Nebeska pojava vidljiva dvaput godišnje

Prije tek kojih par desetaka godina pojave lažnih sumraka i lažnih svitanja bile su uočljive nebeske pojave. Zamislite ovakav smiraj dana; Sunce je zašlo, noćna tama obuzima horizont, zvijezde se pojavljuju a zatim se na zapadu (!) nebo počinje poosvijetljavati!? Čini se pomalo sablasno?

Pokušajmo dočarati sličnu situaciju na istočnom horizontu; znamo primjerice da će svitanje započeti oko pet ujutro, a sat ili dva prije toga nebeska tama počinje nenadano blijediti. Što je uzrok tome? U povijesnim spisima perzijskog astronoma i matematičara Omara Khayyama ta je pojava opisana kao „lažna zora, lažni sumrak“. Prošle su stotine i stotine, tisuće godina prije nego li je talijanski znanstvenik Giovanni D. Cassini (1683.) objasnio pojavu zodijakalne svjetlosti. Pojavu zodijakalne svjetlosti moguće je iz naših krajeva vidjeti sredinom i krajem oktobra te krajem fwbruara, odnosno početkom marta. Radi se o golim okom vidljivom odsjaju Sunčeve svjetlosti od mnogobrojnih čestica međuplanetarne materije, veličine od nekoliko mikrona pa do mikro-asteroida promjera do jednog metra, koji orbitiraju oko Sunca u ravnini ekliptike, ravnine kojom se oko naše zvijezde kreću i svi planeti. Kako se zviježđa zodijaka prividno nalaze u istoj ravnini, to je po njima ova pojava dobila naziv zodijakalna svjetlost.

U navedenim razdobljima ravnina ekliptike je za naše krajeve najokomitije položena prema horizontu te je stoga zodijakalna svjetlost najsjajnija i najlakše vidljiva. Ipak, u današnje vrijeme opažanje zodijakalne svjetlosti golim okom nije nimalo jednostavno. Svjetlosno zagađenje devastira noćni krajobraz, umjetno poosvijetljenje nebeskog noćnog fona u našim krajevima „izbrisalo“ je i veći dio Mlječnog puta te tisuće zvijezda slabog sjaja a time i tananu svjetlosnu kopernu zodijakalne svjetlosti. Opažanje iste traži da se pozicioniramo na veoma tamnoj lokaciji, naročito pazeći da imamo neometen pogled prema zapadnom, odnosno ujutro prema istočnom horizontu te da prema liniji horizonta nemamo „svjetlećih gljiva“ koje devastiraju noćni krajobraz. Prije nego li pokušamo nazrijeti zodijakalnu svjetlost naše se oči tijekom desetak minuta moraju akomodirati na potpuni mrak (bez gledanja u primjerice ekran mobitela ma koliko bio potamnjen). Najbolje vrijeme za opažanje ove nebeske zanimljivosti je dva sata nakon zalaska Sunca na zapadnom, odnosno sati i pol do dva prije izlaska Sunca na istočnom horizontu. Ono što ćete vidjeti je blijedi, 15° širok svjetlosni pojas koji se proteže ekliptikom do visine oko 30° iznad horizonta. Zodijakalnu svjetlost ne možete zamijeniti za Mliječni put koji se proteže visoko po nebu prolazeći preko zenita do druge strane horizonta. Pripazite jedino da neki od izvora svjetlosnog zagađenja u daljini krivo ne "prepoznate" kao svjetlost zodijaka. U jesenjoj prigodi za opažanje ove zanimljive nebeske pojave najbolje ju je opažati prije svitanja, u proljeće je situacija obrnuta te je uočljivija nakon zalaska Sunca.