Korištenje svemira na dobrobit sviju i za sve nas

Bilo je to tamo negdje prije ruskih Lunohoda i američkih Apolla kada su diljem svijeta pa i u UN obzanjeni dokumenti tipa kako se svemir ima za koristiti isključivo u miroljubive svrhe, kako je on dostupan svima i namijenjen za sve nas na Zemlji. Smjernice, pravilnici zakoni, deklaracije i ini papiri potpisani su u to ime na svim razinama diljem svijeta. Sve je to bilo lijepo upakirano u poznate idealističke celofane iako je svima bilo jasno kako stvar drži vodu ali samo dok majstori odu, u ovom slučaju dok „majstori“ ne dođu!

Amerikanci su sve glasniji u tobožnjoj brizi za dokument koji su sami inicirali 1967. pod nazivom OST (Outer Space Treaty). Činjenica je kako na Mjesecu i drugim nebeskim tijelima postoje enormna energetsko-rudna bogatstva i sada treba iznaći fini način kako ih prisvojiti i neometano koristiti za svoje interese i potrebe. Na Adam Smith Institute (Rebecca Lowe) izlaze radovi kojima se spekulira kako bi ipak barem neka područja na Mjesecu trebalo titulirati svojevrsnim vlasničkim listom a sve u cilju boljitka svakog čovjeka na Zemlji. Jer, pravo je pitanje; Čiji je Mjesec, čiji je svemir? Istina je neumitna, kao i tijekom cijele ljudske povijesti. Prostor, resursi, ljudi pripadaju onome tko ima vlast i tu vlast može sprovoditi.

Slijedi nam desetljeće ili dva prije prve prave komercijalizacije bogatstava na našem prirodnom satelitu. Američke tvrtke (nacionalne i privatne) itekako se pripremaju za njihovo korištenje. Bilo bi djetinjasto čak i (po)misliti kako će primjerice Helijum-3 s Mjeseca nama ili nekome u Africi ili bilo kome bilo gdje na svijetu dati besplatnu, ekološku i dugotrajnu električnu energiju. Nju će pod krinkom koju tek treba stvoriti koristiti isti onaj korpus koji danas „drma“ energentima. 

Era u kojoj smo sanjali kako je Mjesec naše zajedničko dobro trajati će do prvog podizanja ograde oko industrijsko-vojnih kompleksa na Mjesecu. Ova priča tek počinje, klupko događanja  se pogurnulo i odmotava se u smjeru ljudske gramzljivosti. Na prvi pogled tematika ovog članka kojeg upravo čitate izgledati pionirski, ali stvar je puno ozbiljnija a počeci ere privatnog vlasništva na Mjesecu sežu u prošlo desetljeće za vrijeme završne sekvence održavanja Google Lunar X Prizze natjecanja;

U njemu smo sudjelovali i mi iz Astronomske udruge Vidulini kao dio međunarodnog GLXP tima „Team Synergy Moon“. Zajedno sa još četiri druga tima (Izrael, SAD, Indija, Japan) proglašeni smo pobjednicima u finalu. Rijetki su tada a i danas znali kako je SAD u trenutku kada su shvatili kako bi netko od GLXP timova mogao i zaista dobaciti do Mjeseca ZABRANILI slijetanja ili dolazak naših/našeg rovera do lokaliteta gdje su u povijesti slijetale njihove letjelice. Tada se to „branilo“ riječima kako se radi o povijesnim lokalitetima a u naravi tada je po prvi puta u ljudskoj povijesti dio nekog drugon nebeskog tijela de facto i de jure proglašen nečjim vlasništvom. 

Nema nam druge nego prvi stići i uzeti djevojku.. ostalima više sreće u nekom drugom svemiru.