Desetog januara, Jupiter će dostići svoj vrhunac sjaja za celu godinu. Tog datuma, planeta će se naći u položaju koji astronomi nazivaju "opozicija". Jednostavno rečeno, to znači da će se Zemlja naći tačno između Jupitera i Sunca.
Koristeći NASA-in Svemirski teleskop Hubble, jedan istraživački tim je otkrio novu vrstu astronomskih objekata - plinom bogati oblak od tamne tvari, lišen zvijezda, kojega se drži rekliktom ili ostatkom nekadašnjeg procesa oblikovanja galaktika. Objekt je dobio nadimak Oblak-9 (engl. Cloud-9) i on predstavlja prvu takvu formu pronađenu u svemiru, koja unaprjeđuje naše razumijevanje nastanka galaktika, ranog svemira i prirode same tamne tvari. ("Cloud nine" (doslovce "oblak devet") je izraz vrlo sličan našem "sedmom nebu". Ako je netko "on cloud nine", to znači da je stanju euforije, "na sedmom nebu"! Prim. prev.)
Najtraženija čestica u fizici nije čestica tamne materije – to je graviton, kvant gravitacije. Njegovo merenje bilo bi nedvosmislen dokaz da je Ajnštajnova teorija na kraju nepotpuna i da mora biti zamenjena kompletnijom teorijom koja prostor-vremenu daje kvantna svojstva. Decenijama se smatralo da je direktno merenje ove čestice nemoguće, što je predstavljalo jednu od najvećih prepreka u modernoj fizici.
Šta je zapravo galaksija; kako astronomi mere prečnike, masu i obim galaksija u mraku; gde se Mlečni put nalazi na spektru od „normalnog“ do „zaista gigantskog“; koliko je zaista velika najveća galaksija; kako galaksije rastu; koja je uoga supermasivnih crnih rupa i tamne materije u stvaranju galaktičkih giganata; zašto se naš mozak muči da shvati ove razmere – i šta to otkriva o nama
Skoro svaki aspekt našeg modernog sveta pokreću digitalni računari. Od pametnih telefona u našim džepovima do globalnih finansijskih tržišta, sve se zasniva na neumoljivom maršu nula i jedinica. Decenijama je ovaj napredak bio vođen jednostavnim, ali moćnim principom poznatim kao Murov zakon – obećanjem da će se računarska snaga udvostručavati svakih 18 meseci. Ali ta era, zlatno doba silicijuma, polako se bliži kraju. Fizički zakoni postavljaju granice koje više ne možemo ignorisati.
“To je naučna zagonetka o tome kako se iz jednostavnih, fundamentalnih zakona fizike rađaju beskrajna složenost i predivni obrasci koje vidimo svuda oko nas. Keplerova pahulja bila je poklon koji u sebi sadrži tajne univerzuma.”
Među najzagonetnijim kozmičkim pojavama koje su otkrivene u posljednjih nekoliko desetljeća su i kratki, ali vrlo sjajni bljeskovi plavog i ultraljubičastog svjetla koji postupno blijede, ostavljajući za sobom slabu rendgensku i radiovalnu emisiju. S tek malo više od desetak dosad otkrivenih pojava te vrste, astronomi su raspravljali o tome izazivaju li ih supernove od neke neobične vrste ili, pak, upadanje međuzvjezdanog plina na crne jame. (Dosad je u vidljivom svjetlu opaženo nekoliko desetaka takvih bljeskova, ali su za samo mali dio njih bili viđeni rendgenski i radiovalni posjaj. Prim. prev.)
Kako smo se našli ispred svetlosti sa tih [dalekih] objekata? Jer [i] naša materija potiče iz oblasti Velikog Praska!
To je pitanje čitaoca Dejana Mišića na skorašnji članak o otkriću do sada najstarije i najudaljenije galaksije. Najbolji odgovor daje standardna paradigma o evoluciji ranog svemira, hipoteza o takozvanoj inflacionoj fazi širenja. Evo kako to izgleda u slučaju nas i galaksije HD1.