dom 2

„Don't push too far
Your dreams are china in your hand
Don't wish too hard
Because they may come true.“
 

Nisam hodao tom ulicom petnaest godina. Bilo je vruće i sparno; prošlost me oblijepila poput paučine i svom gustoćom se vukla za mnom. Ona je bila na vratima praga, sjećam se, već pred petnaest godina život je izrezao sve uspomene borama na licu. Bila je još živa, premda je očito još imala samo snage izaći pozdraviti zalazak Sunca. Pogledao sam je, ali me ona očito nije prepoznala, možda je bila kriva ljepljiva masa prošlosti. Što čovjeku ostane kada je zahvalan na izlasku da vidiš bar još jedan zalazak? U njenim borama bilo je nešto starije i od njenih najdubljih sjećanja, toliko staro da to pamti jedino Sunce na zalasku.

Pred dvadesetak milijuna godina počeo je turbulentan period Neogen, a koji je naslijedio Paleogen. Bio je prepun klimatskih izazova: započeo je hladnijim periodom, da bi se ponavljali periodi tople klime. Sve je spektakularno završilo ledenim dobima u čijim promjenjivim raljama živimo i dan danas. Sredozemno more se više puta isušilo, pa vratilo, a Sahara bi se zazelenila pa osušila. Šume bi znale nestajati i prepuštati mjesto savanama, da bi se opet vratile. Nije moja susjeda svjesna da je dio svojih bora, ožiljaka vremena, dobila već tada. S nestankom šuma smanjili bi se dostupni plodovi, savane su romantične samo s naše strane ekrana. Svijet je to okrutnosti i borbe za opstanak, perioda obilja i perioda gladi. Nekoć uljuljkani u vlažne tropske šume plodova, naši preci sve su se češće ostajali gladni. Morali su se prilagoditi; cijeli život kako jedinke tako i transgeneracijski život svodi se na prilagodbu. U bitkama klime naši su davni preci skoro izgubili bitku.

Igrom fascinantno sretnih okolnosti, skoro četrdeset milijuna godina prije klimatskih izazova Neogena naši preci izgubili su sposobnost stvaranja vitamina C. Milijune godina kasnije skupo ćemo to platiti; prema konzervativnim procjenama najmanje četiri milijuna mornara mučno je umrlo zbog skorbuta, bolesti njegovog drastičnog manjka. S aspekta mornara, ludost mutacije gubitka stvaranja vitamina C bila je evolucijska budalaština. No, iz nekog razloga gubitak vitamina C je vrlo popularan; brojne ribe, zamorci, neki šišmiši i ptice ne mogu stvoriti vitamin C. Imajući na umu da vitamin C životinje stvaraju iz šećera glukoze, među uvijek gladnim životinjama štednja glukoze je bila visok prioritet. To je razlog zašto su cijele grupe životinja gubile sposobnost stvaranja vitamina C – čista ušteda energije*. Nisu svi primati izgubili sposobnost njegovog stvaranja, sjetite se toga kada vidite lemure u zoološkom vrtu. Okruženi brojnim plodovima raskošnih tropskih šuma Afrike, nije nam nedostajalo vitamina C u prehrani. Tko bi rekao da će se kasnije neki primat otisnuti na more, jesti samo konzerviranu hranu i umirati od njegovog manjka. To evolucija nije uračunala u svoje kalkulacije.

Dio primata imaju još jednu zanimljivu biokemijsku osobinu – stvaraju veće količine mokraćne kiseline (urata). Urati nastaju razgradnjom viška gradivnih blokova DNK i RNK (adenina i gvanina). Urati imaju par slabosti, a jedna od glavnih je slaba topivost. Nastali kristali mogu biti opasni i u ljudima se to manifestira ili bolesti gihtom ili kamencima u mokraćnom sustavu. Stoga većina sisavaca urate pretvara u alantoin. Alantoin je bolje topiv u vodi, ne kristalizira poput urata i vrlo lako se izlučuje. Ako vam se čini da poznajete alantoin iz kozmetike ili biljke gaveza, dobro vam se čini. Mutacija primata da stvara više urata, zaboga, izgleda kao evolucijsko ludilo dijela primata, no rijetko što u evoluciji je nastalo s ludilom.

Kad sam studirao, ostavili su me dojma kako su urati samo otpadni produkti metabolizma koji kada previše narastu samo stvaraju nevolje. Taj dojam nije bila cjelokupna priča. Mokraćna kiselina je odličan antioksidans i to ne onaj marketinški. To znamo na puno razina, a jedan je dokaz i to što se urati oksidacijom pretvaraju u alantoin, kojeg možemo detektirati u krvi i urinu. Gubitak sposobnosti stvaranja vitamina C se, osim hranom, kompenzirao uratima. Kako bih prevenirao da nakon ovog članka osvane neki suludi podcast priučenih stručljaka kako treba piti urate kao suplement, naglasio bih da je to u startu bila riskantna evolucijska igra. Osim nesretnog gihta**, urati su bolji vanstanični antioksidans, no loš unutarstanični antioksidans, te imaju niz drugih nedostataka koji ćemo dotaknuti par rečenica dalje. Urati su klackalica, bude li ih previše, postat će loši. 

Činjenica je da su ljudi skoro rekorderi među sisavcima po koncentracijama urata, u čemu nas slijede nama srodni majmuni. Zanimljiv je i evolucijski slijed, prvo smo u Paleogenu izgubili svojstvo stvaranja vitamina C, a onda je u Neogenu polako rasla razina urata. Očito vitamin C nije bio glavni razlog. Dugo vrijeme preci su održavali dovoljno vitamina C hranom, a znatniji porast urata došao je tek kasnije u Neogenu. Čini se da je glavni razlog visokih urata – glad. Promjenama klime i izmjenama šuma i savana došlo je do kritičnih perioda manjka kalorija i potrebe za skladištenjem energije. Povišena mokraćna kiselina omogućuje lakšu pohranu energije iz šećera iz voća, fruktoze, u masno tkivo. Turbulentni Neogen i skladištenja energije u vlastiti špek za sezonske gladi bile su barem još jedan faktor da smo poželjeli porast urata. Neki znanstvenici smatraju da su postojali i drugi razlozi, poput utjecaja na razvoj živčanog sustava i razvoj svijesti, te povoljnim utjecajem na imunološki sustav (urati mogu potaknuti neke aspekte imunološke obrane). Pomaže i bolje zadržavanju natrija i porast tlaka; nešto što je prije bilo neophodno za preživljavanje, ali je postalo loše u obilju. Podsjećam, sve je to igra na ivici oštrice mača, nastala iz čiste nužde.

Sunce je utonulo i susjeda je polaganim korakom ušla u kuću, da se zahvali izlasku na mogućnosti još jednog zalaska. Nešto me tjeralo da stojim i čekam, odajući počast njenim borama i na tren, učinilo mi se da vidim skupinu gladnih bića koji čekaju da prođe sezona gladi. Bilo mi je nekako teško. Trebalo mi je hodanja da maknem ljepljivu paučinu prošlosti, pet, šest, osam kilometara. Ne znam kako sam završio u McDonaldsu. Mlade djevojke prošle su jednako obučene, jednako opasno stisnutih parea oko grudiju; mladići iza njih suprimirali su vidljivost pohote jeftine poput dezodoransa u čijem su oblaku naručivali slatka pića i pomfrit. Ispod savršeno mladog, glatkog tena njihovog lica jasno sam vidio prastare bore borbe za preživljavanje. Poželio sam bivšoj susjedi još jedan zalazak Sunca. Ljudsko tijelo tek je kuća s puno napuklina, potpis bezbroj potresa gladi, infekcija i klimatskih promjena, puni smo improvizacija i zakrpa preživljavanja. Ako vam se čini da je slično i u vašem umu i srcu, puno napuklina zbog životnih potresa, puno zakrpa i improvizacija, niste daleko od gladnih predaka koji su mokraćnom kiselinom tjerali glad, pa možda zbog toga ispali pametniji. Mudriji. Rekao bih da ste baš zbog toga – lijepi.

*Razlozi mogu biti biokemijski složeniji

**Između porasta urata i gihta ne stoji uvijek znak jednakosti. Uvelike genetski faktori te dijelom stil života čini nastanak bolesti.

Za dodatno čitanje:

Rheumatology (Oxford). 2010 Nov;49(11):2010-5.

Semin Nephrol. 2005 Jan;25(1):3-8.

J Pers Med. 2023 Sep 20;13(9):1409.

Stribor Marković
Author: Stribor Marković
Stribor Marković je po struci farmaceut i medicinski biohemičar, docent Univerziteta u Rijeci.

Komentari

  • moravac said More
    :) Dobar dan, dear A.M.2024-jul koji je... 4 dana ranije
  • milo said More
    prekrasno, prekransno Pre 1 nedelje
  • Baki said More
    Svaka od milion slika Hubble je... Pre 1 nedelje
  • zalukajmy said More
    „Problem sa tri tela“ je... Pre 1 nedelje
  • Astronomski magazin said More
    Na žalost Duca NIJE uspeo da navede NI... Pre 2 nedelje

Foto...