Astronautika: misije

Sumrak pred novo svitanje

ross prva faza

Svemirske postaje najsloženije su građevine koje je čovjek stvorio u svemiru. To nisu puki strojevi sazdani od računala, senzora, robotskih ruku, kamera, motora.. to su nastambe koje čovjek permanentno nastanjuje u svemiru tijekom dužeg vremenskog razdoblja. Posljedično, one moraju biti sigurne i komforne kako bi ljudi u njima mogli živjeti i raditi. Tijekom povijesti tu su bile sovjetske  Salyut 1 do Salyut 7, američka Skylab, u novije vrijeme i kineske prethodnice Tiangong 1 i 2 a posebno mjesto svakako zauzima sovjetski MIR za koju možemo reći kako je prva modularna, multifunkcionalna svemirska postaja. Prva prava ljudska nastamba za život u svemiru. 

Ipak,tek je  Međunarodna svemirska postaja (ISS) postala globalno poznata, u njenoj gradnji sudjelovali su nekadašnji neprijatelji s obje strane Berlinskog zida. Usponi i padovi odlika su ljudskog bitisanja na planeti. ISSu se bliži tehnološki kraj, komponente stare a i doskorašnji prijatelji ponovo su uspješno sagradili novi zid. Deset godina prije neumitnog kraja priče o zajedništvu u svemiru vrijeme je da svatko krene u svoj projekt novog čovjekovog doma u Zemljinoj orbiti. Kinezi ga upravo grade,  Amerikanci planiraju a gdje su tu rusi sa najvećim iskustvom? Nakon objave Roscosmosa kako nakon 2024. neće produžiti ugovor o daljnjem sudjelovanju u programu ISSa (što ne znači da neće biti prisutni na ISSu do samog kraja te sprovesti kontrolirano prizemljenje kad dođe trenutak za to, to samo znači da će drugi partneri morati zatražiti i platiti ruske usluge nakon 2024.) javnost se dodatno senzibilizirala za projekt nove ruske zemaljske orbitalne postaje (ROSS).

Donosimo našoj javnosti gotovo nepoznate nacrte buduće Ruske orbitalne svemirske postaje. Razvidno je kako se radi o znatno manjem kompleksu od ISSa, evidentno projektiranom da služi za potrebe ruskog pilotiranog svemirskog programa. ROSS će po svojim gabaritima biti u rangu nekadašnjeg MIRa, pa čak i manji. Graditi će se u dvije faze a glavne komponente osnovnim dizajnom biti će unaprijeđeni nama dobro poznati moduli tipa Zvezda, Zarya i Nauka uz manje module za prihvat svemirskih brodova i obavljanje svemirskih šetnji (Pirs, Poisk, Rassvet) te čvorišne točke-module za spajanje većih konstrukcija i osiguranje potencijalnih nadogradnji (MIM).

Prva faza ROSSa podrazumijeva dva velika i dva manja modula. Najprije će se lansirati centralni modul sa spojnim modulom od šest priključnih mjesta. Taj modul mora omogućiti energetiku, upravljanje, smještaj posade i prostor za rad. Nakon njega dolazi drugi veliki modul, gotovo identičan prvom, čija je zadaća upotpuniti elektroenergetski blok, osigurati rezervno upravljanje te dodatni prostor za život i rad posade. Uz njega dolazi i modul za svemirske šetnje uz dodatno spojno mjesto. Ova četiri modula čine potpuno funkcionalnu svemirsku postaju na kojoj ima spojnih mjesta za priključenje još dva velika modula od kojih će jedan biti znanstveno-istraživački a drugi, konstrukcijski vrlo blizak, također znanstveno-istraživačke namjene uz sposobnost da prihvati dodatnu posadu, svemirske turiste, na kraći vremenski period (desetak dana). Posljednje spojno mjesto centralnog čvorišnog modula poslužiti će za prihvat servisno-radnog modula (platforme) s robot-rukom i zračnog tunela za komotan izlazak/ulazak kozmonauta u otvoreni svemir. Takva konfiguracija od sedam modula čini konačni izgled ROSSa gdje postoje tri spojna mjesta za prihvat pilotiranih i nepilotiranih svemirskih brodova i to sadašnjih Soyuz odnosno Progres te budućih Orel i njegove nepilotirane transportne verzije (kargo, bez posade). Soyuzi odnosno Oreli redovno bi pristajali na spojna mjesta znanstveno-istraživačkih modula. Onaj manji modul za svemirske šetnje iz prve faze gradnje ROSSa, odnosno njegovo dodatno spojno mjesto služiti će za prihvat još jednog Soyuza ili Orela prilikom izmjene posada.

Postoji mogućnost za dodavanje još jednog eksperimentalnog modula na spojno mjesto potonjeg modula. Moguće to bude konstrukcija na “napuhavanje” no ona tada mora na sebi sadržavati novo spojno mjesto kako bi se sačuvala mogućnost istovremenog boravka dva pilotirana svemirskz broda uz jednog nepilotiranog, transportnog, broda kao optimalni minimum cijelokupne konfiguracije.

ross druga faza

Koliko je ROSS realan te kad može postati stvarnost?!

Rusi su u svojevrsnoj “zarobljenosti” aktivnostima i održavanjem ISSa tijekom proteklih desetak godina u više navrata izlazili s planovima vlastite, nove svemirske postaje. OPSEK program je u tome bio najrealniji no ipak nemoguć izvedbeni koncept. Sada kad se prelomilo stvari oko ROSSa izgledaju smišljeno i realno. Posebice imajući u vidu kako se prvi od dva glavna modula već gradi i poznat je pod nazivom NEM-1. Izvorno se trebao 2024. priključiti ruskog segmentu na ISS. Kako od toga neće biti ništa to se ovaj modul bude reprojektirao a izgradnja drugog takvog upravo je započela. Znanstveno-istraživački moduli iz druge faze usavršeni su moduli tipa današnjeg NAUKA modula nedavno spojenog s ISS. Manji moduli također su konstrukcijski poznati te uz usavršavanja itekako tehnološki, proizvodno i financijski pristupačni za gradnju i lansiranje bez značajnijih vremenskih odstupanja. Nimalo nije nevažno reći kako putanja ROSSa bude položena sjevernije* od ISSa, kako bi s kozmodroma u Rusiji bilo lakše i učinkovitije dostizati njezinu orbitu.

Rusi ostaju i nadalje prisutni na ISSu ali uz nove ugovore koji se s partnerima trebaju potpisati u narednih godinu do dvije dana. To će im osloboditi financijska sredstva a koja bi se inače potrošila na ISS. Poznata konstrukcijska riješenja i proizvodni procesi za sve segments ROSSa postoje te se nalaze u pogonu. Prva faza ROSSa tako bi bila u orbiti u vremenu 2026.-2028. a druga faza 2028.-2030.

Ovisno o organizacijskom i financijskom aranžmanu napuštanja ISSa, a paralelno s stvaranjem ROSSa, vremenik događanja do pune druge faze ruske orbitalne svemirske postaje biti će podložan klizanju za 2-5 godina. Na taj način maksimalno se optimiziraju resursi Roscosmosa po pitanju vremena, financija, proizvodnje i operativnosti. Na kraju tu svakako treba uračunati i nacionalni ponos. Rusija sebi kao supersila ne može i neće dozvoliti da ispadne iz orbite. Scenario oko ROSSa logičan je i realan po svim stavkama provedbe. Time osiguravaju permanentnu prisutnost u svemiru, bez “rupe” poput one kakvu su tijekom gotovo cijelog prošlog desetljeća imali amerikanci bez mogućnosti da odu u svemir vlastitim snagama.

Vrijeme do ROSSa dovoljno je i za uvođenje, bez presinga, u operativnu uporabu nove generacije svemirskih brodova klase Orel a koji su projektirani ne samo orbitu oko Zemljeveć za letove u duboki svemir, posebice do Mjeseca i natrag.

ROSS treba promatrati i kroz prizmu međunarodne suradnje Rusije i novih velikih igrača u svemirskoj utrci koji stasaju na svjetskoj pozornici te mogu i žele svoj dio svemirskog kolača. Nemoguće je u tom kontekstu ne dotaknuti se aktualne globalne geopolitike. Iako se nama, kao hoćeš-nećeš pripadnicima “slobodnog zapadnog svijeta”, dnevno medijski servira “istina” kako je cijeli svijet protiv Rusije to baš i nije tako. Prema procjenama danas na Zemlji ima oko 7.900.000.000 ljudi, od toga je oko 800.000.000 ljudi uvelo sankcije Rusiji, dakle jedna desetina svjetske populacije. A i među njima ima itekakvih međusobnih prijepora i previranja. 

Definitivno je ROSS nužnost za Rusiju u svakom pogledu. S tehnološke strane radi se o stvarima koje rusi poznaju i kojima vladaju u punom opsegu. Desetljeće pred nama iznjedriti će nove potrebe i realnosti. Kolika će biti uloga čovjekovih nastambi iznad majčice Zemlje tek će se vidjeti u punom svjetlu. Ono što danas znamo je kako za desetak godina kad budemo gledali posljednje sjajne prolaske ISSa prije njegova kontroliranog obrušavanja u vode Indijskog oceanz, “Tamo gore” bude dom kineske, ruske i američke svemirske postaje novog doba i novog (ne)podijeljenog svijeta.

Ipak, što nam zapravo govore sudbine ISSa, CSSa, ROSSa te buduće(ih!) američk/e(ih) svemirskih postaja. Govore nam kako i narednih tridesetak godina ostajemo više-manje zarobljenici svemirskih tehnologija prošlog stoljeća. Ultrabrzi svemirski brodovi egzotičnih znanstveno-fantastičnih manira neće uskoro postati realnost. Put u svemir i nadalje ostaje - isti. Gledati ćemo ljude na 400km iznad naših glava, neće proći odveć vremena neki novi Oldrini raznih boja očiju i kože hodati će Mjesecom no za ozbiljno odvajanje od kolijevke Ciolkovskog morat ćemo pričekati drugu polovicu XXI stoljeća.

ROSS je jedan od tih prevažnih koraka homo sapiensa ka zvijezdama.

Pitate li autora ovog teksta koji bi scenario svemirskih postaja najviše želio gledati kao suvremenik događanja odgovor bi bio sljedeći; “Danas, 12.04.2041. iz Zemljine orbite ka Marsu krenule su svemirske postaje Leonov, Oldrin i Yaping. Sveukupno 406 ljudi iz svih regija svijeta krenulo je na drugi svijet s namjerom da tamo pripreme uvjete novog, permanentnog, doma naše vrste. Na Marsu je nekad bilo života, danas ga više nema, a ljudi sa Leonova, Oldrina i Yapinga učvrstiti će Čovječnost te povezati svojevrsne planetarne Dijaspar-Lis relacije na način dostojan budućeg suživota s drugim civilizacijama u Mlječnom putu i dalje u beskraje Kozmosa.”

IMG 20220727 WA0013

 


Dodaj komentar