Ovo je novi članak kojega možemo pronaći na NASA-inom sajtu Svemirskog teleskopa Hubble.

HUBBLE VIDI GALAKTIKU U PRIJELAZNOJ FAZI

Ova fotografija snimljena NASA-inim Svemirskim teleskopom Hubble otkriva jednu zagonetnu galaktiku sjajnog središta, s nagovještajem spiralne građe, ali bez očiglednih spiralnih kraka. Crvenosmeđi oblačići i pramenje prašine djelomično skrivaju zvijezde u galaktici, dok se narančasto svjetlo iz dalekih galaktika probija kroz njene raspršene vanjske dijelove. Daleke galaktike vidimo i razasute kao katran crnom pozadinom slike.

NGC 1266 je lećasta galaktika na oko 100 milijuna svjetlosnih godina od nas, smještena u zviježđu Eridana. Astronomi lećaste galaktike svrstavaju u prijelaznu vrstu tih objekata, koji predstavljaju razvojni most između spiralnih i eliptičnih galaktika. Lećaste galaktike imaju oblik u skladu sa svojim imenom, te poput spiralki posjeduju sjajnu središnju izbočinu i spljošteni disk. No, one nemaju spiralne krake i u njima nastaje vrlo malog novih zvijezda, što su svojstva eliptičnih galaktika.

Iako su njena građa i pripadnost lećastoj vrsti galaktika već dovoljno zanimljivi sami po sebi, najintrigantnije svojstvo NGC 1299 je nešto sasvim drugo! Ona je jedna od rijetkih galaktika u kojima je okončan burni zvjezdorodni proces, no koje još nisu postale spokojne eliptične galaktike (engl. post-starburst galaxy). Takve galaktike sadrže populaciju mladih zvijezda, ali ne i zvjezdorodna područja. Od svih galaktika u nedalekom svemiru, njih samo jedan posto su od te vrste.

Astronomi drže da se NGC 1266 prije oko 500 milijuna godina stopila s jednom drugom galaktikom. To je stapanje potaknulo nastanak novih zvijezda i povećalo masu središnje izbočine u galaktici. Pri tom je kao kroz lijevak velika količina plina bila pretočena u tamošnju supermasivnu crnu jamu. Ta dodatna tvar je oživjela crnu jamu, stvorivši aktivnu galaktičku jezgru. Povećana aktivnost crne jame je generirala snažne vjetrove i mlazove plina duž osi njene vrtnje. Nakon nekog vremena, zvjezdorodna provala i snažni mlazovi iz crne jame su iscrpili zalihe zvjezdotvornog plina. Istvoremeno, vrtloženje u preostalom plinu je spriječilo da od njega nastane još zvijezda.

Promatranja provedena Hubbleom i drugim teleskopima su otkrila snažni odljev plina iz ove galaktike, ali i to da je plin između njenih zvijezda izložen naprezanju ili da je izrazito uzburkan. Istraživači su ustanovili da su sva preostala rodilišta zvijezda u ovoj galaktici smještena u njenoj jezgri, te da se vrlo malo zvjezdorodne aktivnosti odvija izvan nje. Te opservacije ukazuju na to da bi supermasivna crna jama u središtu galaktike mogla priječiti nastanak novih zvijezde otpuhivanjem zvjezdotvornog plina u međugalaktički prostor. Udarni valovi izazvani tim procesom bi stvarali turbulencije koje remete plin i prašinu između zvijezda, dovoljno jake da spriječe gravitacijsko zbijanje preostale međuzvjezdane tvari u mlade zvijezde.

Galaktike u kojima je okončana zvjezdorodna provale poput NGC 1266 su savršne za proučavanje složenih fizičkih procesa koji suzbijaju nastanak novih zvijezda. One nam pomažu da bolje shvatimo razvoj galaktika i način na koji supermasivne crne jame međudjeluju s matičnim galaktikama.

NASA, ESA, K. Alatalo (STScI); Image Processing: G. Kober (NASA/Catholic University of America)

https://science.nasa.gov/