Raketom ispod putničkog aviona do orbite

Richard Bransonova korporacija Virgin petnajstak godina raznim egzotičnim riješenjima pokušava poslati ljude i tehniku u Zemljinu orbitu.  Na Dan mladosti (25. maja) sa svemirske luke Mojave Air and Space Port u Kaliforniji poletio je modificirani Boeing 747 (Cosmic Girl) prema Pacifičkom oceanu noseći pod lijevim krilom dvostupanjsku raketu LauncherOne s ciljem testiranja svih komponenti ovog avion-raketa sustava i dostizanja Zemljine orbite. 

Dva pilota „Svemirske cure“ i dva operatera rakete-korisnog tereta pristigli su na visinu od 10.700m, 160km jugozapadno od Long Beacha. Podignuli su nos aviona na 30° iznad horizontale i otpustili raketu dužine 21m s deklariranom mogućnošću postavljanja 500kg korisnog tereta u orbitu. LauncherOne je po planu uključila raketni motor i krenula k cilju. Niti pet sekundi kasnije, zbog detektiranih nepravilnosti u dovodu pogonskog goriva do raketnog motora autonomna računala su zaustavila proces, odnosno došlo je do preranog isključivanja prvog raketnog stupnja. 

Dva mjeseca nakon lansiranja čini se kako je pronađen uzrok problema i način njegova riješenja. Let do orbite nikada nije bio jednostavan i nerizičan zadatak. Uz odrađenu lansirnu proceduru, prikupljene podatke i izvršene radne operacije (tih pet sekundi rada raketnog motora izuzetno je bilo dragocjeno inženjerima i planerima misije) te modifikacije koje se upravo provode na novom primjerku LauncherOne osiguravaju da slijedeći let i dostizanje orbite u Virgin Orbitu s pravom očekuju prije konca ove godine. Uspiju li, a hoće, biti će to prvi komercijalni, civilni hibridni sustav avion-raketa sa nimalo naivnim kapacitetom podizanja (zasad pretežito vojnih, sic!) satelita u Zemljinu orbitu.  Proklamirana cijena po lansiranju je dvanaest milijuna USD što je osjetno jeftinije nego što za isti teret traže bilo koju drugi privatni ili državni, klasični, raketni nosači.

Osamdesetih, u poplavi crteža bar nekoliko inačica raketoplana iz cijelog svijeta nerijetko smo nailazili i na slike aviona kako polijeću sa klasičnih aerodroma i uvis nose raketu koja se potom odvaja i posprema na orbitu koristan teret. Virgin korporacija je 2007. započela studije razvoja ovakvog koncepta. Godine 2012. krenulo se u izradu, 2015. odbačen je WhiteKnightTwo kao nosač rakete a 2017. stvoren je Virgin Orbit te se krenulo u modificiranje Boeinga 747 preuzetog iz Virgin Atlantic komercijalne aero kompanije za službu raketonosca.  Virgin Orbit-ovi inženjeri imaju podjeljena mišljenja o tome koji je posao bio kompleksniji, stvaranje rakete ili aviona-nosača ili pak uparivanje dva različita pogona u funkcionalnu cjelinu. Izuzmemo li protivsatelitske rakete i onu jednu eskadrilu F15 opremljenu istima onomad u ne tako predavnoj prošlosti, Virgin Orbit je prvi (u/skoro) operativni ponuđač usluga slanja svemirskih letjelica pomoću sustava avion-raketa.

U čemu je tolika prednost LauncherOne kad su dimenzije letjelica ograničene promjerom tijela rakete a 500kg korisnog tereta ma koliko bilo puno zapravo traži od naručitelja da se pridržava standarda mase, volumena na kakve nisu prisiljeni koristeći klasične, postojeće lansere u svemir?

Mobilnost! Cosmic Girl i LauncherOne imaju osigurane terete (čitaj financijsku konstrukciju)  unaprijed. Potvrđene su dozvole za letove sa aerodroma u pustinji Mojave i vojne baze na Guamu. Smjeti će koristiti i piste Kennedyjeva svemirskog centra na Floridi u Velikoj Britaniji, Japanu ali i bilo gdje na svijetu gdje se za time ukaže potreba odnosno mogućnost uz poštivanje sigurnosnih protokola koji se tiču trajektorije eventualnog pada rakete u slučaju da nešto pođe mimo plana leta.

Gudbaj za 'Stratolaunch', projekat lansiranja satelita uz pomoć najvećeg aviona na svetu