Skoro svaki aspekt našeg modernog sveta pokreću digitalni računari. Od pametnih telefona u našim džepovima do globalnih finansijskih tržišta, sve se zasniva na neumoljivom maršu nula i jedinica. Decenijama je ovaj napredak bio vođen jednostavnim, ali moćnim principom poznatim kao Murov zakon – obećanjem da će se računarska snaga udvostručavati svakih 18 meseci. Ali ta era, zlatno doba silicijuma, polako se bliži kraju. Fizički zakoni postavljaju granice koje više ne možemo ignorisati.
“To je naučna zagonetka o tome kako se iz jednostavnih, fundamentalnih zakona fizike rađaju beskrajna složenost i predivni obrasci koje vidimo svuda oko nas. Keplerova pahulja bila je poklon koji u sebi sadrži tajne univerzuma.”
Među najzagonetnijim kozmičkim pojavama koje su otkrivene u posljednjih nekoliko desetljeća su i kratki, ali vrlo sjajni bljeskovi plavog i ultraljubičastog svjetla koji postupno blijede, ostavljajući za sobom slabu rendgensku i radiovalnu emisiju. S tek malo više od desetak dosad otkrivenih pojava te vrste, astronomi su raspravljali o tome izazivaju li ih supernove od neke neobične vrste ili, pak, upadanje međuzvjezdanog plina na crne jame. (Dosad je u vidljivom svjetlu opaženo nekoliko desetaka takvih bljeskova, ali su za samo mali dio njih bili viđeni rendgenski i radiovalni posjaj. Prim. prev.)
Kako smo se našli ispred svetlosti sa tih [dalekih] objekata? Jer [i] naša materija potiče iz oblasti Velikog Praska!
To je pitanje čitaoca Dejana Mišića na skorašnji članak o otkriću do sada najstarije i najudaljenije galaksije. Najbolji odgovor daje standardna paradigma o evoluciji ranog svemira, hipoteza o takozvanoj inflacionoj fazi širenja. Evo kako to izgleda u slučaju nas i galaksije HD1.
Mesečeva faza i libracija za 2026. godinu, u intervalima od jednog sata gledano sa severne hemisfere. Uključuje dodatne grafike koje prikazuju Mesečevu orbitu, podsolarne i podzemljske tačke, kao i Mesečevu udaljenost od Zemlje u pravoj razmeri. Krateri blizu terminatora su označeni, kao i mesta sletanja Apola, morske površine i druge albedo karakteristike na sunčevoj svetlosti.
... za fizičarku Sabinu Hosenfelder, ovo nije duboka filozofska zagonetka, već gotovo trivijalna posledica fundamentalnih zakona prirode. Njena tvrdnja je šokantno direktna: slobodna volja je iluzija. Prema fizici, budućnost je određena prošlošću, sa izuzetkom nasumičnih kvantnih događaja koje apsolutno niko ne može kontrolisati. Šta ako je u pravu? I, što je još važnije, šta ako je verovanje u slobodnu volju ne samo zabluda, već i opasna ideja koja nas koči?
Bez obzira na to što naslov ovog teksta možda najavljuje neku naučnu fantastiku (stonoga na struju?!), koja je u principu verni pratilac astronomske nauke, ovaj tekst biće ipak mnogo realističniji i savremeniji: ovde ću vam ispričati kako mikroprocesori i mikrokontroleri svakodnevno, nonstop melju enormne količine nula i jedinica, čineći naš život lakšim i jednostavnijim. Biće priče o tome kako ove „stonoge na struju“ izgledaju spolja, kakve imaju priključke, a ako ste se ikada zapitali zašto jedan kilobajt nema tačno hiljadu bajtova, spreman sam da vam i to objasnim.
Faze Meseca za 2026. godinu.
Kako smo se našli ispred svetlosti sa tih 
Moja slobodna,hahah, volja, kaže... 
KOJI TELESKOP DA KUPIM?
