Astronautika: misije

U vrijeme kad su dvanaestorica prošetala Mjesecom činilo se kako je A.C. Clarke bio pesimist smještajući međuplanetarna putovanja u 2001., odnosno 2010. godinu. Javnosti se činilo kako je Mjesec tek usputna epizoda u osvajanju svemira i kako prave odiseje samo što nisu uslijedile. Nije bilo tako.

Reći da sudbina nije tako htjela bilo bi pre naivno. Geopolitički gledano prestala je ikakva potreba za daljnjim trošenjem enormnih količina novca na čovjekov put po svemiru. Financijski izvori su presušili, a tehnologije su mahom bile pod potpunom ingerencijom vojnih struktura. Nastupilo je dugo vremensko razdoblje koje bismo uvjetno mogli nazvati bezidejnošću u kreiranju novih astronautičkih programa.

Početkom XXI stoljeća stvari se mijenjaju. Danas, pred kraj drugog desetljeća XXI stoljeća na pragu smo budućnosti, onakve kakvu smo priželjkivali prije par desetljeća. Novo tisućljeće omogućilo je širu dostupnost tehnologija, politika je shvatila da ne želi trošiti državne novce ali da joj se sviđa uzlet privatnika u svemirskim istraživanjima i okoristiti se njima u propagandne svrhe a bez rizika. Privatnici su pronašli svoj interes u svemiru i stvar je krenula. Tisuće privatnih inicijativa ustremilo se ka nebu, tisuće su i propale. Iskrsnuli su novi manji i veći igrači.

Ekipe okupljene oko Google Lunar XPrize fondacije pokazale su kako se može u svemir skoro pa „iz garaže“, istina trebati će im još malo vremena da bljesnu u punom sjaju ali rakete Neptun, Vector, Electron već su obavile pokusne letove a uskoro će i na tržište. Oni sa puno debljim novčanikom izgurali su na svjetlo dana danas respektabilne tvrtke poput Blue Origina, Virgin Galactica, Sierra Nevada Corporation, Orbital ATK ili SpaceXa. Tvrtku Blue Origin osnovao je Jeff Bezos 2000. godine. Tvrtka je dugo vremena poslovala samozatajno a na sebe su skrenuli pažnju 2003. kupovinom zemljišta u Texasu. Dvije godine kasnije Bezos objavljuje u medijima kako će njegova tvrtka slati kapsule sa nekoliko turista-putnika iznad Karmanove granice raketom koja će polijetati i slijetati vertikalno te se nanovo i nanovo koristiti zajedno sa svemirskom kapsulom. Dočekan je s podsmjehom a danas ima osvojenu tehnologiju raketnih motora, svemirski kompleks a raketa New Shepard i svemirska kapsula obavile su nekoliko uspješnih misija. Istina, zasad, bez ljudske posade ali to je samo pitanje vremena, bliske budućnosti.

Raketa New Shepard polijeće vertikalno i na visinu od preko sto kilometara ispucava suborbitalnu kapsulu s astronautima. Potom raketa pomoću aerodinamičkih površina, manevarskih te glavnih motora sigurno slijeće kako bi se nanovo koristila. Kapsula nakon odvajanja od rakete nastavlja let iznad Karmanove linije a zatim se vraća na Zemlju te aterira pomoću padobrana i nanovo se koristi u sljedećoj misiji.

Richard Branson osnovao je 2004. tvrtku Virgin Galactic. Koncept aviona i rakete namijenjen slanju šestero putnika uz dvoje astronauta u suborbitalni let s maksimalnom visinom iznad sto kilometara nije bio nov. Virgin Galactic prihvatio se posla a priča je zaživjela kroz projekt White Knight One & Space Ship One da bi nakon evaluacije i razvoja projekta stigli do letne konfiguracije White Knight Two i Space Ship Two. Svemirska luka Mojave u Kaliforniji i America u Novom Meksiku njihovi su „interfejsi“ ka svemiru. Matična letjelica, specijalni avion uzljeće sa piste a ispod sebe nosi suborbitalnu letjelicu. Na visini od petnajstak kilometara otpušta ju i ona kreće na samostalni let pomoću raketnog motora. Avion se potom vraća na aerodrom a suorbitalna letjelica ka rubu svemira. Nakon visinskog maksimuma Space Ship Two se poput jedrilice također vraća na aerodrom odakle je poletio. Stotine ljudi platilo je kartu za ovakve letove po cijeni od preko dvijesto tisuća USD. Ispitivanja su odmakla daleko, letovi su uzeli i prvi ljudski danak u katastrofi letjelice VSS Enterprise (2014.) kada je poginuo kopilot Michael Alsbury. Mnogobrojne odgode prvih komercijalnih letova usljed zahtjevnih rekonstrukcija letjelice i promjene raketnog motora uzrok su da jos nemamo prve komercijalne letove, no i tu je sve pitanje vremena u skorijoj budućnosti.

Sierra Nevada Corporation stara je tvrtka na području svemirskih tehnologija, osnovana 1963. od strane Johna Chisholma da bi 1994. tvrtku otkupili Fatih i Eren Ozmen koji ju i dalje vode. Njihovi se planovi vrte oko svemirskog broda Dreeam Chaser koji u svemir polijeće na vrhu rakete Atlas V, doprema do sedam astronauta ili pet tona tereta na ISS i vraća se na Zemlju poput raketoplana. Sa NASA imaju sklopljen ugovor o najmanje šest lansiranja ka ISSu u vremenu od 2019. do 2024.

Postoje i druge zanimljive varijante lansiranja i dimenzija letjelice sa podosta mogućih kombinacije koje bi realno mogle zaživjeti. Intenzivna testiranja i letna ispitivanja su u tijeku. Dream Chaser je predaleko odmakao i pitanje je (opet) samo vremena kada će uhvatiti i zaživjeti svoje snove. Projekt se inače uvelike oslanja na ruske letjelice tog tipa (BOR 4, MiG 105), američki projekt X-20 te europski raketoplan Hermes. Postoji i ideja da se jedna pilotirana misija ove letjelice iskoristi za novi servis Hubble Space Telescope-a što bi mu produžilo život za još desetak godina.

Orbital ATK, kao mala tvrtka Orbital osnovan od strane tri studenta-prijatelja sa Harvarda 1982. (David W. Thompson, Bruce Ferguson i Scott Webster) danas udružen sa Alliant Techsystems ozbiljan je igrač. Propulzija, rakete, elektronika svemirske sonde (Dawn, TESS..), bespilotni svemirski brodovi tipa Cygnus za opskrbu ISSa njihov su proizvod. Privatna tvrtka koja svoju svemirsku tehnologiju pravi sa petnaest tisuća zaposlenika i obrće velika financijska sredstva. Prema referencama njihova vojnog programa može se uvidjeti koliko je povjerenje i najosjetljivijih vojnih struktura naspram privatnika u svemiru.

Globalno poznati Boeing za NASA radi novi svemirski brod CTS 100 Starliner čiji je domet Mjesec, možda asteroidi ili čak i Mars. Iako Orbital ATK i Boeing ne spadaju direktno u kategoriju privatnika nove svemirske ere navodimo ih radi usporedbe sa „novajlijama“ i definitivnom pomaku ka novoj svemirskoj eri sredinom XXI stoljeća.

Najpoznatiji igrač u njoj je svakako Elon Musk i njegova tvrtka SpaceX osnovana 2002. Ni njima nije baš puno njih vjerovalo da će petnaest godina kasnije višekratna upotreba jedne te iste rakete (Falcon 9) i svemirskog broda (Dragon) biti „toliko uobičajna stvar“ da nakon prvih par letova moraju majstorski idigravati igru „mačke i miša“ sa medijima kako bi bili u centru pažnje. Dijeli nas godina, dvije ili tri od prvih lansiranja ljudi u Zemljinu orbitu i/ili prema Mjesecu u pilotiranoj verziji bespilotnog broda Dragon koji sada već standardno pristaje na ISS i obavlja uspješne misije dvosmjernog transporta opreme za život i rad astronauta na ISS. Ne samo to, SpaceX-ova „velika raketa“ (Falcon Heavy) po lansiranju postati će najjača raketa na svijetu! Možete li zamisliti, privatna raketa nekoliko puta jača od bilo koje danas operativne rakete na cijelom svijetu. To se prije petnaest, deset pa skoro ni pet godina nije moglo ni zamisliti. Malo bi se tko kladio na reprezentaciju Jamajke da će osvojiti tri zlatne medalje na skijalištima Zimskih olimpijskih igara, a još bi manje njih dalo svoj novac početkom tisućljeća na ovakav scenario razvoja astronautike. To je naša realnost, napokon smo na pragu pravog skoka u čovjekovom stremljenju ka svemiru.