Bijeli patuljak uzima dio mase crvenog diva. Recept za termonuklearnu eksploziju svemirskih razmjera i pojavu nove.
Snimao sam ovu zvijezdu u nekoliko navrata. Fotografije možete vidjeti malo niže, u članku. Onda me zaintrigiralo da saznam nešto više o njoj jer je vrlo neobična. Evo što sam doznao.
Do nedavno, široj publici malo ili nimalo poznata zvijezda, odjednom je postala svima znana. Riječ je o zvijezdi poznatoj po imenu RS Ophiuchi koja se nalazi u zviježđu Zmijonosac, latinski naziv Ophiuchus, po kojemu je i dobila ime. Zvijezda kojoj je sjaj inače 9,5m zvjezdane magnitude, što znači da je vidljiva isključivo teleskopima, odjednom je zasjala toliko da joj je magnituda narasla na 5,5m kako javlja The Astronomer’s Telegram što znači da je prešla granicu od 6m i tako postala vidljiva golim okom. A po čemu je ona neobična?
Lokacija nove RS Oph
|
Zvijezde koje nazivamo nove, (latinski nova stellarum: nova među zvijezdama), su kataklizmički promjenljive zvijezde kojima se sjaj za 1 do 7 dana povećava i do 100 000 puta (obično do 25 000 puta), a vraćaju se na prijašnju razinu mjesecima. One nastaju u bliskim dvojnim zvjezdanim sustavima u kojima se tvar bogata vodikom prenosi s veće zvijezde, obično crvenoga diva, na bijeloga patuljka. Temperatura na površini bijeloga patuljka povećava se dok ne dođe do eksplozivnoga širenja gornjih slojeva. Odbačeni dio atmosfere giba se brzinom do 1000 km/s i oko zvijezde stvara maglicu. U Mliječnoj stazi godišnje se pojavi nekoliko desetaka novâ. S obzirom na učestalost i intenzitet promjene sjaja nove se mogu podijeliti na klasične, ponavljajuće i patuljaste. U ovome slučaju riječ je o ponavljajućoj novi. Povratne (rekurentne, ponavljajuće) nove su one koje su u posljednja dva stoljeća dva do šest puta povećavale svoj sjaj. Izvor: Hrvatska enciklopedija |
Što o ovoj ponavljajućoj zvijezdi znamo?
Promatra ju se preko sto godina, pri svakoj erupciji ona zasvijetli toliko da postaje vidljiva. Događalo se to u godinama 1898 – 1907 – 1933 – 1945 – 1958 – 1967 – 1985 – 2006 – 2021. Razmak između aktiviranja zvijezde tijekom tih godina izgleda ovako: 9 – 26 – 12 – 13 – 9 – 18 – 21 – 15 godina. Evo što je o njoj zabilježeno.
- godine
Krivulja svjetlosti RS Ophiuchi, prikazuje pet erupcija. Podaci dobiveni od AAVSO (American Association of Variable Star Observers). Erupcija 1898. zapravo je otkrivena tek nekoliko godina nakon što se dogodila. Williamina Fleming otkrila je spektar nalik novoj na fotografijama Memorijala Henryja Drapera i najavila je kao potencijalnu novu 1904. Ovu dijagnozu potvrdio je Edward Charles Pickering 1905. godine, nakon čega je Annie Jump Cannon utvrdila da je RS Ophiuchi vjerojatno dostigla maksimum 1898. godine.
- godine
Iako erupcija 1907. nije primijećena tijekom izbijanja, mjerenja pada svjetline iz arhivskih opažanja sugeriraju da je RS Oph doživjela erupciju početkom 1907. u vrijeme kada ju je zaklonilo Sunce.
- godine
Izboj 1933. prvi je otkrio Eppe Loreta iz Bologne u Italiji. Loreta je promatrao Y Ophiuchi kad je slučajno primijetio svijetli objekt udaljen oko 50 lučnih minuta jugozapadno od Y Oph. Otkrivanje ove svjetleće zvijezde rezultiralo je drugim zabilježenim izbojem RS Oph. Nekoliko dana kasnije Leslie Peltier neovisno je otkrio ovu aktivnost dok je rutinski provjeravao promjenjive zvijezde.
- godine
Erupcija 1945. također je izvedena iz arhivskih podataka nakon izbijanja kao rezultat zamračenja od Sunca tijekom njezine najveće svjetline. Ova erupcija je izvjesnija od one 1907. godine, jer je primijećen i rep erupcije.
- godine
Izboj 1958. otkrio je Cyrus Fernald, koji se nalazio u Longwoodu na Floridi. Fernaldovo mjesečno izvješće za srpanj 1958. godine, koje sadrži 345 opažanja, prikazuje bilješku u kojoj komentira "Bilo je zanimljivo promatrati promjenu boje dok je zvijezda izblijedjela. Prve noći bila je crvenkasto-žuta, zatim žućkasto-crvena i tako dalje. Posljednjeg promatranja bila je najcrvenija zvijezda koju sam ikada vidio." Grimizna boja o kojoj govori Fernald pokazatelj je jake emisije u vodikovom H-alpha dijelu spektra, koja se pokazala nekoliko dana nakon izbijanja.
- godine
Izboj 1967. ponovno je otkrio Cyrus Fernald (FE), međutim, Fernaldu nije pripisana zasluga za najranije promatranje maksimuma. Jer iste večeri, dr. Max Beyer iz Hamburga u Njemačkoj promatrao je zvijezdu 6. magnitude. Zbog 6-satne razlike u vremenskim zonama, dr. Beyer je zaslužan za prvo izvješće.
- godine
U siječnju 1985. Warren Morrison iz Peterborougha u Kanadi otkrio je da je RS Oph ponovno zasjala, dosegavši maksimalnu svjetlinu veličine 5,4m magnitude.
- godine
Dana 12. veljače 2006. dogodio se novi izboj, koji je dosegao veličinu 4,5m. Iskorištena je prilika da se to promatra u različitim valnim duljinama. S VLTI-om ga je posebno primijetio Olivier Chesneau, koji je otkrio produženu vatrenu kuglu već 5,5 dana nakon eksplozije.
- godine
Irski amater Keith Geary prvi je prijavio iznenadni izboj RS Ophiuchi. Svojim DSLR fotoaparatom 8. kolovoza u 22:20 UT sati snimio je zvijezdu koja blista na magnitudi 5.0m i potvrdio je svoje opažanje dalekozorom. Kolega, član AAVSO, Alexandre Amorim iz Brazila, također je uočio erupciju 25 minuta ranije. Od tada, zvijezda je posvijetlila do magnitude 4,5mčineći je relativno lakim objektom vidljivim golim okom, a može se vidjeti i dalekozorom.
I tako je ova zvijezda, udaljena oko 5000 svjetlosnih godina, opet postala zanimljiva astronomima.
Karakteristike ove zvijezde
Zvijezda pokazuje narančasto-crvenu nijansu, različitu od svoje plavkaste boje pri minimalnoj svjetlini. Promjena boje pripisuje se prašini oko nove. Sustav je zapravo binarna zvijezda, koja se sastoji od crvenog diva i bijelog patuljka. Dolazi do termonuklearne eksplozije kada se dovoljno materijala crvenog diva, pretežno vodika, helija, natrija i željeza nakupilo na površini bijelog patuljka, a temperatura plina poraste na oko 10 milijuna stupnjeva.
U pravilu, sjaj RS Oph strmo i brzo raste do maksimuma, a zatim brzo opada, padajući za oko dvije veličine tijekom tjedan dana, prije nego što se izjednači i postupno izblijedi. Sljedeća eksplozija se vjerojatno neće ponoviti još 15 ili 20 godina.
Prema posljednjim zapažanjima objavljenim u Astronomskom telegramu, RS Ophiuchi izbacuje materijal brzinom od oko 2.600 kilometara u sekundi. Spektar sjaja ove nove kretao se od crvenkasto-žute do crvene i ružičaste. Ponavljajuće nove ponavljaju proces nove otprilike svakih 10 do 100 godina, dok se smatra da se novi izboji ponavljaju u mnogo dužim vremenskim okvirima od oko 1.000 do 100.000 godina. Ovakve zvijezde su rijetke pa ako imate sreće, možete vidjeti jedno ili dva ponavljanja u životu.
Kako sam ju snimao
Vijest o ponovnom aktiviranju RS Ophiuchi vidio sam 9. kolovoza 2021. godine na Facebooku pa sam ju odlučio snimiti te noći, a kasnije toga dana mi je stigao SMS od virovitičkog astronoma Zlatka Kovačevića u kojemu me obavještava o tome. Dva sata prije snimanja sam otvorio krov zvjezdarnice Apollo i uključio ventilator da puše preko teleskopa kako bi se isti uspjeli što prije aklimatizirati na okolnu temperaturu.
To je potrebno kako ne bi dolazilo do velikih turbulencija zraka zbog različite temperature između okolnog zraka i onoga u i oko teleskopa. Tada dolazi do "kuhanja" atmosfere i zrake svjetlosti se previše lome pa se ne može dobro fokusirati slika koju vidimo. Ako se temperatura instrumenata dovede do temperature okolnog zraka, tada se značajno smanjuju takve nepoželjne pojave.
Prije snimanja sam se pripremio, provjerio sam koordinate zvijezde, provjerio da li se iste nalaze u računalu koje upravlja teleskopima, pripremio digitalne karte tog dijela neba, prikupio snimke koje su astronomi snimili ranije kako bih si olakšao identifikaciju zvijezde i kada se noć spustila, krenuo sam sa snimanjima.
Odradio sam seriju snimaka i nakon toga seriju darkova za potrebe stackiranja u finalnu astrofotografiju. Snimao sam ju teleskopom, a snimanja su malo potrajala pa je zvijezda bila sve niže obzoru. Želio sam ju snimiti i fotoaparatom s objektivom, no to nisam uspio te noći.
Snimanja sam ponovio tri dana kasnije, 12. kolovoza 2021. godine. Tada sam prvo krenuo snimanjima fotoaparatom na kojemu se nalazio objektiv 18-55 mm. Snimao sam južni dio neba s najširim kutom, 18 mm, a zatim sam zumirao objektiv na 55 mm i snimao uži dio neba na kojemu se nalazila RS Ophi. Nakon toga sam se preselio u zvjezdarnicu Apollo i ponovio snimanja u primarnom fokusu teleskopa, kao tri dana ranije. Te astrofotografije možete vidjeti u ovome članku.
Što se može snimiti nakon eksplozije nove?
Kao zanimljivost, sjećam se eksplozije nove Delphini 2013. Snimao sam ju 16. kolovoza 2013. godine, skoro u dan točno, prije osam godina. Četiri godine poslije sam ponovio snimanje zvijezde progenitora, ostataka pretka te zvijezde. Zadatak je bio vrlo zahtjevan jer nisam znao uopće može li se to, a i pronalazak na nebu je bio problematičan.
Zbog svjetlosnog zagađenja, vizualno ju ne bih mogao niti približno vidjeti. Morao sam se snalaziti. Snimao sam to područje neba i pokušavao usporediti ono što se snimilo, s onime što sam snimio 2013. godine. I onda sam pronašao točnu lokaciju iako se okom nije vidjela.
Prvo, za usporedbu, ovo je snimak piggyback metodom, kao i ona od prije četiri godine. Postavke su iste, jedino što je sada snimano EOS-om 650D. Nove naravno nema na slici.
Zatim sam to isto područje snimao teleobjektivom. Sliku neću staviti jer nisam dobro fokusirao pa je prepuna svjetlećih loptica. Samo ću reći da se ni teleobjektivom ništa korisnoga nije moglo snimiti.
Onda sam snimao u primarnom fokusu MAK-a 127 i tek tada je rezultat "isplivao na površinu". I dolje je crop na 100%. Vidi se plavkasta zvijezda progenitor ili ono što se tamo već nalazi.
Mislim da bi bilo zanimljivo to ponoviti i za ovu novu RS Ophiuchus, za nekoliko godina opet. :-)
KOJI TELESKOP DA KUPIM?
