Astronautika: misije

Ove godine sam već pisao o svim svemirskim letilicama koje su trenutno u misijama a koje su po meni značajne za proučavanje kosmosa. Prvo sam podsetio na japansko eksperimentalno kosmičko jedro IKAROS (Interplanetary Kite-craft Accelerated by Radiation Of the Sun), koje je uspešno zaplovilo ka Veneri. Zatim smo polovinom januara videli dokle se stiglo sa ruskim planovima za gradnju njihovog šatla „Русь“, koji će jednog dana možda poneti šestoricu kosmonauta na Međunarodnu stanicu. U februaru sam napisao uzbudljiv članak o nastavku jedne od najinteresantnijih misija u poslednjih 10 godina – „Hayabusi“, samo što se sada radilo o njegovom nasledniku i misiji „Hayabusa 2“, koja treba da nam donese uzorke sa jednog udaljenog asteroida. Potom smo se podsetili Nasinog „New Horizonsa“ i njegovih rekorda, a potom i evropskog lovca na komete, „Rosette“. Prošle nedelje sam preneo vest da japanski orbiter „Akatsuka“ još nije otpisan, i da će se njegova promašena misija ka Veneri ipak nastaviti. Svoje izveštaje iz aktuelnog kosmosa završio sam prošle nedelje pisanjem (sve do juče) o susretu „Stardusta-NExT“ sa kometom Tempel 1, o čemu će sigurno biti još reči.

ostaje mi samo još jedna misija koja je trenutno u toku, a koja po meni zaslužuje veliku pažnju, a to je misija „Dawn“, koja za konačni cilj ima posetu asteroidima. Tu misiju pratim još pre nego što je lansirana 2007. i nadam se da ću je ispratiti do kraja. Kada sam u decembru napisao poslednji izveštaj („Vesta na vidiku“), letilica „Dawn“ je bila na preko 450 miliona km od Zemlje, i kao što se vidi iz naslova, grabila je ka Vesti.

Šta se dešavalo u međuvremenu? Ne zaboravimo da se sonda udaljava od Zemlje relativnom brzinom od 178.000 km/h. Kao i uvek kada pišem o ovoj misiji, iskoristiću priliku da pobliže objasnim neki od podsistema. Ovog puta osvrnuću se na jonske motore. Po mom mišljenju, sajt misije sa koga uzimam podatke je tehnički najbolji Nasin sajt koji sam ja ikada video. Svako ko se interesuje za detalje jedne međuplanetne kosmičke misije trebalo bi da poseti taj sajt – ili da čita šta ja prebodim Laughing

Kao prvo, lepo je čuti da se u međuvremenu NIŠTA nije desilo, jer to i jeste deo plana – „Dawn“ nastavlja da jezdi kroz asteroidni pojas, hitajući ka svom letnjem randevuu sa Vestom, koja će tokom narednih godinu dana biti njen domaćin. Svemirska sonda je većinu vremena od mog poslednjeg pisanja provela u poznatoj rutini strpljivog potiskivanja svojim jonskim propulzivnim sistemom (IPS). To možda i nije neka novost, ali nešto se ipak promenilo.

Ali pre nego što nastavim, red je da kažem nešto o samom pogonskom sistemu.

Iako su 3 jonska trastera najpoznatiji deo sistema IPS, oni nisu jedini. Sistem čine i 2 kontrolna kompjuter (radi uvek samo jedan). Kada kontrola misije odabere jednu od 112 brzina (svaka odgovara tačno određenoj potrošnji i potisku), operater prevodi takvu komandu u struju i napon koji mora da se obezbedi u određenim delovima trastera i tako proizvede precizan tok ksenonskog goriva iz trastera. Operater takođe obezbeđuje direktno komuniciranje između glavnog brodskog kompjutera i ostatka IPC, prima komande i raportira o performansama IPC. Dok za operatera kažemo da je mozak sistema, dva agregata (ponovo, uvek radi samo jedan) možemo da zamislimo kao mišiće. Prateći instrukcije operatera, agregat koristi snagu iz solarnih ćelija (kojih ima tačno 11.480[1]) od oko 100 volti i za potrebe trastera konvertuje je u više od 1000 volti.

Jonski trasteri su montirani na različitim delovima letilice. Jedan je lociran duž centralne ose letilice (prema većini opisa, to je na „dnu“ letilice) i označava se kao traster #3. Traster u blizini vidljivog i infracrvenog spektrometra (na „leđima“ letilice) je traster #1. Sledeći ovu sofistikovanu nomenklaturu, pametan čitalac već može da pretpostavi da traster u blizini glavne antene (na „vrhu“ letilice) nosi oznaku #2.

std 

Jezgro svemirske sonde „Dawn“ sa instliranim cilindrima ksenonskog pogonskog sistema (IPS). Još nisu dodati mnogi uređaji, kao što je glavna antena, solarni paneli, spektrometar i sl. Težina letilice je 1.250 kg. Ovo je prava u potpunosti jonska istraživačka letilica.

U sredini se vidi traster #3 koji je prvi proradio, levo je #1 a desno #2. Motori imaju specifični impuls 3.100 sekundi, a stvaraju potisak od 90 mN.

dveslike 

Levo je prikazana unutrašnjost letilice u kojoj se vidi sistem za ksenonsko napajanje jonskih motora. Montirano je 90% delova, a jonski trasteri će biti poslednji. Desno je ksenonski rezervoar od kompozitnih vlakana (COPV) sa titanijumskim ojačanjima. Narandžaste kriške predstavljaju grejače goriva. U poslednjem trenutku zapremina rezervoara je zbog sigurnosti smanjena sa 450 na 425 kg.

Svaki traster je montiran na specijalne žiroskopske nosače koji omogućavaju promenu njihovog pravca za nekoliko stepeni. Ugao nije veliki; ukupan hod je manji nego što se minutna kazaljka pomeri za 3 minuta. Dok je svrha IPS da potiskuje letilicu na orbiti (sada oko Sunca, a kasnije oko Veste i Ceresa), laganim pomeranjem trastera sistem za kontrolu orijentacije[2] korisi njihov potisak kao jedno od raspoloživih sredstava za kontrolu položaja letilice

linkovi
Kako smo već najavili Nasina letelica Dawn je konačno, (u četvrtak, 27. septembra 2007.) lansirana raketom Boing Delta 2 i krenula na svoj tri milijarde ...
2007 ... „Septembarsko lansiranje neće uticati na realizaciju svih naučnih ciljeva misije 'Dawn' koji su bili u planiranu i za julsko lansiranje,“ ...
Konačno je u martu 2006. NASA objavila da se misija „Dawn“ zvanično otkazuje. Na zaprepašćenje svih, otkaz je u martu 2007. ponovo razmatran i.
Jonski motori (Dawn ih ima tri) rade tako što skidaju elektrone iz atoma inertnih gasova kao što je ksenon [5], čineći atome pozitivno naelektrisanim. ...
2010 ... Od kako je 27. septembra 2007. NASA lansirala robotizovanu sondu DAWN, pratim njen napredak. To je prva američka međuplanetna misija koja je ...
Dawn“ će biti prva ikad lansirana sonda koja ima za zadatak da uđe u ...Dawn“ će takođe biti i prava letilica koja će posetiti jednu planetu patuljka. ...
2009 ... 29. novembar. 2009. Pre nekih dvadesetak dana, 13. novembra, Nasina svemirska sonda na jonski pogon, DAWN, po drugi put je ušla u Asteroidni ...
Neke od komponenti u trasterima jako su osetljivi na kontaminaciju, naročito na vodu. Iako je izvršen veliki napor da se spreči da vazduh, i njegov normalni sastojak vodena para, uđu u sistem dok je letilica bila na Zemlji, bilo je neizbežno da se poneki zalutali molekul vode nađe u cevima od nerđajućeg čelika koje dovode ksenon do trastera. Da bi smanjili prisustvo nečistoća, inženjeri su odmah po lansiranju nekoliko dana aktivnosti posvetili pročišćavanju sistema. To su izveli tako što su određene delove motora podvrgli visokoj temperaturi (+50° C) i ostavili ih tako da stoje 30 sati.

Već sam objašnjavao da je za jonizovanje goriva (ksenona) potrebno da traster bombarduje atome ksenona zrakom elektrona, i da ih potom izbacuje velikom brzinom od 40 km u sekundi (145.000 km/h). Po zakonu akcije i reakcije, to izbacivanje naelektrisanih atoma, tj. jona, izaziva malo ali postojano kretanje unapred, i što je najvažnije, ovi motori ostvaruju 10 puta veću brzinu od klasičnih hemijskih motora.

Količina ksenona koji izleće iz izduvnika motora vrlo je mala (potisak može da e uporedi sa težinom jednog lista hartije). Pri najvećem „gasu“, sistem koristi samo 3,25 miligrama/sekundi, tako da za 24 sata neprestanog rada traster potroši samo oko 280 grama ksenona[3]. Pošto se ksenon neprestano štedi, potisak se postiže veoma polako, te motori rade danima, nedeljama, pa čak i mesecima.

Kako misija odmiče, „Dawn“ se po širokoj spirali polako udaljuje od Zemlje, ali sve dok ne bude dvostruko dalji od udaljenosti Zemlje od Sunca, veliki solarni paneli će moći da generišu dovoljno struje da jonski pogonski sistem radi na maksimumu. Setovan na takav način, sistem postiže ubrzanje ekvivalentno oko 7 metara/sekundi/dnevno, odn. 25 kilometara/sat/dnevno: znači da jedno celodnevno ubrzavanje donosi promenu u brzini letilice od 25 km/h. –znači da bi trebali dani dok „Dawn“ ne ubrza od 0 do 100 km/h. To sigurno ne budi neke asocijacije na Formulu-1, ali ostaje činjenica da bi ovoj sondi i njenim ksenonskim motorima bilo potrebno preko 4 dana da postignu tu brzinu.

Da bi to bolje shvatili, razmotrimo jedan pojednostavljeni primer zasnovan na nekoj od izuzetnih sondi koje NASA trenutno ima u orbiti oko Marsa. Kada su stigli do planete, te svemirske letilice su morale da uključe svoje motore da bi ušle u orbitu. Mada su sve misije drugačije, takav manevar zahteva kočenje od oko 1.000 m/s (3.600 km/h) i potrošnju nekih 300 kg goriva. Sa jonskim pogonskim sistemom, „Dawn“ bi istu promenu brzine mogao da postigne sa manje od 30 kg ksenona. Tipičnoj misiji na Mars za takav manevar treba manje od 25 minuta, dok bi „Dawnu“ trebalo više od 3 meseca. Za onog ko ima strpljenja, jonski sistem je vrlo efikasan. Trenutno je za mnoge misije potpuno neprihvatljiva visoka složenost i cena jonskog pogona, i jasno je da se može ući u orbitu oko Marsa i bez njega. Ali kako se čovečanstvo bude sve više okretalo ka misijama u dubokom kosmosu, otvaranju novih granica i traženju odgovora na nova i sve uzbudljivija pitanja u vezi kosmosa, ogromne sposobnosti jonskog pogona biće njihov osnovni činilac.

Do kraja misije, radeći na maksimalnom gasu i spuštajući se ka nižim brzinama kako se „Dawn“ bude udaljavao od Sunca, letilica će akumulirati preko 5 godina punog potiska, stvarajući efektivnu promenu brzine od 11 km/s, odn. 40.000 km/h. To je skoro isti efekat kao što bi stvorila čitava višetonska raketa „Delta IV CBC“, sa svojih 9 bustera, prvim, drugim i trećim stepenom; naspram svega toga stoji samo postignuće jedne male jednostepene letilice.

Dakle, kao što rekoh, „Dawn“ je opremljen sa tri jonska trastera, mada je projektovan tako da uvek radi samo jedan. Traster #3 je bio prvi koji je bačen u vatru još 6. oktobara 2007. godine, i radio je sve do 16. juna 2008, kada je isključen da bi posao preuzeo traster #1. Onda je 4. januara 2010. konačno uključen i traster #2, koji je do tog trenutka sakupio tek nešto više od 1 dana rada, i to tokom različitih testiranja. Ipak, u 2010. motor je besprekorno radio 304 dana, a „Dawn“ je skoro kompletan ovogodišnji potisak ostvario uz pomoć jedino ovog trastera. Iako je #2 bio spreman za još mnogo rada, kontrolori misije su ga isključili i 6. decembra 2010. ponovo uključili #3 kao deo strategije da tokom dugog puta balansiraju sa radom sve tri jedinice.

Tokom proširenog rada prošle godine, traster #2 je potrošio nešto manje od 79 kg ksenonskog goriva. Sa svojim jedinstveno efikasnim ali izuzetno nežnim potiskom, traster je ubrzao brod za više od 2,2 km u sekundi (8.000 km/h). U prošlom javljanu sam objašnjavao šta to znači, ali sada samo da ponovim da je promena brzine („delta V“) efikasna i uobičajena mera efikasnosti manevrisanja svemirske letilice, a ne brzina udaljavanja od, recimo, Zemlje.

Traster #3 je bio besposlen 2,5 godine, strpljivo čekajući kada će ponovo biti uključen. Na samom kraju prošle godine njegova duga pauza je konačno završena; opet je oživeo i proradio glatko kao i uvek. Ponovo je nastavio da gura svoj brod unapred, terajući ga ka randevuu koji ima u julu ove godine sa tajanstvenom i čudesnom Vestom.

U želji da osigura nastavak „Dawn“ misije operativni tim se potrudio da detaljno formuliše instrukcije kojih be robotski istraživač da se pridržava kada dođe na cilj. Tokom prošle godine već je utvrđeno šta će letilica da uradi kada se približi udaljenoj luci i kako će uz pomoć jonskih motora ući u orbitu. Takođe su već detaljno osmišljene prve dve naučne faze; prva je istraživačka, i biće obavljena sa visine od oko 2.700 km i trajaće 6 revolucija (17 dana), a potom će uslediti druga faza – visinsko mapiranje (High Altitude Mapping Orbit, HAMO). Inženjeri još trenutno rade na vremenskom rasporedu komandi, tzv. sekvencama, za treću veliku naučnu fazu. To će biti aktuelno tek za godinu dana, te ću još pisati o tome, ali daću sada neke osnovne napomene.

U naučnoj fazi HAMO, sa visine od oko 660 km od površine Veste, „Dawn“ će imati izvrstan pogled na tlo, dovoljno blizu da uoči fascinantne detalje ali i dovoljno daleko da naučne kamere pokriju veliki deo površine ovog dosad nemapiranog sveta. Pored kamera za dobijanje globalne mape terena, i mapirajući vidljivi i infracrveni spektrometar (VIR[4]) će pregledati mnoge regione, obezbeđujući još bolju rezoluciju distribucije različitih minerala na površini. Kada radovi na HAMO orbiti budu kompletirani, letilica će se spustiti još niže.

Ne samo da Nasina sonda „Dawn“ putuje od Zemlje ka Vesti po jednoj spirali oko Sunca (a tako će otputovati i sa Veste do Ceresa), već će se po spirali kretati i kada je njen jonski pogon bude nosio sa jedne orbitne visine na drugu. Iako je za rukovanje samim jonskim sistemom u principu nebitno da li se letilica nalazi u orbiti oko Sunca ili oko Veste, postoji tu mnogo problema vezanih za druge sisteme. Zato ima nekoliko bitnih razlika u tome kako kontrolni tim planira profil leta i upravljati letilicom prilikom prelaska sa jedne orbite na drugu. U tome će sigurno bitnu ulogu igrati i trenutno nepoznate fizičke karakteristike Veste, te će tim kotrolora leta morati mnogo da se potrudi da bi se pripremio za mnoge mogućnosti koje bi mogle da ih sačekaju na tom neistraženm putu.

Cilj „Dawna“ nakon HAMO biće visina od oko 180 km (Low Altitude Mapping orbit, LAMO), što je niže od orbita mnogih satelita na Zemlji. Za takav delikatan manevar biće potrebno 6-8 nedelja. Iako to možda izgleda dugo, misija na Vestu sa konvencionalnim hemijskim pogonom za Nasu bi bila potpuno neprihvatljiva, a misija i na Vestu i na Ceres čak i nemoguća. U pravom smislu reči, putovanje od jedne orbite do druge biće otprilike onoliko brzo koliko nam to dozvoljava trenutni ljudski alat za istraživaje kosmosa.

Dawn“ će provesti na LAMO orbiti otprilike 2 meseca, rotirajući oko svog domaćina jednom na svaka 4 sata. Naučna kamera će svakako napraviti uzbudljive snimke iz te nove perspektive, ali to neće biti glavni cilj LAMO. Slike i podaci sa spektrometrom VIR biće takođe značajni, ali će glavni naučni podaci biti pribavljani na sledeća dva načina.

Gama-zračni i neutronski detektor (GRaND[5]) će raditi sve vreme tokom faze prilaska Vesti, ali će tek na orbiti LAMO biti najefikasniji. (Kako podsećaju u Nasi, uprkos imenu, aludirajući na „GRAND“, čak i na LAMO orbiti instrumenat će zadržati svoju poniznu skromnost.) Uređaj je konstruisan tako da detektuje nusprdukte bombardovanja Veste kosmičkim zracima. Ti zraci su zapravo energetsko zračenje, sastavljeno od različitih čestica, koje preplavljuje kosmos. Kako je Vestina površina direktno izložena svemiru, kosmičko zračenje pogađa atomska jezgra do dubine od 1 metra. (Isto bi se događalo i na Zemlji da nemamo atmosferu i naše magnetno polje.) Nešto od gama zračenja i neutrona proizvedenih u tim sudarima pronalazi svoj put nazad u svemir, noseći potpise svojih atoma. Sa GRaND-om u LAMO, moćićemo da identifikujemo mnoge vrste atoma sa površine, kao i da zabeležimo neke radioaktivne raspade atoma dole.

Za razliku od relativno jake svetlosti koju reflektuje Vesta i koju će hvatati kanera i VIR detektor, subatomski detektor GRaND meriće veoma slabe signale. Kao što slikanje tamnijeg objekta zahteva dužu ekspoziciju, tako će i za GRaND-ove „slike“ biti potrebna vrlo dugačka ekspozicija. To znači da će dobar deo svog vremena u LAMO „Dawn“ posvetiti poentiranju GRaND-a ka Vesti i tako omogućiti merenja energije i ostalih svojstava čestica koje će da lovi.

Dawn“ je konstruisan tako da su mu uvek svi instrumenti okrenuti u istom pravcu. Čak i ako pretpostavimo da je GRaND glavni instrumenat, dodatno simultamo osmatranje sa drugim instrumentima (kada nisu sprečeni usled drugih razloga) u velikoj meri će poboljšati vrednost podataka koje budemo dobijali sa LAMO.

Pored utvrđivanja hemijskih elemenata uz pomoć GRaND-a, LAMO orbita je dizajnirana da omogući funkcionisanja još jednog metoda za utvrđivanje karakteristika Veste. Kako „Dawn“ bude putovao po orbiti, njegovo kretanje će biti diktirano kombinacijom gravitacionog privlačenja (koje zavisi od mase i udaljenosti) celokupne materije od koje je sačinjen džinovski protoplanet. Ultraosetljivo merenje iz orbite (mnogo preciznije nego što je normalno potrebno za deep-space navigaciju), omogućiće naučnicima da proračunaju raspored Vestine dubinske mase. Ako naprimer negde u dubuni postoji velika stena čija je gustina veća od okoline, čak i ako je sakrivena od instrumenata, njena snažnija gravitacija će je odati. U tom slučaju, „Dawn“ će neprimetno ubrzati kada ga orbita bude dovela iznad tog objekta, ali i malo usporiti kada je ostavi iza sebe. Ovi efekti su minijaturni i njihovo merenje će predstavljati veliki izazov, ali nagrada će biti pogled u utrobu Veste, od kore do jezgra.

Ima puno razloga da verujemo da Vesta ima kompleksnu unutrašnju strukturu, kao i drugi kameniti predstavnici unutrašnjeg solarnog sistema, od kojih je jedan i ovaj na kome mi jašemo. Pored Zemlje i Veste, i za Merkur, Veneru, Mesec i Mars se veruje da su bili vrlo vreli kada su nastajali, što je uzrokovalo segregacije minerala u različite slojeve. U tim procesima, među planetnim geolozima poznatim kao diferencijacija, gušći materijali su tonuli dok su lakši težili da isplivaju na površinu, te kako se telo hladilo, slojevi su očvršćavali tamo gde su se zatekli. Kasniji procesi u istoriji planete kreirali su džepove stena veće ili manje gustine.

Vesta je možda najmanji relikt iz vremena solarnog formiranja koji je doživeo planetnu diferencijaciju, i proučavanje njegove unutrašnje strukture daće značajan doprinos u sagledavanju procesa u kome su nastale planete. Iako je Vesta Liliputanac u odnosu na planete, ona je Brobdingaganac [6]u poređenju sa većinom asteroida[7]. U kontekstu mehanizama planetnog formiranja, svakako je bliža porodici kamenitih svetova navedenih na početku.

Da bi stvorio pristojnu mapu unutrašnje strukture Veste, „Dawn“ će morati da izvrši merenja svih njenih delova. U osnovi, naučnici će zapravo da izrade mapu varijacija u Vestinom gravitacionom polju. Za to će biti potrebno nekoliko različitih rezultata, ali glavni će zapravo doneti Doplerov pomak radio-signala poslatog sa jedne od Nasinih džinovskih antena svemirske mreže (DSN) ka „Dawnu“, koji će odmah potom biti poslat nazad ka istoj anteni. Ova tehnika je već primenjena prilikom kalibrisanja nežnog potiska jonskih motora na početku misije, a oko Veste biće obavljana tako uspešno da će biti uočene i promene u brzini udaljene letilice od samo 0,1 milimetra u sekundi (3,6 desethiljaditih delova kilometra na sat). Na taj način će mapiranje gravitacionog polja nepoznatog sveta biti obavljeno ne na osnovu direktnog rezultata instrumenata upravljenih ka površini, već pre na osnovu glavne antene nanišanjene ka dalekoj Zemlji[8].

Vrlo je verovatno da nepravilnosti u gravitacionom polju neće pomagati samo u sticanju uvida u Vestinu unutrašnjost, već da će pored toga dovoljno remetiti putanju u orbiti „Dawna“ da operateri sa Zemlje moraju neprestano da intervenišu. Zato će jednom nedeljno jonski pogonski sistem biti uključivan u trajanju od nekoliko sati da bi se podesila orbitau. Specifičnosti ovakvog manevrisanja zavisiće od detalja gravitacionog polja, što neće biti poznato sve dok ga „Dawn“ ne izmeri. Ipak, inženjeri već sada planiraju prozore za ovakve orbitne korekcije.

Iako će LAMO biti najmanja visina sa koje će „Dawn“ istraživati Vestu, to nije finalna faza misije na Vestu. Međutim, kada letilica bude spremna da se popne ponovo na veću visinu, započeće sa slanjem bogatih informacija koje će nam omogućiti da ovaj nepoznati svet transformišemo u jedan nama poznat. „Dawnovo“ skidanje vela sa Vestinih tajni biće pravi rudnik za svakog ko bude gladan novih znanja i novih shvatanja, uzbudljivih avantura i istraživanja, kao i novih otkrića.

Dawn“ se trenutno nalazi na oko 5 miliona kilometara od Veste, ili 13 prosečnih udaljenosti Meseca od Zemlje. On je takođe i 2,77 AJ (415 miliona km) od Zemlje, odn. 1.060 puta dalje od Meseca i 2,82 puta dalje od Sunca. Radio-signalima treba 47 minuta za kružni put do sonde i nazad.

Sledećeg meseca ću se po ovoj temi javiti ponovo ...

orbite

Spiralna trajektorija „Dawna“ – svetlo plavo su mesta rada jonskih motora, a teget mesta kada motori nisu radili. Trenutno je „Dawn“ prikazan na predposlednjem krugu dole levo.

podaci-polozaj

Na ovoj simulaciji se vidi Vesta onako kako bi je videli mi da smo sada na sondi „Dawn“. Kada bude ušla u LAMO orbitu (na visini od 180 km), u kameri sonde Vesta će biti velika kao futbal sa rastojanja od 18 cm!

Da sonda nije lansiranja 2007, na sledeći povoljan položaj planeta i asteroida čekali bi 15 godina.

 



[1] Paneli imaju od vrha do vrha raspon od 19,8 metara. U svakom krilu ima 5 segmenata, a jedno krilo je veliko kao teniski teren i teško skoro 63 kg! Paneli su uvek okrenuti ka Suncu.

[2] Podsistem koji kontroliše orijentaciju (na engl. to se kaže „attitude control system“) letilice u uslovima nulte gravitacije. U tome mu pomažu „star trackeri“, tj. kamere koje prepoznaju željeni položaj nepokretnih zvezda u pozadini.

Podsistem ima nekoliko žiroskopa koji pomažu preciznom usmeravanju. Kada su tragači zvezda privremeno isključeni, za grubu orijentaciju može da posluži i Sunčev senzor. Uređaji na el. pogon poznati kao reaktivni točkovi bržom ili sporijom rotacijom rotiraju čitavu letilicu.

[3] Sonda je na lansiranju imala 425 kg ksenona, što je više nego dovoljno za put i orbitiranje oko Veste i Ceresa. Planirano je da se do Veste potroši 275 kg goriva, i još 110 kg do Ceresa.

[4] Ovaj instrumenat su napravili Italijani, dok su kamere iz Nemačke.

[5] Instrumenat je konstruisao i napravio tim iz Nacionalne laboratorije Los Alamos.

[6] Prema zemlji Brobdingnag u priči „Guliverova putovanja” Dž. Svifta, u kojoj je sve džinovsko.

[7] To je drugi po veličini asteroid – 9% mase svih asteroida u pojasu. Površina mu je skoro 14 puta veća od površine Srbije.

[8] Glavna antena „Dawna“ ima prečnik od samo 1,52 m. Ima i 3 pomoćne, kada zbog naučnih razloga glavnna antena nije u mogućnosti da se okrene ka Zemlji. Signal koji stiže sa „Dawna“ ima snagu od desetog dela milionitog dela milijarditog dela 1 vata! Teorijski, da je ta snaga akumulirana od početka nastanka svemira, bila bi dovoljna tek da sijalicu od frižidera upali na 1 sekundu! Takvu energiju hvataju 34- ili 70-metarske DSN antene u Španiji, Kaliforniji i Australiji.

Draško Dragović
Author: Draško Dragović
Dipl inž. Drago (Draško) I. Dragović, napisao je više naučno popularnih knjiga, te više stotina članaka za Astronomski magazin i Astronomiju, a učestvovao je i u nekoliko radio i TV emisija i intervjua. Interesuje ga pre svega astronautika i fizika, ali i sve teme savremenih tehnologija XXI veka, čiji detalji i problematika često nisu poznati široj čitalačkoj publici. Izgradio je svoj stil, lak i neformalan, često duhovit i lucidan. Uvek je spreman na saradnju sa svojim čitaocima i otvoren za sve vidove komunikacije i pomoći. Dragovićeve najpoznatije knjige su "KALENDAR KROZ ISTORIJU", "MOLIM TE OBJASNI MI" i nova enciklopedija "NEKA VELIKA OTKRIĆA I PRONALASCI KOJA SU PROMENILA ISTORIJU ČOVEČANSTVA"

Zadnji tekstovi:


Komentari

  • Miki said More
    Aha, ok, ovako se pojavljuje. Može se... 1 dan ranije
  • Aleksandar Zorkić said More
    Hmmm, ovako treba da se vidi: settings... 2 dana ranije
  • Miki said More
    Zbog čega se kod mene ne pojavljuje... 2 dana ranije
  • Baki said More
    Dobar izbor. Popularno rečeno... 2 dana ranije
  • Baki said More
    “Postoji jedna čudna kontradikcija: u... 2 dana ranije

Foto...