Mesec nam uvek prikazuje isto lice. Na Mesecu uvek vidimo iste kratere, ista “mora“ i iste konture pa se nameće pitanje: zašto je nikada ne vidimo drugu stranu Meseca? Odgovor leži u fascinantnom kosmičkom procesu koji se naziva „plimsko zaključavanje“ (tidal locking).
Zamislite razgovor između dva fizičara teorije struna. S jedne strane je Brajan Grin, proslavljeni fizičar i komunikator nauke. S druge, Edvard Viten, čovek koga Grin predstavlja kao "opšte smatranog najvećim fizičarem naše ere". Viten, jedini fizičar koji je ikada dobio Fildsovu medalju, najviše priznanje u matematici, skromno odgovara: "Rekao si da me nećeš sramotiti." Upravo taj spoj briljantnosti i intelektualne iskrenosti postavlja scenu za interesantan dijalog. Iz tog razgovora izdvajamo nekoliko ideja – nekoliko prozora u um izuzetno produktivnog i intelektualno uticajnog teoretičara koji se suočava sa najdubljim misterijama kosmosa, ne sa arogancijom, već sa dubokim poštovanjem prema onome što još uvek ne znamo.
Jedan od najpoznatijih principa u fizici je Ajnštajnova univerzalna granica brzine: ništa ne može putovati brže od svetlosti. To je ideja koju intuitivno razumemo. Kada bi Sunce iznenada nestalo, ne bismo to primetili odmah. Prošlo bi osam minuta pre nego što bi tama zavladala i pre nego što bi Zemlja odletela u svemir. Ovaj princip lokalnosti – ideja da se uticaji šire od mesta do mesta, a ne trenutno – temelj je moderne fizike.
Posljednja ovogodišnja Slika mjeseca NASA/ESA-inog Svemirskog teleskopa James Webb pruža uvid u jedno svečarsko područje ispunjeno svijetlećim oblacima plina i tisućama iskričavih zvijezda. To zvjezdano jato, poznato kao Westerlund 2, prebiva u zvjezdanom rasadniku zvanom Gum 29, na udaljenosti od 20 tisuća svjetlosnih godina od nas. Nalazi se u zviježđu Kobilice.
Da li je univerzum dizajniran ili je slučajan splet okolnosti? Ovo fundamentalno pitanje, kako ga je formulisao fizičar Brajan Grin, proganja filozofe i teologe milenijumima, ali je u eri moderne fizike dobilo nov značaj. Da li postoje dokazi utkani u samo tkivo stvarnosti koji sugerišu da je kosmos stvoren sa namerom? Ovo pitanje spaja fiziku, filozofiju i teologiju na najdubljem nivou.
Zima ove, 2025. godine, stiže 21. decembra u 16 sati i 3 minuta (po našem vremenu / SEV). To je 355. dan u godini. Do kraja godine ima još samo 10 dana (ne računajući i dan dolaska zime). Ako još niste pisali Deda Mrazu, požurite! U istom trenutku kada kod nas počinje zima, na južnoj hemisferi počinje leto.
Zadivljujuće slike sa teleskopa Vera Rubin šokiraju astronome
Shocking First Images from the Vera Rubin Telescope Stun Astronomers
Rubin nije samo teleskop. To je sistem. Globalni eksperiment koji se ne završava jednim otkrićem. Njegova vrednost raste tokom vremena, kako se dodaje više kadrova, detektuje više pokreta, beleži više promena.
Moći ćete da premotate nebo unazad. Gledajte kako zvezde lutaju. Gledajte kako galaksije trepere. Pratite kako se jata pomeraju tokom godina. To će biti prvi pravi ubrzani snimak univerzuma i neće biti samo lepa animacija. To će biti pravi podaci. Zabeleženi. Arhivirani. Pretraživi.
Godišnje doba predstavlja period koji traje otprilike tri meseca i ponavlja se svake godine u ravnomernom ritmu. Karakterišu ga posebne klimatske odlike, a one zavise prvenstveno od položaja Zemlje naspram Sunca, odnosno od položaja Sunca na nebeskoj sferi.
Fuziona energija, dugo smatrana rešenjem koje je uvek "50 godina daleko", sada privlači milijarde dolara investicija, signalizirajući da su ključne tehnološke prepreke značajno umanjene ili rešene. Centralni cilj je izgradnja "zvezde u kavezu" — stvaranje i održavanje minijaturnih sunca na Zemlji unutar reaktora. Ovaj izveštaj sintetiše ključne izazove i rešenja u postizanju održive fuzione energije, sa posebnim fokusom na jednu od poslednjih velikih prepreka: projektovanje i izgradnja fizičkog suda za zadržavanje fuzione reakcije.