Indija je prošle sedmice postala četvrta zemlja koja je sletjela na Mjesec. Prije Indije, taj podvig su uspješno izveli samo SSSR, SAD i Kina. Iako se bavimo letom do Mjeseca već decenijama, spuštanje na njegovu površinu ni danas nije jednostavna stvar. Nego, krenimo redom.
Proslava u sjedištu ISRO-a nakon uspješnog slijetanja. Pedesetih godina prošlog vijeka kada je Nehru postavljao kamen temeljac Indijskog Instituta za Tehnologiju izgovorio je rečenicu „Ovo su osnove na kojima će se graditi Nova Indija“...sedamdeset godina kasnije, Nova Indija leti visoko (Foto: PTI)
Fascinacija najdominantnijim objektom na nebu traje koliko i sama civilizacija. Naš nebeski saputnik je oduvijek bio predmet pažnje i strahopoštovanja. Vidljiv je sa bilo koje tačke na Zemlji i jedini je naš prirodni satelit. Mjesec je poprilično veliki objekat svoje vrste: najveći je satelit u Sunčevom sistemu u odnosu na planetu oko koje kruži, a ukupno peti po veličini. Tokom ljudske istorije bilo je mnogo zabluda o tome šta je zapravo Mjesec. Neko vrijeme je bilo aktuelno razmišljanje da je Mjesec vatrena lopta, zatim se mislilo da su tamni djelovi na njegovoj površini mora, a svijetli kopno. Bilo je perioda kada se mislilo da tamo žive i druge civilizacije.
Galilejeva revolucija i hladni rat
Još 1609. i 1610. godine Galileo Galilej pravi prva posmatranja Mjeseca teleskopom, a Tomas Heriot izrađuje prve crteže njegove površine. Naredna tri vijeka Mjesec se sve više približavao našim očima, da bi čovjek u eri svemirske trke između Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država uspio dugo nezamislivu stvar. Čovjek je spustio mašinu koja je njegovih ruku djelo na drugo nebesko tijelo: sovjetska Luna 9 je 1966. godine izvršila prvo meko slijetanje na površinu Mjeseca. Meko slijetanje je ono pri kom letjelica ostaje zdrava i čitava. Samo tri godine kasnije, Sjedinjene Države pomjeraju granicu i prva ljudska posada gazi nogom na naš prirodni satelit, sa čuvenom rečenicom “ovo je mali korak za mene, ali veliki za čovječanstvo” koju je izgovorio Nil Armstrong. Tih godina je djelovalo da će Mjesec biti sve dostupniji i da će odlasci tamo postati rutinski. Međutim, hladni rat je utihnuo, budžeti američke i ruske svemirske agencije su se drastično smanjili, interesovanje za kosmičkom trkom je splasnulo. Narednih decenija su se misije koncentrisale na neka druga tijela u Sunčevom sistemu, zaključilo se da je Mjesec dosadan i da tamo više nema ničega bitnog.
Buđenje
Sve do 2013. godine. To je momenat kada se pojavio treći igrač – Kina, koja je bila prva svemirska sila koja je izvršila meko spuštanje na Mjesec još od 1976. godine kada je poslenja letjelica SSSR-a bila tamo. Letjelica Chang'e 3, kineske nacionalne svemirske asocijacije, ime je dobila po boginji Mjeseca iz kineske mitologije i predstavljala je drugu fazu velikog projekta koji je započeo 2007. godine. Projekat bi kroz četiri faze do kasnih dvadesetih trebao da testira tehnologiju neophodnu za izgradnju robotske naučne baze na Mjesecu. Od tada do indijskog uspjeha od srijede imali smo više pokušaja. Kineski su bili uspješni, ostali neuspješni. Kina je 2019. izvela prvo spuštanje na tamnu stranu Mjeseca, da bi naredne godine njihova mašina uspješno uzela i uzorke. 2019. godine su bila i dva neuspješna pokušaja: letjelica izraelske privatne kompanije se srušila, kao i letjelica nacionalne svemirske agrencije Indije. I onda je ove godine uslijedila prava invazija. U aprilu japanski startap projekat nije uspio te se slupao o površinu, pa je onda istu sudbinu doživjela ruska Luna 25 sa kojom su pokušali da se vrate na mjesto uspjeha posle 47 godina.
Indija je uspjela
Loš niz nekineskog svijeta je 23. avgusta konačno prekinuo indijski Čandrajan 3, ili u prevodu “mjesečevo vozilo”. Čandrajan je bio treća indijska misija na mjesec. Misija 1 je uspješno došla do Mjeseca i ušla u njegovu orbitu, te odvojila sondu za kontrolisani pad na površinu. Čandrajan 2 je pomenute 2019. neuspješno pokušao da se spusti na površinu, ali Indijci nisu odustajali već su se posle samo četiri godine ponovo vratili i uspjeli. Lender i rover su sletjeli blizu južnog pola Mjeseca i Indija je tako postala četvrta sila koja je uspješno spustila letjelicu na naš prirodni satelit, a prva koja je to uradila u blizini lunarnog južnog pola. Istog dana se niz šine koje je nosio lender „skotrljao“ rover na površinu i započeo svoje istraživanje. Rover sa šest točkova, mase od 26 kg ima zadatak da izvrši mjerenja sastava površine, ispita prisustvo vodenog leda u kori kao i evoluciju atmosfere. Indijci su novi u vožnji rovera po nekom nebeskom tijelu te će im ovaj uspjeh biti od suštinske važnosti za dalje napredovanje. Rover ima temperaturnu sondu koja može proći do 10 cm u dubinu lunarne površine. Već u prvim danima rada rovera desilo se iznenađujuće zapažanje, površina je umjesto očekivanih 20-30 stepeni bila mnogo toplija, oko 70 stepeni Celzijusa. Površina Mjeseca inače ima ekstremne fluktuacije temperature, danju ide do +120 C a noću do -130 C.
Tragovi u prašini koje je fotografisao indijski rover svojom navigacijskom kamerom (Foto: ISRO)
Indijska misije su ujedno i najjeftiniji projekti svemirskih istraživanja. Konkretno, Čandrajan 3 je koštao nekih 74 miliona dolara. Budžetski još upečatljiviji je bila njihove misija ka Marsu, letjelica Mangalijan, koja je 2014. godine uspješno ušla u orbitu Marsa i koštala je čak nešto manje od Čandrajana. Poređenja radi, holivudski film „Gravitacija“ je imao budžet od 100 miliona dolara, „Interstelar“ oko 165 miliona, a „Marsovac“ oko 108 miliona dolara. Jeftinije je otići do Marsa ili sletjeti na Mjesec u izvedbi indijskih inženjera, nego snimiti film o tome u produkciji Holivuda. Mnogo niži troškovi radne snage, izuzetno dugi radni dani inženjera i naučnika (po 18 do 20 sati dnevno), domaća tehnologija, jednostavniji dizajn i manje komplikovana tehnička rešenja čine razliku u odnosu na NASA projekte.
Još tri misije do kraja ove godine
Ali, tu nije kraj pohoda na Mjesec za ovu godinu. Japanska svemirska agencija JAXA je prije dva dana po planu trebala da lansira svoj lender SLIM, ali je lansiranje odloženo zbog pogoršanja vremenskih uslova. Ovih dana će se znati novi termin lansiranja. Krajem godine, očekuju se i dvije američke misije: jedna je plod saradnje NASA-e i privatne kompanije Intuitive Machines a druga takođe NASA-e sa komapnijom Astrobotic Technology. Moguće da će bar jedna od njih ipak biti prolongirana za narednu godinu, ali to ne mijenja činjenicu da je interesovanje za Mjesec najveće još od 70-ih godina prošlog vijeka.
Šta je toliko interesantno tamo?
Sada već otvoreno nekoliko vodećih zemalja predstavlja svoje planove za baze na Mjesecu. Jedan od vodećih razloga su Njutnovi zakoni: Mjesec je mnogo podesnije mjesto za lansiranje raketa nego Zemlja. Usled mnogo manje gravitacije (17% Zemljine), te nepostojanja otpora vazduha, potrošnja goriva bi bila mnogo manja a i sam dizajn letjelica bi se promijenio. Čak je i moćni Saturn V koji je nosio astronaute na Mjesec bio 85% gorivo, 13% je otpadalo na samu raketu a samo 2% mase je činila letjelica sa astronautima u njoj. Ni danas situacija nije nimalo povoljnija - Starship, grdosija Ilona Maska koji će nositi u nisku Zemljinu orbitu između 100 i 150 tona tereta mora biti težak oko 5000 tona. Od tih 5000 tona čak 4600 tona mora biti gorivo. Sa druge strane, istraživanja koja će u narednim godinama i decenijama biti aktuelna na Mjesecu kao zadatak imaju prvenstveno ispitivanje mogućnosti za eksploataciju vodenog leda od kog bi se podjelom dobijali tečni vodonik i kiseonik koji se svakako koriste kao raketno gorivo. Ukoliko bi se razvila tehnologija proizvodnje raketnog goriva na Mjesecu, on bi postao i benzinska stanica i matična luka brojnih svemirskih letjelica napravljenih na Zemlji.
Količina energije koja treba raketi da se sa Zemlje popne do 250 km visine (niska Zemljina orbita) je tri puta veća nego energija potrebna da se sa te visine ode do Mjeseca. Istovremeno, do te visine je potrebno dva puta više energije nego da se odatle stigne do Marsa. Paradoksalno, najveća i najozbiljnija prepreka za istraživanje svemira predstavlja izlazak iz Zemljine orbite. Mjesec bi bio puno bolja polazna tačka za putovanja ka spoljnom Sunčevom sistemu nego Mars iako je Mars značajno bliži. Konkretno, Mars je 75 miliona kilometara bliži asteroidnom pojasu u odnosu na Mjesec ali bi se utrošilo 40% više energije ako putovanje kreće sa Marsa a ne sa Mjeseca.
Nije samo u tome prednost. Mjesec je idealna pozicija za postavljanje teleskopa, naročito onih koji rade u radio spektru. Njihovom montažom na strani Mjeseca koja je okrenuta suprotno od Zemlje bi se eliminisali svi šumovi i smetnje usled obilja radio signala kog proizvodimo na Zemlji. Ne bi samo radio astronomija dobila, već i optička i infracrvena. Na lunarnim polovima postoje krateri koji ne dobijaju Sunčevu svjetlost, te imaju temperature koje idu ispod -200 stepeni Celzijusa. To je idealno okruženje za infracrvenu astronomiju. Primjera radi, teleskop Džejms Veb koristi veliki štitnik od Sunca da bi spustio temperaturu ispod -200 stepeni. Na Mjesecu bi to mogli imati besplatno. Slaba gravitacija Mjeseca bi omogućila izgradnju mnogo većih teleskopa, njihove fizičke dimenzije bi mogle biti mnogo veće nego na Zemlji. I otkrivanje gravitacionih talasa bi bilo mnogo lakše na mirnom Mjesecu nego na Zemlji koja ima puno više vibracija.
Artemis
Svakako, najozbiljniji aktuelni projekat je u rukama NASA. Program Artemis je saradnja NASA-e sa nekoliko evropskih, azijskih i privatnih svemirskih agencija i za cilj ima povrtak čovjeka na Mjesec po prvi put posle 1972. godine i misije Apolo 17. Artemis 1 je izveo uspješan test svoje superteške potrošne lansirne rakete zvane SLS i letjelice Orion koja će nositi astronaute. Orion je uspješno ušao u orbitu Mjeseca i zatim se vratio na Zemlju novembra prošle godine. Za 2024. godinu se planira misija Artemis 2 koja bi trebala da bude probni let sa posadom od četiri člana. Oni će ići u putanju “slobodnog povratka“ oko Mjeseca, gdje će se sama gravitacija Mjeseca koristiti da se letjelica vrati nazad na Zemlju. Artemis 3 je planiran za kraj 2025. godine i očekuje se prvo slijetanje ljudske posade na lunarnu površinu. Dva astronauta bi trebala da zgaze nogom na Mjesec i tamo da provedu 6 dana. Za 2028. godinu su planovi da se u sklopu misije Artemis 4 počne sklapanje prve vanzemaljske svemirske stanice. Nešto slično Međunarodnoj Svemirskoj Stanici (ISS) koja kruži u Zemljinoj orbiti poslednjih 25 godina, samo bi Lunar Gateway (Mjesečeva kapija) naravno bila u orbiti oko Mjeseca. 2029. se očekuje Artemis 5 u sklopu kog bi se realizovao dolazak do Mjesečeve svemirske stanice, te spuštanje astronauta sa lunarnim terenskim vozilom na Južni pol Mjeseca.
Rover pod pritiskom bi se koristio za transport posade na velikim udaljenostima. NASA je razvila nekoliko vozila za ovu namjenu, a ovaj bi konkretno mogao da ima dvočlanu posadu 14 dana, sa spavanjem u samom roveru i sanitarnim čvorom (Foto: NASA)
Naravno, poznavajući dosadašnju praksu NASA-e i imajući u vidu datume, gotovo sigurno se sve ove zacrtane godine mogu pomjeriti za najmanje jednu do dvije, kao i što je sam Artemis 1 već kasnio. Svako pomjeranje jednog od pet koraka pred sobom gura i odlaganje narednih. Ono što je definitivno neupitno je da će se zacrtani plan zaista realizovati. NASA je najozbiljnija svemirska agencija na svijetu i nema sumnje da će uspjeti u svojim namjerama.
Dobrodošli u svemirsku trku 21. vijeka
Skoro neprimjetno, u sjenci ekonomskih kriza, kovida, ratova i raznih globalnih tema kojima nas svakodnevno zapljuskuju svjetski mediji, trka za osvajanje svemira se sve više zahuktava. Za razliku od šezdesetih godina prošlog vijeka kada je to bila stvar prestiža, pokazivanja mišića i takmičenje dva društveno-ekonomska uređenja, danas uglavnom prolazi ispod radara prosječnog stanovnika planete Zemlje. Novine u odnosu na doba hladnog rata su svakako transparentnije misije, veća dostupnost informacija iz samih agencija. Video strimovi lansiranja i slijetanja su danas rutinska stvar, detaljni planovi i jasno predstavljeni ciljevi za budućnost su takođe neke od pogodnosti koje omogućavaju praćenje dešavanja iz bilo kog kutka svijeta. Nova stvar je i pojava privatnog kapitala koji ima sve ozbiljnije planove i uveliko prebacaju mogućnosti brojnih državnih svemirskih agencija.
Ipak, treba imati u vidu da u normalnim okolnostima (a one šezdesetih godina to nisu bile) napredak u osvajanju Mjeseca ide dosta sporo, u našem referentnom sistemu ubrzanog života. Stoga, za pomake na ovom polju je neophodno strpljenje. Odlaskom generacija inženjera i naučnika koji su radili na programima iz šezdesetih godina neke stvari su zapostavljene i pomalo zaboravljene. Neke zemlje premijerno pokušavaju da ovladaju tehnologijama. Mjere sigurnosti su mnogo veće nego u to doba, finansije su takođe ograničene. Ipak, rezultati su sada već opipljivi, nije daleko dan kada ćemo dobiti i neku zakonsku regulativu koja definiše prava i obaveze na lunarnoj površini. Gužva na Mjesecu je sve veća.