Pred puno godina, jedna od mojih prvih popularno-znanstvenih objava bavila se podrijetlom i različitim grupama HIV virusa. Članak, uz slajdove, bio je neutralan i nekonfliktan. Bilo je to doba kada se dopaminska agresija na društvenim mrežama tek rađala, ali bio sam iznenađen ne malim brojem komentara „kako je nemoguće da priroda napravi tako nešto“, „kako je to nastalo u laboratorijima“ i naravno kako je to sve urota. Danas sam zahvalan na tim reakcijama, pripremile su me na svijet koji će tek doći, premda su sve reakcije bile pristojne (danas bi bile puno ružnije/će biti puno ružnije).

Godine 1983. francuski virolozi Françoise Barré-Sinoussi i Luc Montaigner izolirali su HIV virus iz pacijenata oboljelih od AIDS-a, što će 1984. godine potvrditi njihovi američki kolege predvođeni Robertom Gallom. Svijet je bio s jedne strane uplašen, ali s druge strane oduševljen – konačno smo znali s kim se medicina treba boriti. Nije to bilo ništa novo, samo se nastavila duga znanstvena linija od velikana kao što su Koch, Ehrlich i Pasteur. No, već 1984. godine američki psihijatar Casper Schmidt objavio je članak The Group-Fantasy Origins of AIDS. U njemu je tvrdio kako je AIDS tek masovna histerija te kako su simptomi posljedica internalizirane krivnje homoseksualaca nametnutih od društva i religijskih organizacija. Masovne histerije opisane su puno puta i prije i poslije njegove publikacije, no one se manifestiraju vrlo subjektivnim simptomima, npr. padanje u nesvijest, euforija, bol, drhtanje. Njegova hipoteza doista nije moglo objasniti vrlo objektivne i tada opasne i vrlo specifične bolesti poput infekcije pluća Pneumocystis jirovecii i Kaposijevog sarkoma u AIDS-u. Tužna je ironija sudbine da je sam Casper umro od posljedica HIV infekcije.

Godine 1987. na scenu stupa Peter H. Duesberg. Peter je bio ugledni profesor molekularne biologije i znanstvenik i nije mu se mogla zamjeriti nestručnost. On je dovodio u sumnju povezanost HIV-a i AIDS-a. Mnogi bi danas olako napali Petera, no suprotstavljanje mišljenja uvijek je dobrodošlo, ako su dokazi valjani, a tada su se dokazi tek slagali u veliku cjelinu. Peter u početku nije bio svjestan socioloških posljedica koju će izazvati. Njegov grijeh je tvrdoglavost i nakon što su sve njegove teorije i hipoteze postale u potpunosti zastarjele i pregažene novim podacima. Peter je pisao o tome kako je na skupovima postavljao neugodna pitanja Lucu Montaigneru koji je tada bio „mainstream“, a koja Luc nije znao odgovoriti. Prava je ironija sudbine da je Luc tada bio pravi „mainstream“ kojeg je napadao velik broj ljudi. Peterov dopamin je već do tada hranio krug obožavatelja i za mijenjanje njegovog mišljenja bilo je kasno; to je klopka iz koje se teško izvući.

Peter Duesberg je dao krila mnogima, uključujući i biomedicinskim znanstvenicima, da iznose svoje hipoteze i ideje. No, pokrenuo je i odron ljudi koji nisu u struci, ali su se angažirali. Umjesto ljudi, možda je bolje spomenuti te ideje. Prva, nemoguće da je HIV uzrok, ako tijelo stvara protutijela, a znamo da stvara protutijela zbog testa koji mjeri protutijela. U toj teoriji, protutijela bi trebala neutralizirati virus. Na žalost – to nije točno i već smo pred četrdesetak godina znali da protutijela nisu garancija izlječenja od svih virusa. Potom se dovodio u pitanje laboratorijski test mjerenjem protutijela protiv HIV-a, za kojeg se tvrdilo kako nije namijenjen dijagnostici. Razvitkom tehnika analiza DNK i RNK, optužit će se kasnije i druge tehnike poput PCR-a da daju lažne rezultate. Dijagnostički testovi nikada nisu 100% točni, ali postoje vrlo precizni načini ispitivanja njihove specifičnosti, preciznosti i točnosti koji su ušli u rutinske analize koje su bile manje kontroverzne od AIDS-a.

Kao student sam još naišao na literaturu koja je tvrdila da ne može postojati specifični testovi za HIV, jer u našem DNK postoje genske sekvence srodne HIV-u te kako je cijela potraga za HIV-om zbog toga kompromitirana. Danas jako dobro znamo da su prisustva dijelova DNK u nama slična HIV samo njegov dokaz – oko 8% ljudskih gena predstavljaju „ožiljke“ starih zaraza virusa sličnim HIV-u, nekih daleko starijih od same ljudske vrste. Nazivaju se HERV, humani endogeni retrovirusi, danas se uče na fakultetima i svjesni smo kako se lako razlikuju od HIV-a.

Gubitak tjelesne mase u napredovalom AIDS-u potaknuo je tvrdnje kako je AIDS tek pitanje malnutricije (smanjenog unosa hrane), a slike iz Afrike odlično su emotivno podupirale tu tezu. Korištenje nitritnih „sex enhancera“ u gay populaciji potaknuo je toksičnu hipotezu AIDS-a, a rast istraživanja oksidansa i antioksidansa osamdesetih godina inspirirao je ideju kako je AIDS „oksidativno oštećenje“ tijela. Svaku od ovih tvrdnji opovrgnula su ne samo brojna istraživanja, već i obične logike, primjerice, svi vrlo aktivni sportaši razvijali bi po toj teoriji AIDS. Oboljeli u siromašnim zemljama sigurno nisu unosili sex enhancere, dok u razvijenim zemljama zasigurno uzrok nije bila glad. AZT je neko vrijeme bio jedini lijek, a on je imao ne mali broj nuspojava. Postojala je i teorija kako sam AZT uzrokuje AIDS, a oni koju su to tvrdili ignorirali su činjenicu da su i neliječeni ljudi umirali od AIDS-a.

Razni ljudi su imali razne motive prihvaćanja takvih ideja. U visokorizičnoj populaciji bio je strah i želja za slobodom; neki stručnjaci i profesori su vidjeli priliku za salonsko teoretiziranje, a dio ljudi je rado usvajao ideje kako bi raspirivali mržnju. Ljubitelji prirodnog često se opiru ideju da je HIV nastao u prirodi, jer im ne ulazi u narativ benevolentne prirode. Žao mi je, ljudi su samo dio planetarnog eko-sustava, a u njemu su i virusi, a neki nisu nimalo dobrohotni prema nama. 

U znanstvenim raspravama često se isticalo kako HIV nije dokazan Kochovim postulatima:

1. Mikroorganizam se mora pronaći u izobilju u svim organizmima koji pate od bolesti dok se ne bi smjeli pronaći u zdravim organizmima.
2. Mikroorganizam se mora izolirati iz oboljela organizma i uzgojiti u čistoj kulturi.
3. Kultivirani mikroorganizam može uzrokovati bolest nakon što se uvede u zdrav organizam.
4. Mikroorganizam se mora reizolirati iz inokulirana, preminula eksperimentalna domaćina i identificirati kao onaj koji je identičan izvornom specifičnom uzročnom agensu.

Kochovi postulati još su za života Roberta Kocha postali zastarjeli. Već je Koch otkrio zdrave nositelje uzročnika kolere, a „čista kultura“ je vrlo rastezljiv termin – za rast virusa uvijek se mora koristiti neka stanična linija. HIV je bilo u početku vrlo teško „uzgajati“. Metode izolacija virusa su složene i metode njihovog dokazivanja nadograđuju se razvitkom znanosti. Moderniji Bradford-Hill kriteriji uzročnosti potvrdili su HIV kao uzročnik AIDS-a, no do tada je već javna rasprava postala nabijena emocijama i razum se najmanje cijenio u argumentima.

Negiranje HIV-a kao uzroka AIDS moglo je sredinom osamdesetih biti znanstveno korisno kao „challenge“ koji motivira daljnje istraživanje. Vremenom je postalo salonsko intelektualiziranje i takvih je ljudi bilo i u našoj zemlji, srećom u doba prije društvenih mreža. Nije to bilo bez posljedica. Neki su posljedice osjetili na sebi. Aktivistica Christine Maggiore koja se protivila da je HIV uzročnik AIDS-a umrla je od iste bolesti, odbijajući tada već iznimno djelotvorno liječenje. Neki su posljedice osjetili ni krivi ni dužni. Južnoafrički predsjednik Thabo Mbeki ranih je 2000-tih sam potpao pod utjecaj i uskratio državno financiranje liječenja. To je platilo životom oko 300 000 ljudi. Salonsko intelektualiziranje i kada su argumenti zaista već jasni i nedvosmisleni ipak imaju cijenu.

Dolaskom vrlo učinkovitih lijekova HIV infekcija se pretvorila u kroničnu bolest s normalnim životom i vremenom potisnula cjelokupni pokret koji negira HIV kao uzrok AIDS-a u prošlost ili barem fan fokusa. Ta se tema se slabo vrti društvenim mrežama, jer je efikasno liječenje starije od masovnosti društvenih mreža. Ostavila nam je u naslijeđe ono što Englezi zovu „blueprint“ za budućnost. Ostavila je i puno socioloških i psiholoških pitanja. Pitanje povjerenja, pitanja bildanja dopamina i paranoja, pitanja odgovornosti, pitanja razlikovanja znanstveno suprotstavljenih mišljenja od njihovih društvenih posljedica. U tom pokretu strah i ljutnja hranile su ga i usprkos trudu mnogih, s tim emocijama bilo se gotovo nemoguće boriti. Katkad mi se čini da nismo naučili puno, jer ljudi žive kratko – već sada je broj ljudi koji pamte osamdesete manji u odnosu na one rođene kasnije. Katkad mi se čini da nismo naučili, jer jednostavno mnogi nisu htjeli. Poznajem ljude koji negiraju da virusi uopće postoje. Neki to rade zbog određene razine naivnosti, idealizacije prirode, ali i straha i pomalo infantilne težnje da budu voljeni od univerzuma koji navodno ne bi trebao biti zločest. Neki to rade samo da maltretiraju ili privuku pažnju.

Jesmo li naučili? Prije bih postavio pitanje jesmo li naučili maknuti sve te emocije nevoljene ustrašene djece koja bi istovremeno htjela dominirati i pobijediti. Poznavao sam jednu divnu patentnu odvjetnicu Addu Gogoris koja mi je promijenila život dajući meni i svom djelatniku ureda upute: dajte mi činjenice, a ne stavove.

Nemoguće je u članku detaljno odgovoriti na sva pitanja, pa postavljam literaturu koja vam može biti od koristi.

Author: Stribor Marković

Stribor Marković je po struci farmaceut i medicinski biohemičar, docent Univerziteta u Rijeci.