Astronautika: istorija

Od povijesti se ne živi, nju stvaramo svakog dana, neki su dani tijekom povijesti bili iznimno važni za opstanak (čitaj; sadašnjost i budućnost) naše civilizacije. U punom jeku hladnog rata, postavljanju stotina i stotina interkontinentalnih raketa nakrcanih atomskim bojevim glavama sa obje strane „željezne zavjese”, jedna je svemirska misija svojom tehničko-političkom, ljudskom porukom čovječanstvu dala nadu za opstanak na planeti. 

Sovjetski savez i Sjedinjene američke države početkom sedamdesetih odlučile su se za zajednički nastup u svemiru. Sovjetski i američki pilotirani svemirski brod susresti će se u svemiru a astronauti će nakon susreta i spajanja u Zemljinoj orbiti prijeći iz jednog broda u drugi. Misija je nazvana Apollo-Soyuz. U njoj su sudjelovali sovjetski Soyuz-19 te američki nenumerirani Apollo (posljednji preostali iz serije Apollo, izvorno načinjen za misije ka Mjesecu).

Misija ASTP (Apollo-Soyuz Test Project) krenula je 15. jula 1975. u 13:20 po našem vremenu lansiranjem Soyuza-19 sa raketodroma Baikonur. Istog dana, nekoliko sati kasnije (20:50) iz svemirskog centra Kennedy lansiran je i Apollo. Dva je dana trebalo svemirskim brodovima da usuglase svoje orbite u svemiru te priđu dovoljno blizu jedan drugome kako bi se spojili. Zakleti neprijatelji na Zemlji obavili su uspješno, miroljubivo spajanje u orbiti na današnji dan (17. jula 1975.) u 17:19:09 po našem vremenu. Svijet je tada nestvarno promatrao medijska izvješća o rukovanju kozmonauta i astronauta u svemiru. Dva sovjetska kozmonauta (Alexey Leonov i Valeri Kubasov) i tri američka astronauta (Thomas P. Stafford, Vance D. Brand, Donald K. Slayton) rukuju se, grle i izmjenjuju mjesta u svemirskim brodovima. Zajednički sklapaju mozaik, logotip ASTP projekta.. Petero ljudi u svemiru pokazuje kako smo svi mi samo ljudi, a ne čudovišta sa druge strane žice na „Bojnom polju Zemlja”. Soyuz i Apollo u svemiru su ostali spojeni gotovo dva dana (1d 23h 07m 03s). Sovjeti su sletjeli prvi, 21. jula u 11:50, amerikanci 24. jula u 22:18.

Da bi se međusobno nekompatibilni svemirski brodovi mogli spojiti u orbiti moralo se konstruirati posebni spojni modul koji je lansiran kao sastavni dio Apolla. Desetljećima kasnije, amerikanci će sa svojim raketoplanom pristati na sovjetsku svemirsku postaju MIR (zanimljivo je spomenuti kako je ova misija bila tehnički lakša, obzirom je MIR i bio predviđen za prihvat raketoplana, istina, sovjetskih koji zbog raspada SSSR-a nikada nisu odradili takve misije). Danas, Rusi, Amerikanci, Evropljani, Japanci... redovno lete u svemir letjelicama „druge strane” sve u sklopu suradnje u svemiru. Ma koliko nam se svemir činio dalek, možda čak i predalek s obzirom na naše prizemne, ovozemaljske probleme činjenica je kako čim se na par stotina kilometara (što je primjerice udaljenost manja od relacije Zagreb-Beograd) odmaknemo od čvrstog tla odjednom nestaju geopolitičke igre i igrice a ljudi postaju ono što zaista jesu – pripadnici svoje vrste upućeni jedni na druge. Tako bliski kozmopoliti u svemiru a tako daleki primitivci na Saganovoj „Plavoj točci u svemiru”. Pokušajmo se sada zamisliti na nekom svemirskom brodu negdje daleko u svemiru.. Eh da, naš planet u naravi i je veliki svemirski brod.