“To je naučna zagonetka o tome kako se iz jednostavnih, fundamentalnih zakona fizike rađaju beskrajna složenost i predivni obrasci koje vidimo svuda oko nas. Keplerova pahulja bila je poklon koji u sebi sadrži tajne univerzuma.”
Među najzagonetnijim kozmičkim pojavama koje su otkrivene u posljednjih nekoliko desetljeća su i kratki, ali vrlo sjajni bljeskovi plavog i ultraljubičastog svjetla koji postupno blijede, ostavljajući za sobom slabu rendgensku i radiovalnu emisiju. S tek malo više od desetak dosad otkrivenih pojava te vrste, astronomi su raspravljali o tome izazivaju li ih supernove od neke neobične vrste ili, pak, upadanje međuzvjezdanog plina na crne jame. (Dosad je u vidljivom svjetlu opaženo nekoliko desetaka takvih bljeskova, ali su za samo mali dio njih bili viđeni rendgenski i radiovalni posjaj. Prim. prev.)
Kako smo se našli ispred svetlosti sa tih [dalekih] objekata? Jer [i] naša materija potiče iz oblasti Velikog Praska!
To je pitanje čitaoca Dejana Mišića na skorašnji članak o otkriću do sada najstarije i najudaljenije galaksije. Najbolji odgovor daje standardna paradigma o evoluciji ranog svemira, hipoteza o takozvanoj inflacionoj fazi širenja. Evo kako to izgleda u slučaju nas i galaksije HD1.
Mesečeva faza i libracija za 2026. godinu, u intervalima od jednog sata gledano sa severne hemisfere. Uključuje dodatne grafike koje prikazuju Mesečevu orbitu, podsolarne i podzemljske tačke, kao i Mesečevu udaljenost od Zemlje u pravoj razmeri. Krateri blizu terminatora su označeni, kao i mesta sletanja Apola, morske površine i druge albedo karakteristike na sunčevoj svetlosti.
... za fizičarku Sabinu Hosenfelder, ovo nije duboka filozofska zagonetka, već gotovo trivijalna posledica fundamentalnih zakona prirode. Njena tvrdnja je šokantno direktna: slobodna volja je iluzija. Prema fizici, budućnost je određena prošlošću, sa izuzetkom nasumičnih kvantnih događaja koje apsolutno niko ne može kontrolisati. Šta ako je u pravu? I, što je još važnije, šta ako je verovanje u slobodnu volju ne samo zabluda, već i opasna ideja koja nas koči?
Bez obzira na to što naslov ovog teksta možda najavljuje neku naučnu fantastiku (stonoga na struju?!), koja je u principu verni pratilac astronomske nauke, ovaj tekst biće ipak mnogo realističniji i savremeniji: ovde ću vam ispričati kako mikroprocesori i mikrokontroleri svakodnevno, nonstop melju enormne količine nula i jedinica, čineći naš život lakšim i jednostavnijim. Biće priče o tome kako ove „stonoge na struju“ izgledaju spolja, kakve imaju priključke, a ako ste se ikada zapitali zašto jedan kilobajt nema tačno hiljadu bajtova, spreman sam da vam i to objasnim.
U starom Rimu simbol Nove godine bio je bog Janus koji jednim licem gleda u prošlost a drugim u budućnost. Ovog puta pogledaćemo u prošlost. Protekla godina obeležila je 90 godina od početka časopisa „Saturn“, ili kako je reklamiran, „prva jugoslovenska popularna i stručna revija za astronomiju, meteorologiju, geofiziku, i geodeziju.“ Koji je sada, zahvaljujući vrednim poštovaocima astronomije i tradicije, dostupan preko Interneta! Šta se događalo, o čemu se pisalo u to sada daleko vreme?
Astronomi su oduvek pomerali granice mogućeg. Svoje opservatorije postavljaju na najvišim planinama, u najsuvljim pustinjama, na najhladnijim ledenim pločama i u orbiti oko Zemlje i Sunca. Svaka od ovih lokacija nudi jedinstven prozor u kosmos, oslobođen nekih od ograničenja koja nameće naša planeta