa smo imali priliku vidjeti ga minutu prije astronomskoga kolege Sandrina Požežanca koji je ostao snimati cijeli događaj na sjevernom rubu grada Virovitice. Njegova priča je drugačija od naše ali jednako upečatljiva.
Slika za uspomenu i dugo sjećanje na ovaj lijepi događaj.
Zlatko je na kraju zaplesao svoj poznati ples...
...koji uvijek pleše nakon uspješnog promatranja, a i kada misli da ga nitko ne vidi
I što sada? Naši će se zapisi i fotografije pohraniti po različitim bazama i arhivima na Internetu i za 105 godina ljudi će iznenada dobiti želju da ih izvuku i pogledaju što su to sjene njihovih prethodnika snimile prije nešto više od stoljeća. Nadam se da ćemo im ostaviti vrijedne uspomene koje će moći generacijama koje dolaze pokazati kako smo mi to vidjeli i doživjeli. A do tada, sjećat ćemo se ovoga i učiti one mlade koji nisu imali prilike to vidjeti, kako se vatreno ljube Venera i Sunce jer ljubav je jedino što ostavljamo iza sebe. Bez obzira bilo to na Zemlji ili negdje drugdje u svemiru. Ova priča završava u iščekivanju slične koja će se dogoditi 09. svibnja 2016. godine. U glavnoj ulozi tada će biti naša zvijezda Sunce i njoj najbliži planet Merkur. Nadam se da ćemo i nju isto tako imati priliku popratiti, a do tada, sakupljajmo znanje, jer jedino je to što će nam omogućiti da još bolje razumijemo događaje oko nas. I znate što? Želim vam da budete vrlo uspješni u tome!
Fotografije
O ovom tranzitu možete vidjeti u Astrogaleriji fotografije naših astronoma, a rasprave i još fotografija o ovome događaju možete pratiti na Astroforumu u temama:
Prolaz Venere 6. 6. 2012 - izvještaj
Tranzit Venere - 2012 - Čakovec
AD Lepoglava - promatračka izvješća
Tranzit Venere 6.6.12. (s kompaktom :D )
Filmići
Tranzit Venere 2012 na Jarunu - Dag Šola Oršić
Tranzit Venere - Filip Lolić
Tranzit Venere 06.06.2012. - Dražen Škrinjarić
Filmić dodira Venere sa rubom Sunca - Saša Nuić
Venus Transit 2012 - Anđelko Glivar
http://ww
Venus Transit 2012 - Boris Štromar
http://ww
KOJI TELESKOP DA KUPIM?
