Astronautika: misije

Američka svemirska agencija NASA nedavno je ponovo otvorila konkurs za prijem nove generacije astronauta. Uslovi su izuzetno rigorozni: traži se državljanstvo SAD, master diploma iz STEM oblasti (nauka, tehnologija, inženjerstvo ili matematika), najmanje tri godine relevantnog profesionalnog iskustva ili 750 sati naleta za pilote, uz početnu godišnju platu od 164.395 dolara. Na prethodnom konkursu pristiglo je više od 8.000 prijava, a svega desetak kandidata uspelo je da prođe finalnu selekciju i započne trogodišnju obuku.

DG3Prof. Gajić o putovanju na Mars

Dok zvanične agencije regrutuju vrhunske stručnjake za postupno osvajanje svemira, u medijskom prostoru dominiraju neuporedivo ambicioznije vizije poput onih koje plasira Ilon Mask – o naseljavanju milion ljudi na Mars do kraja ovog veka ili već do 2050. godine. Međutim, priznati astrofizičar prof. dr Dragan Gajić, predsednik Astronomskog društva „Alfa“, iznosi znatno drugačiji i naučno utemeljen stav: u narednim decenijama, vekovima, pa i milenijumima, trajni život čoveka na Marsu jednostavno nije moguć.

Šta nam surova fizika Marsa poručuje i zašto su trenutne zamisli o slanju ljudskih posada na ovu planetu blizu samoubilačkih misija?

Logistička noćna mora – Homanova trajektorija i brutalno sletanje

Samo putovanje do Marsa predstavlja prvi masivni inženjerski i logistički zid. Rakete se ne lansiraju ka Marsu u trenutku kada su dve planete međusobno najbliže, jer se Mars neprestano kreće po svojoj orbitalnoj stazi. Umesto direktne linije, koristi se Homanova trajektorija – eliptična putanja koja zahteva vremenski prozor od oko 26 meseci za odlazak i povratak. Ova staza je projektovana kako bi se minimalizovala potrošnja goriva, jer se raketni motori pale svega dva puta: prvi put pri napuštanju Zemljine orbite i drugi put prilikom usporavanja i ulaska u orbitu Marsa.

Ipak, spuštanje na površinu Marsa znatno je opasnije od samog međuplanetarnog leta. Ulazna brzina letelice u marsovsku atmosferu iznosi zastrašujućih 24.000 km/h. Kako je atmosfera Marsa čak 100 puta ređa od Zemljine, klasični padobrani su gotovo potpuno neefikasni za kočenje teških tereta. Da bi se robotizovani roveri poput Curiosity i Perseverancebezbedno spustili, inženjeri su morali da primene složene sisteme ogromnih padobrana i specijalnih naduvavajućih balona koji su amortizovali udarce kotrljanjem po površini. Od oko 50 misija poslatih ka Marsu tokom istorije istraživanja svemira, svega polovina je bila uspešna.

"Danas misije sa ljudskom posadom na Mars tretiram kao samoubilačke misije. Uvek imate te fanatike koji će pristati da odu po cenu da izgore u svemiru... slava je čudo." — prof. dr Dragan Gajić

15 sekundi do ključanja krvi – Neumoljivi pritisak i atmosfera

Atmosfera Marsa sastoji se od 96% ugljen-dioksida, dok atmosferski pritisak iznosi manje od 1% Zemljinog. Ovaj pritisak se nalazi daleko ispod trojne tačke vode, što dramatično menja fiziku fluida na koju smo navikli.

Ako biste na površini Marsa prosuli čašu vode, ona bi zbog ekstremno niskog pritiska momentalno proključala. Proces isparavanja bi istovremeno oduzeo toplotu preostaloj tečnosti, pa bi se ostatak vode u sledećem trenutku zaledio. Zbog toga na površini Marsa ne može postojati tečna voda – prisutni su samo led i gas. Velike zalihe leda nalaze se u kraterima (poput kratera Koroljev), ali su prekrivene slojem fine prašine (regolita) debljine i do stotinu metara.

Za ljudski organizam, ovakav ambijentalni pritisak je trenutno smrtonosan. Ukoliko bi astronautu naprsnuo skafander:

  • U roku od svega 15 sekundi nastupa stanje pod nazivom bulizam.
  • Usled iznenadnog pada pritiska, telesne tečnosti i krv počinju da penušaju.
  • Stvaraju se mehurići vodene pare u krvotoku, što dovodi do masovne gasne embolije, kolapsa krvnog pritiska i trenutnog uništenja plućnog tkiva.

Filmski scenariji, poput čuvene scene u filmu Marsovac gde protagonist lepi oštećeni skafander običnom lepljivom trakom, u potpunoj su suprotnosti sa zakonima fizike. Skafander pod unutrašnjim pritiskom od oko jedne atmosfere u okruženju bliskom vakuumu trpi silu koja deluje iznutra ka spolja – lepljiva traka jednostavno nema strukturnu čvrstinu da zadrži tu razliku u pritisku i spreči eksplozivnu dekompresiju.

Međutim, čak i kada bi skafanderi pružili savršenu hermetičku zaštitu od atmosferskog sloma, ljudsko telo izloženo drugačijim fizičkim silama ubrzo bi se suočilo sa dubinskom biologijskom degradacijom.

"Homo Kosmikus" – Kako niska gravitacija deformiše ljudsko telo

Gravitacija na Marsu iznosi svega 0,38 G, što je približno jedna trećina Zemljine teže. Iako bi mogućnost podizanja trostruko većih tereta u prvi mah delovala privlačno, dugotrajni boravak u uslovima smanjene gravitacije temeljno narušava ljudsku anatomiju i fiziologiju:

  • Gubitak koštane mase i mišićna atrofija: Kosti funkcionišu tako što površinske ćelije pod mehaničkim opterećenjem šalju signale unutrašnjim ćelijama da apsorbuju kalcijum i obnavljaju koštano tkivo. Bez adekvatnog opterećenja, kalcijum se ne apsorbuje već odlazi u krvotok i bubrege stvarajući bubrežni kamenac, dok kosti postaju krte i izuzetno lomljive.
  • Deformacija vida i nakupljanje tečnosti: Zbog odsustva Zemljine gravitacije koja povlači telesne tečnosti nadole, krv i limfa se nakupljaju u gornjim delovima tela i moždanim šupljinama. Ova tečnost vrši konstantan pritisak sa unutrašnje strane na očni živac, izazivajući deformaciju očnih jabučica i trajno oštećenje vida.
  • Evolutivni profil budućih generacija: Ukoliko bi se ljudi rađali i odrastali u marsovskim uslovima, evolutivni pritisak stvorio bi potpuno novu anatomske strukturu – „Homo Kosmikus“. Ti pojedinci bi bili izuzetno visoki, gracilnih i krhkih kostiju, sa uvećanim glavama, izduženim, dugačkim prstima i izbuljenim očima – što do detalja odgovara načinima na koje pop-kultura prikazuje vanzemaljce.

Pored fizičkih deformacija, koloniste bi pratili i teški psihološki poremećaji: hronična klaustrofobija zbog neprekidnog života u skučenim podzemnim prostorijama, odsustvo prirodnog horizonta na koji je naš mozak evolutivno naviknut, kao i kašnjenje radio-signala u komunikaciji sa Zemljom koje može iznositi i do 24 minuta u jednom smeru.

Radijacija bez štita i otrovna prašina

Zamisli o brzom i efikasnom teraformiranju Marsa direktno se sudaraju sa neumoljivim činjenicama iz oblasti planetarnog magnetizma i hemije tla:

  • Gubitak magnetnog štita: Pre oko 3,6 milijardi godina, unutrašnje jezgro Marsa se ohladilo, čime se ugasio magnetni dinamo koji je stvarao zaštitno magnetno polje. Bez magnetnog omotača, Sunčev vetar i kosmičko zračenje su tokom milenijuma neometano erodirali nekadašnju gustu atmosferu i sprati nekadašnje okeane.
  • Smrtonosna radijacija: Radijaciono opterećenje na površini Marsa iznosi između 200 i 300 mSv godišnje, što je oko 100 puta više nego na Zemlji (gde iznosi 2–3 mSv). Nezaštićen boravak na površini garantuje oboljevanje od malignih bolesti u roku od dve godine. Šta više, površinski regolit je sekundarno radioaktivan usled stalnog bombardovanja kosmičkim česticama, pa bi stambeni moduli morali biti ukopani duboko pod zemlju i prekriveni debelim slojevima zaštitnog materijala.
  • Peščane oluje i regolit: Fina, puderasta prašina prekriva celokupnu površinu planete. Vetrovi koji dostižu brzine od 300 km/h podižu ogromne oblake prašine i stvaraju razorne vrtloge. Povremeno nastaju globalne peščane oluje koje po 5 do 6 meseci potpuno blokiraju Sunčevu svetlost, čineći solarne panele potpuno neupotrebljivim.
  • Toksičnost tla: Uzgajanje biljaka direktno u marsovskom tlu je nemoguće jer regolit sadrži čak 10.000 puta više soli perhlorne kiseline nego zemljište na Zemlji. Ova jedinjenja su izuzetno otrovna i zahtevaju kompleksne tehnološke i biološke postupke dekontaminacije pre nego što bi se tlo moglo iskoristiti za poljoprivredu.

"Teraformiranje Marsa je postupak pretvaranja planete u planetu sličnu Zemlji. Za to su potrebne hiljade godina... Treba razlikovati dve stvari: šta znači živeti, a šta znači puko preživeti." — prof. dr Dragan Gajić

NaMarsu

Budućnost svemira – Kiborzi i super-veštačka inteligencija umesto ljudi

Dok slanje biološkog čoveka na Mars nosi ogromne medicinske, logističke i etičke rizike, robotske misije ostvaruju vrhunske naučne rezultate. Roveri Curiosity i Perseverance već godinama besprekorno analiziraju sastav stena, vrše spektroskopiju i testiraju pionirske tehnologije na površini planete.

Eksperimentalni uređaj MOXIE na roveru Perseverance uspešno je izdvojio više od 100 grama čistog kiseonika direktno iz ugljen-dioksida u marsovskoj atmosferi tokom 12 pojedinačnih proizvodnih ciklusa. Ipak, taj uspeh istovremeno ukazuje na razmeru izazova: za lansiranje i povratak jedne ljudske posade na Zemlju bilo bi potrebno oko 7 tona kiseonika. To zahteva masivna industrijska postrojenja kakva je u ovom trenutku nemoguće transportovati i montirati na Marsu.

Takođe, za proizvodnju samog goriva neophodnog za povratak koristi bi se Sabatijeov postupak – hemijski proces koji kombinuje ugljen-dioksid iz marsovske atmosfere sa vodonikom donetim sa Zemlje radi sinteze metana i vode.

Zbog svih ovih prepreka, astrofizičari smtraju da će se buduća istraživanja dubokog svemira razvijati u dva potpuno nova pravca:

  • Kiborgizacija i genetski inženjering: Spajanje biološkog organizma sa mehaničkim sistemima (poput naprednih spoljašnjih skeleta) i primena genetskih modifikacija. Naučnici intenzivno proučavaju ekstremofilne organizme poput bakterije Deinococcus radiodurans (poznate i kao „bakterija Konan“), čiji specifični enzimi trenutno repariraju strukturu DNK razorenu smrtonosnim dozama zračenja. Sintetička primena ovakvih enzima mogla bi u budućnosti pružiti genetski štit organizmima izloženim kosmičkoj radijaciji.
  • Super-veštačka inteligencija i autonomni roboti: Osvajanje i eksploataciju dalekih svemirskih prostranstava u potpunosti će preuzeti sintetički oblici života i napredna super-veštačka inteligencija. Njim nisu potrebni kiseonik, tečna voda, stalan atmosferski pritisak niti zaštita od radijacije i gravitacionih promena.

Sačuvati Zemlju ili izgubiti biologiju?

Vizije i tehnički poduhvati koje inicira Ilon Mask neophodni su za podsticanje inovacija i pomeranje tehnoloških granica ljudske civilizacije. Međutim, zakoni fizike, hemije i biologije u ovom trenutku jasno poručuju da je masovno naseljavanje Marsa u narednim vekovima neostvariva iluzija.

Umesto trošenja ogromnih resursa na pokušaje preživljavanja u podzemnim bunkerima surove i mrtve planete, znatno je racionalnije primeniti duboku i praktičnu naučnu poruku profesora Dragana Gajića.

"Sedi diši, jer kakav si, ni za gde nisi. Bolje da pričuvamo Zemlju nego da eksperimentišemo sa Marsom." — prof. dr Dragan Gajić

Da li bismo osvajanjem kosmosa po cenu potpunog gubitka sopstvene biologije i preobražaja u kiborge i dalje ostali čovek (Homo Sapiens) ili bismo stvorili nešto potpuno novo? Kakvo je vaše mišljenje?

 

https://www.youtube.com/watch?v=Ju5E19fqG5o

 


Komentari

  • Baki said More
    Pad velike planete mogao je da promeni... 2 dana ranije
  • Duca said More
    Kako je nastala prva ćelija? Kako je... Pre 1 nedelje
  • Duca said More
    Ponegde se napreduje, recimo Amstrong i... Pre 1 nedelje
  • Miki said More
    Nakon Sapiens - Kratka istorija... Pre 1 nedelje
  • Petar said More
    Pre bi rekao proverenu, a ne staru... Pre 1 nedelje

Foto...