Ovo je prvi članak sa sajta NASA-inog Rendgenskog opservatorija Chandre objavljen u ovoj kalendarskoj godini.

Možda i nije bilo potrebno mjeriti brzine širenja plina u ostatku da bi se doznalo gdje je okolni medij najgušći. Da je najgušći iznad ostatka, vidi se već i po tome što je rendgenska emisija iz gornjeg dijela ostataka najintenzivnija. Tako je stoga što je tu plin u ostatku najviše zagrijan sudaranjem s međuzvjezdanim medijem (koji je isto tako plin).

Video ostatka supernove sniman Chandrom tijekom više desetljeća!

Jedan novi filmić prikazuje promjene ostatka Keplerove supernove, bilježene NASA-inim Rendgenskim opservatorijem Chandrom tijekom više od dva i pol desetljeća. U njega su uključene ospervacije načinjene 2000, 2004, 2006, 2014. i 2025. godine. U toj animaciji, koja od svih Chandrinih pokriva najveći vremenski raspon, Chandrini podaci (plavo) su udruženi s optičkom slikom (crveno, zeleno i plavo) dobivenom u programu Pan-STARRS.

Ostatak Keplerove supernove, nazvane po njemačkom astronomu Johannesu Kepleru, prvi je put viđen na noćnom nebu 1604. g. (Nije, naravno, viđen ostatak, već sama supernova. Prim. prev.) Astronomi danas znaju da je na tome mjestu eksplodirao jedan bijeli patuljak koji je premašio kritičnu masu. On ili je prije toga nakupljao na sebe tvar sa zvijezde pratilje, ili se bio sudario s drugim bijelim patuljkom. Takve se supernove svrstavaju u one tipa Ia i astronomi ih koriste za mjerenje širenja svemira.

Ostaci supernova, oblaci krša koji preostanu nakon eksplozija zvijezda, često jarko sjaje u rendgenskim zrakama. Tako je stoga što je materijal u njima zagrijan eksplozijom do temperatura od više milijuna stupnjeva. Ostatak Keplerove supernove se nalazi u galaktici Mliječni Put, na udaljenosti od oko 17 tisuća svjetlosnih godina od nas. Premda nam je prema kozmičkim mjerilima razmjerno blizu, jedino Chandra, svojim oštrim rendgenskim vidom i svojom dugovječnošću, može vidjeti promjene predstavljene na ovaj način.

Video omogućuje astronomima da prate kako se ostaci rasprsnute zvijezde šire i zarivaju u materijal koji je ranije bio izbačen u svemir. Istraživači su izmjerili da se najbrži dijelovi ostatka gibaju brzinom od oko 22,2 milijuna kilometara na sat - oko 2 posto brzine svjetlosti - i to prema donjem dijelu ove slike. S druge strane, najsporiji dijelovi su oni koji putuju nagore, brzinom od oko 6,4 milijuna kilometara na sat. To je velika razlika u brzinama i astronomi smatraju da ona proizlazi iz činjenice da plin u ostataku koji se zariva u materijal pri vrhu slike nailazi na otpor međuzvjezdanog medija gušćeg od onoga koji se nalazi ispod ostatka. Na taj način znanstvenici doznaju u kakvom je okolišu zvijezda eksplodirala.

Eksplozije supernova i elementi koje one razbacuju svemirom, izvor su životno važnih sirovina za izgradnju novih zvijezda i planeta. Upoznavanje s načinom na koji se one događaju je ključno za naše razumijevanje povijesti svemira.

Ovaj novi filmić i istraživanje povezano s njime je na 247. sastanku Američkog astronomskog društva, održanom u Pheonixu (am. sav. drž. Arizona), javnosti predstavila Jessye Gassel, postdiplomantica iz Sveučilišta George Mason (am. sav. drž. Virginija). Gassel je vodila ovaj projekt.

X-ray: NASA/CXC/SAO; Optical: Pan-STARRS https://chandra.harvard.edu/photo/2026/kepler/