Nestvarno, zaista nestvarno iskustvo

Početkom XXI stoljeća čitali smo u literaturi kako se polarna svjetlost iz naših krajeva (aurora borealis, na južnoj polutci aurora australis) vidi jednom, eventualno dva puta u deset do dvadeset godina. Nekako to desetljeće ili dva koincidira s školskom predstavom jedanaestogodišnjeg Sunčeva ciklusa. Zapisi na kojima se temeljila ova procjena dolazili su od astronoma i metereologa, fotografija polarne svjetlosti iz naših krajeva gotovo i nema.

Dolaskom XXI stoljeća svijet se promijenio, baze podataka više nisu bile dostupne samo u bibliotekama. Dogodio se internet, u naše živote podaci istraživanja i opažanja počeli su pristizati u realnom vremenu. Canon A60, mali digitalni fotoaparat s optičkim zoom-om (3x) i elementarnim mogućnostima ručnog podešavanja postavki (ISO 400, f 2,8, EXP 15s) omogućio je instant fotografije noćnog neba i otvorio novu eru astrofotografije.

Auroru sam prvi puta upecao upravo s njim. Nestvarna crvena svjetlost koje se poput svjetleće koperne izvijala, sjajila pa tamnila u filamentima ispred zvijezda zabilježena na ccd-u a još više ostala mi zabilježena u sjećanju. Bilo je to 2003. ili 2004. Nakon toga aurora se iz naših krajeva vidjela još nekoliko puta, astronomi diljem ex Jugoslavije vidjeli su ju, snimili te o svemu izvjestili javnost. Upravo je senzibilizacija javnosti kvalitetnim edukativnim člancima pomogla u „laičkom lovu na aururu”. 

Mit o mogućnosti da se aurora vidi jednom ili dvaput u deset do dvadeset godina, da ju mogu vidjeti samo astronomi, eventualno metereolozi, ljudi koji „gledaju” u nebo -  raspršio se.

Tko god je vidio iole markantniju pojavu aurore borealis – sjećanje na to nosi čitav život.

A onda je došao aktualni hod Sunca prema sadašnjem maksimumu. Sunce je aktivnije i nestašnije od predikcija. Pjege su sve učestalije i veće. Početkom svibnja morao sam u Irsku s kolegom i petnaestero učenika na nastavu i rad u sklopu Erasmus+ projekta. Sjevernije, ne toliko puno sjevernije koliko su puno bile veće moje nade da mi se posreći. Iskreno, bio bih odmah potpisao i za desetinu onog što sam vidio. To bi bilo za pamćenje. Ono što je uslijedilo...izgledalo je kao ONO nešto van našeg svijeta.

Početkom svibnja spaceweatherlive app na mobitelu počela je svaki dan s javljanjem. Inače mirna i nevidljiva aplikacija aktivirala se. „Velika Danijelova pjega” na Suncu samo se pojačavala i postajala sve opasnija. Kp indeksi bližili su se crvenoj zoni. Tražio sam i našao lokaciju za snimanje (mobitelom), čekao sam samo auroru. 

Eh da, podaci pokazuju da je cijela Europa po aurorom, Irska je u crvenoj zoni, aurora bliješti na nebu. Problem je samo što u Irskoj noć nikako da dođe! Sat vremena prije ponoći, previše dnevnog svjetla na nebu, do mene dolazi mlada kineska studentica s aplikacijom na mobitelu o vidljivosti aurore. Gledamo nekakav crvenkasti odsjaj u daljini, no postojan je. Nije aurora govorim joj. Koji minut kasnije Xiaomi 12 PRO 5G radi fotografiju sa sekundom ekspozicije. Agrhh, nema je, no kineskinja gleda ekran sa strane i kaze a „ovo tu gore zelenkasto”. Pogledam bolje – ZELENA AURORA! Sat i pol ili cijela dva sata nakon toga uživali smo u zaista nestvarnoj igri svjetla na nebu. Aurora se protezala od NEE do WWS, preko zenita a u samom zenitu se račvala. Ovako nešto nisam sanjao da ću vidjeti ispod geografske širine Murmanska. Što sam i koliko vidio, neka fotografije pričaju. Video NIJE moj! Neznam autora, skinuo sam ga sa ruskih TG kanala. NISU moje ni dvije fotografije aurore u zenitu! Ruski fotograf/fotografi koje nisam zapisao, ovdje su da pokažu to račvanje aurore u zenitu.

Pripremio sam moje učenike na mogućnost da u Irskoj vidimo auroru. Vidjeli su ju, uspomena i sjećanje koje se doživotno bude vrtilo u glavi i spominjalo!

AURORA BOREALIS IZ IRSKE GALERIJA (10 fotografija)

Posmatranje aurore 11.05.2024.

Noć polarne svetlosti

Aurora iz Amerike