Astronautika: istorija

Šestog febrauara 1966. prvi put u istoriji čovečanstva aparat napravljen na Zemlji je meko sleto na površinu jednog nebeskog tela. Tada je sovjetska "Luna-9" uspešno sletela na Mesečevu površinu i sa nje poslala prve podatke sa tla vanzemaljskog sveta, ukljužujući i panoramske snimke. O tehničkim detaljima ove unikatne misije je mnogo toga dobro poznato, međutim, ima nekoliko neobičnih detalja vezanih za njenu istoriju na koje ćemo se sada osvrnuti.

Luna-9
Luna 9

"Površina Meseca je tvrda

Kada su počela prva razmatranja ovog eksperimenta, jedno od velikih pitanja je bilo da li je površina Meseca tvrda, ili je prekrivena debelim slojem prašine. Kako je kompletan tehnički koncept aparata za sletanje zavisio od mehaničkih karakteristika Mesečevog tla, Sergej Karaljov je pozvao vodeće planeteologe SSSR-a da se razjasni ovo pitanje.

I onda se razvila žučna diskusija između planetologa; jedni su tvrdili da je Mesečevo tle stenovito i tvrdo, dok su drugi govorili da je usled bombardovanja meteotirima tokom miliona godina ono prekriveno debelim slojem prašine. Pojedine analize su čak ukazivale da je debljina sloja prašine u pojedinim kraterima i do 50 metara, dok je najvećim delom ostatak površine Meseca bio prekriven slojem debljine do deset metara.

Kako planetolozi nikako nius mogli da se slože, a sastanak je već trajao duže od dva časa, Karaljov koji je sve vreme do tada ćutao, je prekinuo raspravu jednostavnom rečenicom:

"Površina Meseca je tvrda".

Naravno, usledila je bujica negodovanja planetologa koji su smatrali suprotno. Čak je jedan od njih pitao Karaljova kako to može da potvrdi. "Evo kako", rekao je Karaljov i uzeo list papira na kome je napisao: "Površina Meseca je tvrda - Karaljov".

Od tog trenutak diskusija o mehaničkim svojstvima tla Meseca je prestala, a konstruktori su mogli da se posvete razvoju projekta aparata "Luna-9".

Kome posvetiti uspeh "Luna-9"

Kao što je poznato, iako je Karaljov bio pokretač ovog projekta, on je u finalnoj fazi predat novoformiranom Konstruktorskom birou "Lavočkin". Na rukovodeće mesto novog KB je postavljen Nikolaj Babakin, jedna od najimpresivnijih ličnosti sovjetske planetarne kosmonautike.

U januaru 1966. kada je projekat "Luna-9" bio u finalnoj fazi pred lansiranje, Karaljov je otišao na, kako se mislilo rutinsku operaciju u bolnici Burdenko, koja je nažalost završena tragično.

Posle uspešnog sletanja "Lune-9" na Mesec, Babakin je predložio akademiku Mstislavu Keldišu, predsedniku Akademije nauka SSSR, dugogodišnjem prijatelju i saradniku Karaljova i još jednoj legendarnoj ličnosti sovjetske kosmonautike, da se ova istorijska misija posveti upravo velikom Karaljovu.

Keldiš je otišao do CK KPSS da od njih traži dozvolu da se javno obelodani da je misija "Luna-9" posvećena Karaljovu. 
Kremlj, odnosno Brežnjev, je međutim mislio drugačije i uspeh "Lune-9" je posvećan plenumu Komunističke partije SSSR koji se održavao u Moskvi.

Razočaran ovom odlukom, Keldiš se vratio u svoj kabinet, nadvio se nad panoramskim fotografijama Meseca koje je poslala "Luna-9" i tiho izgovorio:

"Ona je stvarno trvda i neprobojna …" 
Jedna od enigma njegovih biografa je da li je veliki Keldiš mislio na aktuelnu vlast ili na Mesec?

Prvi snimci sa Meseca

Kada je "Luna-9" meko sletela na Mesec, u kontrolni centar u Jevpatoriji na Krimu stigli su i prvi panoramski snimci sa jednog vanzemaljskog sveta.

Sada ih je trebalo objaviti, a za to je trebala dozvola vrha, tj. Leonida Brežnjeva. Međutim, nije bilo nimalo lako doći do prvog čoveka SSSR-a. Brženjev je bio u lovu i niko iz Kremlja nije smeo da smeta Generalnog sekretara KPSS trivijalnim stvarima kakve su dozvola za objavljivanje prvih snimaka sa Meseca.

U međuvremenu, signale sa "Lune-9" je primila i Opservatorija "Džodrel Benk" u Engleskoj. 
Njen direktor Bernard Lovel je odmah odneo podatke do lokalnih novina gde su od primljenih signala uspeli da "izvuku" dve kvalitetne panoramske fotografije.

Tako su prvi snimci napravljeni na površini jednog drugog nebeskog tela primljeni sa sovjetskog kosmičkog aparata prvo objavljeni u zapadnoj štampi, dok su Rusi čekali Brežnjeva da se vrati iz lova ...

 

Grujica Ivanović
Author: Grujica Ivanović
Menadžer planiranja električnih mreža u australijskoj kompaniji Ergon Energy, magistar elektrotehnike. Napisao je veliki broj članaka iz oblasti istraživanja kosmosa koji su objavljeni u časopisima "Galaksija", "Front", "Duga", "Planeta", "Astronomija", "Astronomski magazin", Spaceflight i “Vasiona”, i u dnevnim listovima "Politika", "Večernje novosti" i "Srpska reč". Takođe, u časopisu Power Transmission and Distribution objavljuje stručne tekstove iz elektrotehnike. Pre odlaska u Australiju radio je u EPS/"Elektrokosmet", dok je na RTV Priština uređivao televizijske emisije “Horizonti nauke” i “Ekološki krug”. Autor je dve knjige iz kosmonautike: "Kosmički vremeplov" (1997, BIGZ, Beograd) o prvim programima čovekovog leta u kosmos i "Salyut: The First Space Station - Triumph and Tragedy" (2008, Springer-Praxis, London-New York) o tragediji posade prve orbitalne stanice "Saljut". Jedan je od inicijatora projekta prvog srpskog veštačkog satelita "Tesla-1". Član je Britanskog interplanetarnog društva i Instituta inženjera Australije.

Zadnji tekstovi:


Komentari

  • Dragan Tanaskoski said More
    Srbija je u malo boljoj situaciji od... 13 sati ranije
  • Baki said More
    Teks ima drugi akcenat, ali, svejedno,... 3 dana ranije
  • Miško said More
    Odličan text! 3 dana ranije
  • Siniša said More
    To je tačno. Kad je reč o centru mase,... 4 dana ranije
  • Duca said More
    Pa ako postoje one "mini crne rupe" to... 5 dana ranije

Foto...