Živimo u eri izraženog individualizma, mislimo da znamo dosta, umijemo dosta, sposobni smo, samouvjereni, manje ili više inteligentni. Prosječan stanovnik ove planete je duboko uvjeren da zna mnogo više nego što zaista suštinski zna. I to je normalno, tako funkcionišemo.

U serijalu naučno popularnih tekstova koji su objavljivani prethodnih osamnaest sedmica, prošli smo kroz neke od najinteresantnijih tema iz oblasti prirodnih nauka. U državi u kojoj je devet od deset vijesti političke tematike, u kojoj su političari najveće zvijezde, nije lako proturiti neki drugačiji sadržaj. Ali, moramo se učiti da postoji svijet i izvan politike. I to veoma interesantan.

Priča o (ne)znanju nije nova. Ona veoma popularna fraza kaže, kako se širi naš krug znanja, tako se širi i obim tame koja ga okružuje. Da li smo toga svjesni? Uglavnom ne, iako se deklerativno držimo one sokratovske skromnosti.

U knjizi „Iluzija znanja – zašto nikad ne razmišljamo sami“ (na našem tržištu prisutna na engleskom jeziku) Stivena Slomana i Filipa Fernbaha (obojica profesori kognitivnih nauka), autori se bave upravo fenomenom naše sposobnosti da precijenimo svoje znanje. Lovac sakupljač u kamenom dobu je znao kako sam da napravi svoju odjeću, kako da zapali vatru od nule, kako da ulovi ručak ili kako da pobjegne od nekog predatora. Danas mislimo da znamo mnogo više, ali zapravo se oslanjamo na znanje drugih. Kolektivna inteligencija je ono što nas toliko uzdiže iznad naših najranijih predaka.

Jasno je da ne možemo sve razumjeti i potpuno je razumno i ne pokušavati. Svako od nas je ekspert u nekoj oblasti i baš o tome bi mogao pričati nadugo i naširoko, do najsitnijih detalja i fascinirati sve koji slušaju. Ali, o većini tema van te naše specijalnosti mi samo povezujemo apstraktne djelove informacija, ili posjedujemo nešto malo više od gomile asocijacija, koje često povezuju pojmove koji su za nas crne kutije. Ne znamo šta su ti pojmovi suštinski, samo ih u svom umu zavodimo uz neke društveno konvencionalne kratke opise.

U jednostavnom i naizgled banalnom ispitivanju koje navode Sloman i Fernbah, ljude su anketirali da li znaju kako funkcioniše obična WC šolja. Naravno, kao iz topa, skoro svi ćemo odgovoriti da znamo i da je to jedno od rutinskih dostignuća civilazacije. Ipak, kada treba detaljnije opisati način rada dolaze problemi. To rutinsko dostignuće civilacije se sastoji iz rezrvoara za vodu, sifona i glavne „posude“. Sifon je obično u obliku slova S ili U i spojen je na kanalizacioni odvod. Kada iz rezervoara krene voda, ona se brzo sruči u posudu i podiže nivo iznad najvisočije krivine sifona. Kada pritisak vode bude dovoljan da pogura vazduh koji je u sifonu, voda probija taj vazdušni džep i dolazi do efekta sifoniranja, odnosno kanalizacioni otvor bukvalno usisava preostalu vodu iz posude. I to se dešava sve dok nivo vode ne padne ispod najvisočijeg dijela sifona. Onda imamo vodenu barijeru koja sprečava prodor neprijatnih mirisa, a rezervoar se iznova puni vodom za novo ispiranje. Djeluje jednostavno? Možda, ali većina ljudi ne bi znala pravilno da skicira ovaj patent koji svakodnevno koristimo.

Ovako opisano u jednom pasusu, djeluje da je to to što treba da znamo, ali svejedno opet ne bi znali da napravimo tako banalnu stvar. Morali bi da pokažemo solidno poznavanje materijala: metala, keramike i plastike. Pa zatim bi nam trebalo i poznavanje hemije, veličine ljudskog tijela, ekonomije da bi uopšte procijenili vrijednost komponenti koje bi kupili za izradu WC šolje. Zapravo nema (ili ima jako malo) ljudi na svijetu koji posjeduju znanje svakog aspekta čak i oko jedne jednostavne stvari. Proizvodnja i upotreba najjednostavnijih naprava zahtijeva složene mreže znanja. Tek da ne pominjemo zaista komplikovane stvari koje nas okružuju: bakterije, proces fotosinteze, radioaktivnost ili ljudsku psihologiju. Iako arogantno mislimo da znamo mnogo, zapravo se oslanjamo na znanje koje se nalazi u glavama drugih i pripisujemo ga sebi. Ipak, ovo samo po sebi nije loša stvar. Upravo to što se oslanjamo na kolektivnu inteligenciju nas je i podiglo na ovaj nivo. Superiorna smo vrsta na našoj planeti, a upravo iluzija znanja koju sebi stvaramo nas oslobađa potrebe da baš sve znamo lično što svakako ne bi mogli ispuniti. Očigledno da je evolucija imala naklonosti ka ovakvoj vrsti prilagođavanja.

Koliko je krhko ljudsko individualno znanje, dobro pokazuje i jednostavan test koji se sastoji iz tri koraka. U prvom, treba da ocijenite od 1 do 7 svoje znanje o tome kako funkcionše recimo rajsferšlus (taman na primjeru ove riječi sam guglao šta ovo znači na očigledno njemačkom jeziku – patent zatvarač). U drugom koraku se od ispitanika traži da opiše detaljno, svojim riječima kako rajferšlus radi. U trećem se ponovo traži da date ocjenu svog poznavanja ovog izuma, nakon što ste opisali princip rada. Skoro po pravilu, ljudi su značajno snižavali ocjene u trećem koraku u odnosu na prvi. Očigledno tek kada onako samouvjereni udarimo glavom u zid, vidimo da zapravo i ne znamo kako nešto funkcioniše, iako smo svo vrijeme sebe ubjeđivali da je to za nas minoran problem. Ovo naravno uvijek ide uz ogradu da ispitanik ne radi baš u fabrici rajferšlusa jer za njega ispitivanje nema smisla. Kao i u primjeru sa WC šoljom, još jedan interesantan test je dat studentima psihologije. Sasvim jednostavan zadatak, da nacrtaju biciklo sa svim djelovima, ili da dopune djelove koji nedostaju na nepotpunim crtežima. Iznenađujuće teško je dati odgovore na ova pitanja. Pokušajte i sami, čak i ljudi koji svakodnevno voze bicikla imaju problema da pravilno nacrtaju pedale, lančanike ili ram bicikla.

Vremenom smo se jako dobro naučuli da koristimo kolektivno znanje. Svako od nas ima članove porodice ili prijatelje koji imaju neke svoje domene stručnosti. Ne mora čak ni to, možemo naći broj telefona i zvati majstora da nam popravi mašinu za pranje veša ili da nam dopuni freon u klima uređaju. Ako ne razumijemo neki događaj, tu su mediji, knjige, govornici, da nam pojasne o čemu se radi. Na nama je opet da pravilno procesuiramo te informacije. A tek internet, vjerovatno najveća stvar 21. vijeka (iako je nastao u dvadesetom), otvorio nam je vrata praktično cjelokupnog znanja ljudske civilizacije. No tu su i sami predmeti u kojima čuči znanje. Često nešto ne znamo jer nismo nikad vidjeli, probali, opipali. Pri prvom susretu sa nekom napravom možemo analizirajući kako i šta to zapravo radi shvatiti i kako nam može koristiti. I eto, naše znanje se demonstrira u realnom vremenu iako samo koji minut ranije o tome nismo imali pojma.

Ljudski um je pogrešno posmatrati kao računar. Nije dizajniran da drži gomilu informacija, već je fleksibilan sklop koji rešava probleme i koristi ponuđene informacije i date okolnosti. Kao posledica toga, čuvamo jako malo informacija o spoljnom svijetu u svojim glavama. O skladištenju memorije izvan mozga je malo detaljnije pisano u prošlom tekstu. Stoga, ljudska zajednica podsjeća na pčelinja ili mravlja društva, naša inteligencija se ne nalazi u mozgu pojedinca već u kolektivnom umu. Taj kolektivni um je dostupan svima, a na nama je hoćemo li ga koristiti i u kojoj mjeri. Reklo bi se da obrazovni sistem odavno kaska i neopravdano forsira nagomilavanje činjenica, umjesto učenja mladih ljudi da što bolje koriste resurse oko sebe. Naročito je to izraženo u društvima sa izrazito niskim nivoom funkcionalne pismenosti kao što je naše, znanje koje mi ocjenjujemo i koje vrednujemo nije od suštinske važnosti za budućnost.

Iluzija znanja ima uobičajenu falinku kao i još neke ljudske osobine koje su imale smisla u nekom periodu našeg razvoja, a prave probleme u modernom životu. Okruženje je sve složenije, a ljudi nisu svjesni koliko zapravo ne poznaju to okruženje. Prosječan čovjek ne zna puno o stvarima kao što su meteorologija, ekonomija ili geopolitika, a veoma je siguran da zna šta se dešava kada se priča o klimatskim promjenama, inflaciji ili ratu u Ukrajini. Čak i lokalno, većina ljudi ne razumije unutrašnju organizaciju države, podjelu vlasti, način finansiranja državnog aparata, obaveze i ingerencije javnih funkcionera, a opet ima pravo da ih izabere.

Internet može biti i alat i oružje. Na nama je da odaberemo njegovu namjenu (Foto: pixabay)

Sposobnost korišćenja kolektivnog znanja nije ekskluzivna odlika nas koji živimo danas. Od početka civilizacije ljudi su razvijali stručnost za neka polja unutar svoje grupe. Neko je znao dosta o poljoprivredi, neko o izradi alata, neko o moreplovstvu, spremanju hrane ili ratovanju. Neki ljudi su imali sposobnost poznavanja više ovakvih vještina ali apsolutno niko nije znao sve i nije mogao sam. Danas smo od drugih zavisni vjerovatno više nego ikad, iako imamo privid da možemo sami. Smeće koje bi napravio samo jedan čovjek bi ga zatrpalo za godinu dana, bio bi mu potreban kamion da ga negdje odveze. Najmanje vrednovane profesije su od suštinske važnosti za funkcionisanje modernog čovjeka, zaustavljanje samo neke od komunalnih službi u gradovima se osjeti za dan-dva. Za mnoge od ovih poslova, čak i ako bi imali volje da to uradimo sami, ne bi jednostavno znali šta i kako treba uraditi.

Nije ovo stvar koja je prisutna isključivo kod manje složenih radnji. Što komplikovaniji posao je u pitanju, to je veće nerazumijevanje prisutno. Odličan primjer je vazduhoplovni saobraćaj. Da bi uopšte jedan let bio realizovan, zajednički rad moraju da ulože pilot, kabinsko osoblje, kontrolni toranj, mehaničari, te automatizovani softver. Svi oni znaju da rade svoj dio posla, a nijedan od tih poslova sam po sebi nije dovoljan da uzleti i sleti neki današnji Erbas ili Boing.

Očigledno da smo mnogo veće neznalice nego što mislimo da jesmo. Svijet je puno složeniji nego što mislimo da jeste. Kako onda uopšte funkcionišemo? Djeluje da vršimo neku vrstu racionalizacije. Namjerno potiskujemo to ogromno neznanje i pravimo se da sve to razumijemo. Takav način je jedina odbrana, inače ne bi mogli vršiti ni neke svakodnevne rutinske radnje ako bi sebe za baš svaku sitnicu zapitkivali kako i zašto.

Nikada u istoriji ljudi nisu imali toliki pristup bazi znanja kao danas. Uz nešto radoznalosti i malo elementarnog obrazovanja, danas se čak i neko ko nije imao dodirnih tačaka sa naukom može uputiti u najnovija dostignuća iz polja najkomplikovanijih stvari do kojih je ljudski um dobacio. Čak su lokacija u društveni status pojedinca skoro pa irelevantni, sa bilo koje tačke planete koja ima pristup internetu možemo razumjeti poprilično komplikovan mehanizam kretanja planeta i galaksija. Nekada, znanje te vrste je bilo dostupno samo najužem krugu naučnika. Bez skromnosti možemo reći da inteligencija naše vrste raste vremenom, ako nas posmatramo kao jednu veliku zajednicu sličnu mravima. Ako bar materijalna dobra koja posjedujemo nisu dostupna svima već neravnomjerno raspoređena pod naletima divljeg kapitalizma, onda znanje definitivno jeste i dijelimo ga. Jedan dio svakodnevno koristimo, što svjesno što nesvjesno. Hoćemo li uzeti i više sa police našeg kolektivnog uma, zavisi od nas samih.

RTCG