Sudbina ISSa je ionako zapecacena, pitanje je samo hoce li skoncati u mukama ili eutanazirana.

Autorski komentar na najave Roscosmosa o izlasku iz programa Medjunarodne svemirske postaje.

Hajde da krenemo s činjenicama. Embrio ISSa cine moduli Zvezda i Zarya izvorno gradjeni za rusku svemirsku postaju MIR2. Dovršeni su i lansirani nemalim dijelom američkog novca. Potonjima je to bio brzi, lakši, jeftiniji i sigurniji put da se u posthladnoratovskom vremenu ‘naoružaju’ novom, zgodnom igračkom u orbiti. Bile su to godine pobjede kapitalističkog globalizma. S jedne strane raketoplani, robotičke letjelice s druge strane Pticka nije ni dobila priliku, Buran ostavljen s Energiom da sačeka urušavanje krova hangara a Mars 96 samo je uzletio da bi se sunovratio baš poput socijalizma. U međuvremenu ISS je rasla i rasla...Godine su prolazile, roboti po Sunčevom sustavu se namnožili a raketoplani otišli u mirovinu, srećm po amerikance prije još pokoje neumitne tragedije. Temeljena na ruskoj tehnologiji, gotovo čitavo desetljeće jedini put ka i sa ISSa osiguravali su ruski Soyuzi i Progresi. Kontrola orbite nalazi se na ruskom segmentu ISSa. Novi moduli dodavani su usput. U jače igrače ulaze Kanađani, Japanci i Europljani. Potonji su bespilotnim transportnim brodovima ATV (Europa) pregrmjeli Hermes, Japanci HTVom premostili tamošnje verzije BORa do neke ozbiljnije pilotirane konstrukcije. 

Nedavno, pred koju godinu, amerikanci inkognito transakcijama upumpavaju nemale novce u tobožnje civilne projekte (Starlink, OneWeb) a prethodno i/ili paralelno spremaju novi svemirske instalacije za desetljeca pred nama. Dragon i Starliner, Blue Origin i Virgin Galactic, Sierra Nevada i MoonExpress (sjećate ih se iz GLXP kada su se ravnopravno natjecali sa nama u Team Synery Moon?!) sada dolaze na svoje mjesto. ISS je zgodna skalamerija za ispitivanje tehnologija i stjecanje znanja i iskustva. Naravno, na ISSu se odradilo nebrojeno programa, projekata, istraživanja svih vrsta. Nastalo je i podosta stotina tisuća fotografija Zemlje od strane letača pretočenih u knjige. Trebalo je pronaći vremena uz tolike silne eksperimente za sate i sate, dane, tjedne fotografiranja. ISS nije samo skup lijepih želja saučesnika u najskupljem vanzemaljskom financijskom rašomonu. Stvari su potkrijepljene Ugovorima, a više ili manje svi ovise jedni o drugima. Bilo je dovoljno da se na američkom dijelu pokvari toalet pa da se ponizno zamoli druga strana za par minuta privatnosti u susjedovom toaletu. Kako bilo, najstariji moduli ISSa broje tridesetak godina, ni oni desetak godina mlađi nisu baš neocvali pupoljci. Najnoviji modul NAUKA potječe iz prošlog tisućljeća. Autor članka vozi dvadeset godina staru Mazdu 626. Prijateljsko bombardiranje Hirošime nije joj naškodilo, i danas je potpuno ispravna i komotna. Ipak, put na duže staze nije više u maniri ‘sipaj naftu i vozi’. Pored održavanja i servisiranja te pažljive vožnje u klimatski prijaznom okružju nikad ne znaš što će i kada ispasti iz stroja, jedno kratko svjetlo ili generalna havarija. 

ISS se nalazi u znatno težoj situaciji, em su moduli stariji em se nalaze u ekstremnom okružju smrtonosnog svemira. Brodovi spasa, ruski Soyuzi, zato su u stalnoj pripravnosti da cijelokupnu posadu sigurno vrate na Zemlju u slučaju opasnosti, potrebe hitnog napuštanja ISSa. Rusko iskustvo sa sudarom svemirskog broda i postaje (MIR) pokazuje kako su te ljudske nastambe u orbiti žilava stvorenja, no prije ili kasnije nešto će poći po zlu. 

Vratimo se Ugovoru koji obvezuje ISS partnere da doprinose održavanju ISS do 2024. Taj se dokument poštuje i poštovati će se i nadalje. Rusi su u svjetlu nove svjetske geopolitike odlučili napustiti ISS nakon 2024. Što to znači? Da nakon toga oni neće biti prisutni na ISSu? Bez ruske ruke ISS je osuđen na propast!? Ne. Rusi će ispoštovati, kao i dosad sve svoje obveze ali su dali do znanja da neće produžiti Ugovor te izgledno krenuti u gradnju svoje nove orbitalne svemirske postaje. U tom svjetlu suradnja za njih vise nije opcija. Ipak, rusi će zasigurno u minimalističnom, neophodnom dijelu ostati u projektu ISSa ali će to trebati definirati novim Ugovorom. Dakle, Ugovori ispoštovani. Daljnja suradnja ostaje mogućom ali će se ona posebno ugovoriti i platiti. Njihov segment ISSa teško da bi se tek tako mogao odvojiti, a za tim nema ni potrebe. Na stranu što bi to bio skup i složen tehnički poduhvat. Isto tako nije baš za pretpostaviti scenario da Amerikanci na silu otvore vrata napuštenog ruskog segmenta i pokušaju upravljati ISSom sa teritorija koji se i u svemiru smatra ruskim (kao i američki segment – američkim teritorijem). Partneri će sada morati dogovoriti nova pravila i raspodjelu posla. Možda na način da se otkupi ruski udio, nije nemoguće naročito imajući u vidu ambiciozne tvrtke s djelatnošću svemirskog turizma. Možda na način da se neophodno rusko prisustvo nakon isteka postojećeg Ugovora – plati po tržišnim cijenama. Smatram da je potonje riješenje najizglednije. Uostalom kontrolirano i sigurno rušenje ISSa iz orbite na Zemlju do kojeg će doći najkasnije za nepunih desetak godina realno nije moguće bez znanja, iskustva i opreme koju imaju Rusi ili je njihovo vlasništvo. Zapravo nije moguće čak ni orijentiranje i podizanje te manevriranje ISSa bez ruskog prisustva! Pitanje je mogu li Amerikanci sve to premostiti, znaju li to, koliko bi im vremena i novaca za to trebalo te ono najvažnije – s kakvim krajnjim ishodom. Čak i bez ‘nevažnog’ pitanja, a što bi bilo u međuvremenu. Stoga, imajuci u vidu nedavnu EVA ruskog kozmonauta i europske astronautkinje prilikom osposobljavanja ERA na modulu NAUKA, službeno  objavljenom manifestu o letovima dvoje američkih astronauta u ruskim Soyuzima te dvoje kozmonauta u američkim Dragonima te cijelim nizom ukupnih odnosa partnera smatram kako Rusi neće jednostavno otić s ISSa za Novu godinu ljeta gospodnjeg  2025. Gospodo, Ugovor ističe 2024. Nakon toga na snazi će biti novi Ugovor kojime će se na tržišnoj osnovi definirati nova prava i obveze partnera. Jednim dijelom će taj tehničko-financijski aranžman omogućiti dostojan kraj za ISS a drugim dijelom nastanak nove, manje ali svrsishodnije, ruske orbitalne svemirske postaje. Tako je najbolje za svih. 

ISS je čovječanstu dao puno, djeca diljem svijeta gledaju blještavu zvjezdicu koja se na noćnom nebu medju zvijezdama pojavljuje točno prema rasporedu preleta. Fotografije i filmovi iz orbite, život čovjeka na koraku k zvijezdama oplemenio nas je i obogatio znanjem i iskustvom kako bi naši suvremenici, ili potomci, mogli zakoračiti prve korake prema drugim svjetovima. Nema razloga za brigu ili manijakalna razmišljanja kako su Rusi zli i žele srušiti ISS. Nisu i neće, samo će se stvari nakon 2024. odigravati po novim, dogovornim, pravilima igre, svidjalo se to nekome ili ne. Tako je jedino i ispravno. Uostalom možemo li poželjeti ista bolje od nekoliko novih svemirskih nastambi u orbiti oko Zemlje a možda i oko Mjeseca. Svemirske brodove koji nevidljivim autoputom gmižu među njima. Uskoro će biti 2030. godina, vrijeme nam je da počnemo sustizati Clarkea i Kubricka, njihovu znanstvenu fantastiku s kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća. Kad budemo spremni neki novi svemirski pilotirani stroj naziva Leonov ili Oldrin krenuti će dalje. Možda tada opet zajedno. Zapravo ma kako bili razdvojeni ljudi s planeta Zemlja osuđeni su jedni na druge. S vremena na vrijeme stvari se moraju postaviti onako kako to prilike zahtijevaju.