Cijelu je noć lomila prste, gledajući taj kruščić kojeg je nedavno rodila. Gledala je vlastito dijete i mrzila ga, mrzila kako majka ne bi smjela. Šutjela je, nikom nije rekla, ponoć, dva ujutro, četiri ujutro, sve bi radila da privid bude potpun, njega, hranjenje, osmjesi, nije rekla mužu. Nije rekla ni cijeloj rodbini koja je opsjedala njih i malo biće. Kreveljila se rodbina, cugala gemište i skup konjak, dijelila beskrajne savjete od dojenja do odabira karijere tog kruščića kojeg je rodila, tu rodbinu koju ustavom treba zabraniti u periodu mjesec dana nakon poroda. Svi su tvrdili drugačije, druge majke, internet, bezbrojne knjige za roditelje, udruge, psihijatri. Svi su pričali o oksitocinu, biologiji majčinstva, ljubavi, eto tak manjoj patnji, buđenju, čak i postporođajnoj depresiji. Nitko nije uračunao mržnju u jednadžbe života majke. Godine su prošle prije no je priznala drugom biću, no nikada nitko bliski nije doznao. Vremenom se mržnja pretopila u ljubav, ali to se vrijeme mjeseci rastegnulo u previše mjeseci. Mjesec krivnje koje će zbog šutnje s godinama postati poput kuće Babe Jage, dobit će svoje noge i bit će skrovište unutrašnjih sukoba i tabua.
Početkom 1943. Gregory Goodwin Pincus bio je star tek 39 godina. Posvetio je svoj život steroidima i reproduktivnoj medicini. Vidjevši kako steroidni hormoni imaju vrlo širok utjecaj na čovjeka, napravio je revolucionaran korak. Bilo je to ratno doba i posade ratnih zrakoplova proganjao je umor, a u njihovom poslu umor može biti fatalan. Gregory se pitao mogu li steroidni hormoni utjecati na umor i raspoloženje. Bio je dovoljno velik znanstvenik da se izdigne iznad granica spolnih hormona i krene u molekularni korak ispred, u molekulu iz koje nastaju svi steroidni hormoni u tijelu – pregnenolon. Pregnenolon je pomagao smanjiti umor i stres. Svoj je rad objavio u Journal of aviation medicine 1944. godine, no cijeli je rad potonuo u zaborav. Gregory Pincus postat će kasnije poznat kao jedan od očeva oralnih kontraceptiva i povijest će zaboraviti njegovu viziju koja će farmakološki zaživjeti tek u XXI. stoljeću.
Étienne-Émile Baulieu je francuski biokemičar koji je dijelio Gregoryevu ljubav prema steroidnim hormonima. Godine 1963. izolirao je novi hormon nadbubrežne žlijezde, DHEA (bolje da ne pišem puno ime) i otkrio njegov utjecaj na naše tijelo. Negdje do osamdesetih godina XX. stoljeća prihvatili smo da steroidni hormoni utječu na raspoloženje, ali smo mislili kako je to sve pitanje razgovora između jajnika/testisa i nadbubrežne žlijezde i mozga. Uostalom, još su stari Rimljani bili svjesni i zakonskih odrednica pojma puberteta. Steroidni hormoni bili su valovi na kojima je mozak surfao kako najbolje zna i umije. Svi steroidni hormoni djeluju vežući se prvo za svoj receptor, a potom započinje kaskada događaja koji omogućuju njihovo djelovanje. Svi dotadašnji receptori skrivali su se unutar stanice. Sabine Schorderet-Slatkine istraživala je receptore na jajnima stanicama žaba i shvatila da postoji receptor za spolni hormon progesteron ne u stanici, već na površini stanice. Étienne-Émile, surađujući sa Sabine, pitao se mogu li se takvi receptori nalaziti drugdje, primjerice na živčanom sustavu. Njegova kolegica Colette Corpéchot otkrila je hormon DHEA, a u suradnji s Étienne-Émileom prešla je novu granicu – otkrila je kako neovisno o dolasku krvlju iz nadbubrežne žlijezde, DHEA nalazimo u mozgu. Bili su vrlo oprezni i tek nakon potvrde kolega u Švedskoj usudili su se započeti novo poglavlje medicine, zvano neurosteroidi. Među njima našli su i alopregnanolon, steroidni hormon koji je još 1938. godine otkriven u nadbubrežnoj žlijezdi. Ubrzo se niz grupa znanstvenika, od Japana do SAD-a, bacila na istraživanje. Posao je bio velik – trebalo je naći enzime koji sudjeluju u nastanku neurosteroida, mehanizme djelovanja pa sve do moguće farmakološke primjene.
Ni tri godine nakon otkrića, Neil Harrison i Michael Simmonds otkrili su da alopregnanolon djeluje na isti receptor u mozgu kao i poznati lijekovi za smirenje, benzodiazepini, ali vežući se na drugačiji način. Zbog toga su bili drugačijeg djelovanja od benzodiazepina. Kemijski su promijenili alopregnanolon u alfaksalon. Alfaksalon će kasnije postati lijek koji se u veterini koristi za anesteziju tijekom operacije životinja. Istraživanje neurosteroida nikada nije stalo, no dugo je vremena istraživanje tražilo drugačije mehanizme u depresiji. Jedno od slabosti alopregnanolona, prirodnog neurosteroida, je loša bioraspoloživost. Morao se davati direktno u krvotok, u venu. Fokus istraživanja pomaknuo se u područje života kada znamo da ljudsko biće trpi zbog velikih hormonskih promjena – vrijeme nakon poroda. Postporođajna depresija nije rijetka pojava i ponekad bude i vrlo opasna, a njen uzrok izrazito je tjelesni, biološki. Godine 2019. prvi put je odobren specifičan neurosteroid za liječenje depresije. Njegova primjena nije jednostavna, jer se daje neprekidno kroz 60 sati, polako povećavajući dozu, a medicinski tim mora pratiti nuspojave poput pospanosti i gubitka svijestu. No, razlikuje se od drugih lijekova iz klase antidepresiva, jer se daje – jednom. I, za razliku od brojnih drugih antidepresiva, daje se jednom.* Kako je intravensko dugotrajno liječenje nezgodno iz puno razloga, stvorene su slične molekule koje se mogu koristiti u tabletama. Među njima je bio zuranolon. Prva ispitivanja započela su 2017. U travnju ove godine u SAD-u je odobren prvi oralni neurosteroid za liječenje teške postporođajne depresije. Koristi se jednom na dan kroz samo dva tjedna, što ga isto čini različitim od drugih klasa antidepresiva. Neurosteroidi mogu imati raznolike mehanizme djelovanja i vjerojatno ćemo ih u budućnosti više sretati i u drugim vrstama depresije.
Fascinantan je ljudski mozak, daleko iznad jednostavnih pojmova svima poznatog serotonina. Ljudsko raspoloženje je puno više od psihičkih reakcija na događaje i nije mudro odbacivati biološki, tjelesni aspekt. Mi smo svi više životinje no što smo često kadri priznati i u tome nema ništa loše. Sve drugo je bijeg od samih sebe. To ne znači da ćemo samo zastati na toj konstataciji. Ipak smo razvili kulinarstvo, impresionizam, opere, zdravstvo i psihološku i sociološku strukturu da svim tim hormonima da okvir. Mali krušćić s početka priče danas je sretna osoba, sa svim problemima koje život nosi. Moglo je biti drugačije, nije trebao biti happy end.
Kad se spusti mrak, nadaš se da će netko ostaviti petrolejku uz svoj dom pa zagrli i tebe i tvoje mržnje o kojima već predugo šutiš.
Foto: Radonja Srdanović (obožavam njegove fotografije, u njima ima tame kao i puno nade).
*Ovo nije reklama za lijekove, a zbog rizika nuspojava odluku o primjeni može donijeti samo iskusni(a specijalist/ica na temelju procjene rizika i koristi.
Za dodatno čitanje:
KOJI TELESKOP DA KUPIM?
