Ocena korisnika:  5 / 5

Zvezda aktivnaZvezda aktivnaZvezda aktivnaZvezda aktivnaZvezda aktivna
 

MMinovicNomad

Astronomija u Bosni i Hercegovini

Engleska faza

Pokušao sam da u ovom svom sjećanju slijedim neku hronologiju ali se mnogi događaji isprepliću tako da mi to nije moguće, ali nastojim putovati jednom vremenskom linijom. Imao sam sreću da su moja starija sestra Bura i zet Majo Topolovac radili kao novinari i spikeri u Yugoslav Section of BBC od kraja šezdesetih do polovine sedamdesetih. Meni je London bilo otkriće novog svijeta. Od 1968. do sredine sedamdesetih, svako ljeto sam išao u London. Moja generacija iz Sarajeva uglavnom je mogla maksimalno dobaciti do Trsta ili Njemačke, ako im je neko u porodici bio gastarbajter. London je mojoj generaciji bio nešto nezamislivo važno, prije svega zbog muzike i mode.

Pored fascinantnih stvari koje je London nudio momku od 18, 19 godina, mene je zanimalo i nešto drugo. Astronomska oprema tog doba je uglavnom dolazila iz Amerike, što je bilo skupo i nepraktično jer ste mogli kupovati samo prema specifikacijama ponuđača bez da vidite opremu uživo. Imao sam priliku na licu mjesta u Londonu vidjeti, kupiti i dogovoriti sve prema našim potrebama i mogućnostima. Treba imati na umu da je tada i u jednoj Engleskoj bilo svega nekoliko firmi koje su nudile astronomsku opremu i izrađivale teleskope manjih dimenzija. U Jugoslaviji su takve stvari bile misaona imenica. Jedino je optička industrija Vega iz Ljubljane pravila od sredine pedesetih godina male školske teleskope skromnih performansi i kvalitete. Jedan takav je krajem pedesetih stajao više godina u izlogu knjižare koja je prodavala učila i specijalnu školsku opremu za laboratorije. Nalazila se preko puta Srednje umjetničke škole. Svaki dan, kad sam išao u školu (tadašnja Zmaj Jovina, kraj mosta Drvenija), zastao bih i čeznutljivo ga gledao. Moji nisu mogli da mi to priušte, bio je preskup za naš porodični standard,  samo je otac radio.

Uz pomoć zeta Maje, otkrijem nekoliko zanimljivih radnji. U starijem dijelu Londona, 63 Ferringdon Road, nalazila se firma Broadhurst, Clarcson and Co koja je otpočela biznis još 1844. godine. Oni su bili tradicionalno usmjereni na izradu klasičnih teleskopa i mornarskih durbina čije su cijevi bile izrađene od mesinga. U podrumu ispod firme imali su prastaru unikatnu mašinu, tada mislim jedinu u Engleskoj (patent izvjesnog Joshue Martina iz 1782.) koja je mogla štancati mesingane cijevi raznih prečnika, bez šavova. Mi smo tada već nekoliko godina posjedovali jedno sjajno ogledalo prečnika 30 cm. To je bio poklon finskog astronoma Waisale koji ga je sam izbrusio. Njegov brat je osnivač jedne od najvećih svjetskih firmi za proizvodnju meteoroloških uređaja. Kada su čuli za naš “Waisala” teleskop, iz te firme su bili sponzori proslave pedesetogodišnjice Astronomskog društva 2013. godine. Donio sam to ogledalo u “James Bond” crnom koferčiću. Tada nije bilo detaljnih kontrola i sofisticiranih uređaja na aerodromima, pa se to moglo lako prenijeti bez kompliciranih carinskih procedura. Dogovorili smo da nam ta firma napravi teleskop sa mehanizmom koji se pokreće elektromotorima, što je tada bio najviši standard kod manjih teleskopa. Naravno, i svu ostalu opremu (okulare i slično).

To je tada bio naš najveći teleskop koji je 1973. godine smješten ispod veće kupole na tvrđavi. Pomenutu firmu 1973. godine kupuje Dudley Fuller sa kojim smo kasnijih godina imali intenzivnu saradnju, a on je 1975. izradio i naš najveći teleskop prečnika 62 cm.

Nova zgrada Opservatorije

U ljeto 1975. godine, Fuller i njegov glavni konstruktor Robie Miller sa suprugom su malim kamionom iz Engleske dopremili teleskop. Bio je u dijelovima i sklapali su ga dva dana i dvije noći kako bismo ga isprobali, a ujedno vidjeli kako se sastavlja i rastavlja. Tada su u Jugoslaviji postojala samo dva teleskopa sličnih dimenzija. U Beogradu 65 cm refraktor koji je dobijen iz Njemačke po osnovi reparacija nakon Prvog svjetskog rata. Drugi je bio čehoslovački teleskop postavljen na opservatoriju Hvar. Nije bilo šanse da se naš veliki teleskop postavi na tvrđavu pa je pala odluka da izgradimo novi objekat, desetak metara od tvrđave. Iskop temelja za okruglu glavnu kulu prečnika 8 metara započeli smo u ljeto 1975. godine. Uspjeli smo izliti betonske temelje. U decembru sam iste godine trebao ići na odsluženje vojnog roka u Brčko. Tako da se do proljeća 1977. godine nije ništa radilo.

Projekat nove zgrade Opservatorije je, prema našim uputama, napravljen u arhitektonskoj firmi Dom, a supervizor je bio arhitekta Živorad Žika Janković (inače autor niza značajnih objekata među kojima su Kulturno sportski centar Skenderija, zajedno sa Halidom Muhasilovićem, Fabrika duhana u Sarajevu sa Muhamedom Kadićem, pa Društveno-sportski centar Boro i Ramiz u Prištini, sa Muhasilovićem itd). On je tokom gradnje, koja je trajala nekoliko godina (nismo imali zaokruženu finansijsku konstrukciju pa smo svake godine pribavljali sredstva iz raznih izvora) vrlo često vikendom navraćao da vidi kako napreduju radovi. Bio je blakonaklon videći da svi mi radimo kao fizički radnici sa samo jednim majstorom. A sve je rađeno prema projektu, pa nije bilo razloga za zabrinutost.

U to doba je bila nestašica cementa, pogotovo kvalitetnog iz cementare Split. Kakanjski cement bio je na lošem glasu, sa razlogom (danas kao Heidelberg cement razvaljuje u regiji). Mi smo preko veze u Čapljini kupili šleper od 20 tona splitskog cementa. Veliki šleper sa prikolicom nije mogao uskim putem od Prvog šumara na Trebeviću doći do opservatorije. Pa smo na parkingu vršili pretovar u manji kamion. Neko nas je vidio, cement je tada bio strateška deficitarna roba, i prijavio miliciji da švercamo cement. Naravno, imali smo uredne papire i račune pa nas je patrola na kraju samo pozdravila.

Kada je zgrada sagrađena (samo vanjski zidovi i spratovi, te posebno stubište) uredili smo samo zadnji sprat ispod kupole da možemo montirati teleskop. Tako smo nekoliko godina radili sa teleskopom u nedovršenoj zgradi. Kupili smo tada najbolju kupolu prečnika 8 metara od američke firme Ash Dome (i to je finansirala Republička zajednica za naučni rad). Kada je kupola u dijelovima stigla u Sarajevo, pripremili smo prema uputama podlogu i pozvali njihovog montera (ujedno i vlasnika firme) da dođe i sa nama je montira. Richard Olson, kako se zvao vlasnik, je zajedno s nama  kupolu montirao za tri dana. Pri tome je razgledao postojeće kapacitete Opservatorije, pa vidio i naše ljudske resurse. Onda mi je na odlasku rekao – znaš, Muhamede, nevjerovatno je ovo što ste napravili sami, potpuno funkcionalnu opservatoriju bez vanjske pomoći. Meni to izgleda kao kad bi neka grupa u centralnoj Africi samostalno napravila nuklearni reaktor vlastitim snagama bez ikakve veze sa spoljnjim svijetom. Montirao sam stotine kupola po svijetu i znam šta govorim. Nama veći kompliment nije trebao.

Do 1980. godine završili smo sve unutrašnje radove. Ostala je da se uradi samo fasada. Godinu dana prije Olimpijade, zgradu smo iznajmili organizatorima za smještaj radnika i pomoćnog osoblja bob-staze. Time smo zaradili novac da završimo i fasadu.

Muzičari i astronomija

Astronomska opservatorija na Trebeviću privlačila je pažnju već svojim vanjskim izgledom. Svi koji su se žičarom vozili na Trebević lako su zapažali tri bijele kupole u borovoj šumi. Puno ljudi je htjelo doći, gledati kroz teleskope. Mi nismo bili u mogućnosti ispunjavati individualne želje, često smo organizirali grupna posmatranja, posebno ako je bio neki zanimljiv astronomski događaj (pomračenja Mjeseca, opozicije sjajnijih planeta, dolazak Halleyjeve komete npr. i slično). No, oni koji su nam bili bliski i stvarno zainteresirani mogli su doći i individualno.

Negdje početkom sedamdesetih, tada manje poznati muzičar, basista, Zlatko Hold je na neki način postao naš pridruženi član. U ljeto 1973. godine javlja nam da je nabavio netom izdati album Dark Side of the Moon tada već globalno poznate grupe Pink Floyd. I ponudio se da donese ogromne zvučnike, pojačala i da u šumi pod zvijezdama odslušamo pjesme od kojih su neke za nas bile veza sa svemirom. Atmosfera je bila izuzetna. Hold je do ponoći montirao ozvučenje na terasi Opservatorije i šumom su počeli odjekivati nebeski akordi. Moglo se pojačati do maksimuma jer su u krugu od 3 km oko Opservatorije bile samo tri seoske kuće, dovoljno udaljene, a mi smo se smjestili na livadu ispred tvrđave. Kasnije smo još nekoliko puta organizirali slične “koncerte”. Zlatko Hold je sa Lazom Ristovskim, Goranom Ivandićem Ipetom, te Goranom Kovačevićem i Ipetovom sestrom Gordanom, snimio u Londonu album Stižemo. Tada je Goran Bregović bio na odsluženju vojnog roka, pa su mogli napraviti nešto bez njega ali ne pod imenom Bijelo dugme. Jedno vrijeme Hold je svirao i u grupi Ambasadori. Na neki nerasvijetljen način poginuo je (umro) tokom opsade Sarajeva. Bio je veoma poseban čovjek, vrlo inteligentan i obrazovan.

Brat jednog od naših članova održavao je kompletnu elektroniku za Bijelo dugme i jedan dan je došla molba da na Opservatoriju dođe Goran Bregović. Mi smo ga primili računajući da bi nas možda mogao finansijski pomoći. On je stigao predveče sa tadašnjom suprugom i velikom crnom dogom. Supruga i pas cijelu večer nisu progovorili niti riječ. Goran je bio šarmantan, gledali smo Mjesec i planete. Negdje oko ponoći, svi su otišli za Sarajevo, a ja sam odlučio prenoćiti na opservatoriji jer sam imao još posla. U međuvremenu je doga nestala u šumi, a Bregović mi je rekao da će se pas vratiti do tvrđave pa da ga ujutru nazovem kad se pojavi. Tako je i bilo. Imao sam prevoz do Sarajeva. Tada se inače govorilo da Bregović ima “zmiju” i u džepu i u novčaniku ali sam ga ipak pitao za moguću donaciju. Kazao je da je zakon takav (što je bilo istina) da im se to ne odbija od poreza, pa nemaju interesa da daju ikome novac, iako bi voljeli donirati, ne samo nama.

Onda se preko mog školskog druga Igora Baroša najavio i Zdravko Čolić koji je s njim studirao i bili su prijatelji. Čola je bio pravi gospodin. Proveli smo ugodno veče i gledali kroz teleskop. Poslije sam ga ponekad sretao u šetnji po Trebeviću, cestom duž bob-staze. Obično je s nekim šetao radnim danom kada nije bilo izletnika, pa ga fanovi nisu spopadali. Uvijek se ljubazno pozdravljao.

Negdje, mislim 1990. kontaktirao me je manadžer grupe Crvena jabuka sa ponudom da prihvatimo snimanje spota Bacila je sve niz rijeku na prostoru ispred Opservatorije (originalno, to je pjesma Indexa iz 1974). Mi smo im trebali dati struju i jednu prostoriju za muzičare dok se bude pripremala tehnika. Naravno, plaćalo se i nama je to odgovaralo.

Bio je radni dan i niko od članova nije mogao sa mnom. Ustvari, moj se posao sastojao od toga da im otvorim objekat, dam jednu prostoriju i pokažem gdje će uključiti struju. Poveo sam svoju kćerku Hanu kojoj je kao djevojčici to bio veliki događaj. Prvo je stigao kamionet sa opremom i tehničarima, a onda su stigli i muzičari, tadašnja postava Crvene jabuke. Pripreme su sporo išle, u neko doba su poslali nekoga na čaršiju po ćevape pa smo i mi dobili večeru. Bilo je vedro i pokazao sam im ponešto kroz teleskop, kratko jer nije bilo vremena.

Oko ponoći velika rampa sa raznobojnim svjetlima bila je postavljena između borova. Inače, na spotu se ne vidi Opservatorija već samo borova šuma ispred nje. Par minuta po uključenju došlo je do prekida struje. Iako smo u novoj zgradi imali kvalitetne elektro instalacije, izgleda da je to bilo nedovoljno za snagu njihovih uređaja. No, rokeri se snađu. Poslali su nekog u Sarajevo, i naravno, uz nagradu je servisna ekipa brzo sredila kvar koji je bio na obližnjoj trafo stanici.

Sam spot je vizuelno slabog kvaliteta ali mene uvijek podsjeti na tu noć. Snimali su do 3 ili 4 sata ujutru i otišli za Sarajevo.

Na kraju ovog poglavlja, spomenut ću još jednu osobu. Nije muzičar/ka. Krajem osamdesetih godina u bivšoj državi je bila veoma popularna osoba sa umjetničkim imenom Kleopatra, Balkanska proročica. Radilo se o Dušanu koji je promjenom spola postao Dušica. TV Sarajevo je 1991. snimala neki prilog o njoj. Preko mog školskog i fakultetskog druga Senada Tanovića, tada poznatog radijskog voditelja (kasnije novinara u bosanskoj redakciji Radija Deutsche Welle) kontaktirali su me. Naravno, nama su bile potrebne pare i prihvatili smo iako ja o proročicama, astrolozima, energetičarima i sličnim, mislim sve i samo najgore. Predveče stiže cijela bulumenta, najmanje dvadesetak osoba, što snimatelja, tonaca, režisera i ostalih kojima ne možete dokučiti svrhu. I naravno, ona, Kleopatra, zvijezda tadašnjih televizija. Upoznali su je sa mnom i ona je valjda po mojoj faci vidjela da nisam oduševljen i rekla mi – izgleda da vi ne vjerujete u moja proročanstva. Hoćete li da vama nešto proreknem. Nemojte – odgovorim. Onda je prije početka snimanja govorila ostalima, kako će biti krvavi rat u Jugoslaviji (svi smo ga tada već slutili i znali da bi moglo doći do toga), ali će trajati par mjeseci i onda će doći mir. E, tu ga je promašila.

Kasnije su je snimali kraj velikog teleskopa gdje je pričala o svojim proročanstvima. Nikad nisam pogledao taj prilog.

Izdavačka djelatnost

Do mog dolaska u Astronomsko društvo 1965. godine bila je publikovana jedna mala skripta Osvajanje Mjeseca autora Esada Teftedarije, jednog od osnivača Astronomskog kluba. Naredno izdanje je bila brošura Identifikacija letećeg objekta od 28.10.1968 (autori dipl. ing Aleksandar Knežević, major JNA Mirčeta Panić i Muhamed Muminović). Ja sam već krajem šezdesetih počeo držati predavanja iz astronomije za članove, svakog ponedjeljka uveče. Onda mi je palo na um da napišem nešto poput skripte kako bi članovi mogli da je koriste, a da bude i podloga za polaganje ispita iz astronomije. Tako da sam od kraja 1970. do početka 1972. napisao pravi udžbenik od nekih 270 stranica. Ispostavilo se da je otac našeg vrlo aktivnog člana Branka Vuksanovića, bio na visokoj poziciji u Vazduhoplovnoj vojnoj akademiji u Rajlovcu. Oni su imali malu štampariju i on je sa ocem sredio da nam se besplatno odštampa tiraž od nekih 1.000 primjeraka. Uslov je bio da naši članovi dođu i nekoliko dana slažu listove knjige, jedan po jedan, takva je bila tehnika štamparije. Oni su na kraju tako složene knjige ukoričili.

Ta knjiga Astronomija iz 1972. godine otvorila nam je nove mogućnosti. Dala je težinu našem radu jer u Jugoslaviji nije bilo sličnog udžbenika. Mi smo tada već bili na neki način uključeni u malu astronomsku zajednicu bivše države. Išli smo na povremene sastanke i konferencije. Sjećam se, prvi put nosim desetak knjiga u Zagreb i dijelim kolegama koje sam poznavao. Oni su bili zaprepašteni kao kasnije i u Beogradu. Neki student iz Sarajeva je napisao takvu knjigu, a oni su imali i profesora i doktora astronomije, pa ništa. Ne mislim da to oni nisu mogli napisati, siguran sam i bolje od mene. Kasnije sam shvatio da se radilo o međusobnoj surevnjivosti, ako jedan nešto napiše i objavi, drugi će ga popljuvati pa niko nije htio da bude prvi. Bilo je tada nekoliko strogo namjenskih univerzitetskih udžbenika. No, generalnog udžbenika iz astronomije nije bilo.

Knjigu smo uglavnom dijelili, nismo tada bili komercijalno nastrojeni. Sljedeće godine u istoj štampariji je odštampana moja druga knjiga Praktična astronomija koja je imala veliki odjek u Jugoslaviji među amaterima astronomima i studentima astronomije. Prije nekoliko godina sam bio na jednom astro skupu na Fruškoj gori. Astronom amater iz Srbije mi je donio tu knjigu da mu nakon skoro 50 godina napišem posvetu. Kazao mi je – mislio sam da ste vi davno umrli. Takve knjige su tada pisali ljudi u srednjim ili poznijim godinama, pa odatle i takav zaključak. Ili, bila je Međunarodna konferencija o svjetlosnom zagađenju na Bledu, Slovenija, prije nekih desetak godina. Na prijemnom desku, mlađa žena mi kaže, o pa vi ste gospodin Muminović, mi smo nekada astronomiju učili iz vaših knjiga. Takve komentare dobijam i danas, emailovima sa svih strana svijeta, a to potvrđuje da smo uradili velike i značajne stvari.

Od tih ranih sedamdesetih godina izdali smo preko trideset knjiga, postera, zvjezdanih karata. U virtuelnoj biblioteci Matematičkog fakulteta u Beogradu, gdje je Odsjek za astronomiju, nalazi se sedam mojih knjiga. U periodu od 1974-76. godine Astronomsko društvo je izdavalo časopis Astro amater čiji sam bio urednik. Časopis je izašao u 14 brojeva sa oko 400 stranica. Imao je veliku ulogu u popularizaciji astronomije u Jugoslaviji jer smo uključivali i autore iz drugih republika.

Jedno vrijeme smo imali i sito štampariju na Opservatoriji. Tada je to bila relativno nova tehnologija. Štampali smo pozivnice, podsjetnice, male kalendare i slično. To su radili članovi, nekad noćima, a pošto su uglavnom bili studenti i učenici, bilo je zgodno da mogu nešto zaraditi. Dio novca je ostajao Društvu, a ostalo se raspoređivalo na one koji su radili. Sjećam se da smo 1975. godine, štampali pozivnice za 30 godina od oslobođenja Sarajeva (10.000 komada).

Mislim, prema mojim podacima, da smo još uvijek najplodniji izdavač astronomske literature u Jugoslaviji, odnosno u regiji kako se to sada kaže.

Čehoslovačka faza

Početkom 1972. godine sa radom je počeo Opservatorij Hvar osnovan zajedničkim naporima Vijeća za znanost Socijalističke republike Hrvatske i Astronomskog instituta Čehoslovačke akademije znanosti Ondrejov. Suosnivač je bio Geodetski fakultet Sveučilišta u Zagrebu koji njime i danas upravlja. Opservatorij je tada raspolagao dvostrukim solarnim teleskopom i 65 cm reflektorom za fotometriju (mjerenje sjaja promjenljivih zvijezda). Tadašnji dekan i praktično osnivač Opservatorija, gospodin Veljko Petković bio je visprena osoba. Da bi podigao rejting Opservatorija Hvar uključio je u njegov rad druge dvije tada postojeće opservatorije, Astronomsku opservatoriju Beograd i Astronomsku opservatoriju Sarajevo. Mi smo tako imali priliku da uđemo u sistem akademske astronomije, uz simboličnu članarinu.

Najvažniji aspekt te saradnje sastojao se u mogućnosti korištenja resursa Hvara i Ondrejova. Shema je bila sljedeća. Čehoslovački astronomi su na Hvar uglavnom dolazili ljeti (jasno, Jadran, kupanje, a usput astronomija). Mi smo mogli dolaziti u ostala godišnja doba, ako smo htjeli. Važnija stvar je bila da se po osnovi reciprociteta moglo ići u Čehoslovačku, na njihovu opservatoriju pokraj Praga (selo Ondrejov). Godišnje smo mi “Jugosloveni” imali i do tri mjeseca boravka. Pri tome je čehoslovačka strana obezbjeđivala smještaj (imali su apartmane u jednoj kući, te stan u manjoj stambenoj zgradi) i dnevnice, prilično izdašne za čehoslovačke prilike. Problem je bio kako to potrošiti jer u to socijalističko doba, nije se imalo šta osobito kupiti. Neke su se stvari isplatile, dječije igračke, odjeća i obuća. Moja kćerka je tada bila mala, obuća je bila desetak puta jeftinija od uvozne talijanske, a svakih nekoliko mjeseci se morala mijenjati, tako da je pitanje kvaliteta bilo irelevantno.

Kako Zagreb i Beograd često nisu mogli ispuniti kvote u smislu slanja ljudi u ČSSR, često je neko od nas imao priliku za to putovanje. Mi smo plaćali samo put i često slali članove koji nisu uvijek bili posvećeni “astronomi”, već su odlazili turistički. U neko doba smo se povezali sa tehničkim odjelom opservatorije Ondrejov. Uprkos ograničenjima socijalizma, oni su u tehničkom smislu bili jako dobri. Posebno smo se sprijateljili sa glavnim majstorom i shvatili da mnoge naše probleme oko modernizacije teleskopa i nabavke pomoćnih uređaja možemo lako riješiti s njima. Njemačke marke su bile zakon, a mi smo nudili još jednu za njih bitnu stvar. Česi su na Hvar putovali automobilima i onda su mogli da se odmore i prenoće ili ostanu par dana kod nas na opservatoriji. Hvar je i tada, kao i danas, bio preskup za neki šoping, a Sarajevo je nudilo daleko veći izbor jeftinije robe. Tako smo napravili dobar aranžman koji je trajao 7-8 godina, sve do početka rata. Taj aranžman, naravno, nije bio zvaničan. Mi smo kao NVO mogli da učestvujemo u tome. Zagreb i Beograd nisu skoro ništa od svega toga iskoristili. Nekolicini njihovih stručnjaka je ta saradnja pomogla u ličnim naučnim karijerama jer su imali priliku da magistriraju i doktoriraju u Pragu, uz mentore sa češke opservatorije.

Mi smo najprije počeli sa malim stvarima kao što su izrade pojedinih sitnih, ali važnih dijelova za teleskope. Onda su nam oni napravili prvi fotoelektrični fotometar za mjerenje sjaja promjenljivih zvijezda. Kada je u pitanju bila optika i mehanika, tu su oni bili u samom vrhu. Elektronske dijelove smo nabavljali u Minhenu, putujući ka Češkoj, a prema njihovim specifikacijama.

Naš veliki teleskop nije imao osobito kvalitetnu montažu za kretanje po nebu. Česi su se ponudili da to dotjeraju, promijene neke zupčanike i motore. Problem je bio kako tu masivnu konstrukciju tešku stotinjak kilograma izvesti u Češku i vratiti natrag. Istražili smo sve carinske mogućnosti i pronašli da se naučna oprema može izvesti na testiranje bez ikakve naknade. Bili su potrebni neki papiri što nije bio veliki problem. Posudili smo prikolicu, utovarili mehanizam i preko Austrije ga prevezli do Ondrejova. To nam je dalo ideju za kasnije slične “poduhvate”. Gradeći godinama Opservatoriju, stalno smo nailazili na probleme, tehničke, organizacione, pravne i slično. Tako smo se izvještili u zaobilaženju propisa jer je to često bio jedini način da se nešto uradi. U krajnjem slučaju, to je bilo za opšte dobro i dobrobit države, pa nismo mislili da nešto pogrešno radimo.

Negdje krajem devedesetih zove me naša veza u Češkoj i kaže da imaju jedno krasno ogledalo prečnika 40 cm od kojeg se može napraviti jedan ozbiljan instrument. Ono je sa zadnje strane imalo malu pukotinu nastalu prilikom lijevanja stakla, a koju njihovi profesionalci nisu, poštujući standarde, mogli prihvatiti. To nije ni u kom slučaju imalo uticaja na performanse ogledala i naravno, prihvatili smo. Opet se javio problem – kako donijeti ogledalo? Cijena koju su oni odredili bila je desetak puta niža od ogledala sličnih dimenzija i karakteristika na Zapadu (cca 5.000 njemačkih maraka). Mogli smo ga otplaćivati u ratama i kroz njihove boravke u Sarajevu. Raspitamo se na carini. Bilo je moguće izvesti i ogledalo radi testiranja. Nazovem Ondrejov i pitam koliko je teško ogledalo. Odgovor je bio 18 kg. Onda mi izradimo aluminijsku ćeliju, na Baščaršiji nam staklar izreže obično ogledalo prečnika 40 cm sa centralnom rupom. Staklar nije krio čuđenje zbog naših zahtjeva. Naravno, nismo mu ništa rekli. Spolja je ovo ravno ogledalo izgledalo identično ogledalu koje smo trebali donijeti iz Češke. Nakon toga, istopimo olovnih vodovodnih cijevi sa otpada i napunimo ćeliju pazeći da ukupna težina bude tih 18 kg. Na carinskom pregledu, prije izvoznih papira, samo se vagalo i mjerio prečnik.

Kada smo donijeli naše ogledalo u ČSSR, slijedio je i njihov carinski pregled u Pragu. No, to je išlo lakše. Naš prijatelj je kazao – samo donesite dvije boce vinjaka David koji je tada u Češkoj imao kultni status, kao da je francuski konjak. On je cariniku samo dodao kesu sa bocama – eto, mali poklon od “jugoslavaca” za tvoju ljubaznost. Kada smo ogledalo donijeli u njihovu radionicu, svi su se smijali i čestitali nam na ideji. Stavili su ga na zid kao ogledalo za brijanje. Pravo teleskopsko ogledalo smo vratili u Sarajevo, ponovo carinski pregled i konačno je bilo naše.

Sada je trebalo napraviti teleskop. Montažu smo već imali, kupljenu početkom osamdesetih u Zapadnoj Njemačkoj za 30 cm teleskop koji smo do tada imali. Ostalo je da se uradi ćelija za smještaj ogledala i rešetkasta konstrukcija – šest aluminijskih cijevi i 12 kugli u malim ćelijama. Time se teleskop centrirao tako da njegova mehanička i optička osa budu jedno. To nam je bilo lakše za donijeti. Kad god smo išli u Ondrejov nešto bismo uzeli, a cijevi i druge metalne komponente nisu privlačile pažnju carinika. Ostale su još kugle. Naš prijatelj mi kaže – napravit ćemo ih od titanijuma. To nije bilo baš neophodno, znao sam da je titanijum izuzetno skup i pitam ga odakle im. Tada je sovjetski blok država sarađivao na različitim projektima. Radionica u Ondrejovu je radila neke komponente od titanijuma za sovjetske letjelice Vega 1 i Vega 2 koje je bile upućene prema Veneri, a kasnije se uputile ka Halleyevoj kometi. Komadi titanijuma koji nisu zadovoljavali vrhunske performanse za svemirsku letjelicu, ostali su kod njih. Mi smo dobili kugle za teleskop svemirske kvalitete. Bile su prečnike oko 3 cm.

Nas četvoro iz Astro kluba smo automobilom krenuli natrag u Sarajevo. Carinski pregledi na češkoj granici su bili detaljni i strogi. Kada smo prvi put išli, preko Austrije, kolege iz Zagreba su nam objasnile procedure. Kada prođete austrijsku carinu, zaustavit će vas rampa kraj koje nema nikoga. Tu će vas držati desetak minuta. Nemojte ništa raditi, sjedite mirno, oni vas motre sa neke kule dvogledima da vide da nešto ne sakrivate. Na granici nikoga. Samo mi. Rampa se u neko doba diže, onda pravi pregled, policija, carina. Nije nam bio problem jer smo službeno išli, pa nije bilo posebnog ispitivanja.

Mi smo kugle rasporedili što u kasetu auta, što svako u džepove. Ja sam imao 3 ili 4. Carinik otvara kasetu i vidi kugle te pita šta vam je to? Ja kao šofer otvaram sve što on traži i kažem – kod nas nestašica kugli za vodovodne instalacije. Njemu to nije bilo čudno, kod njih svako malo bude nestašica neke robe. Kako se sagnem ispadne mi jedna kugla iz džepa, pa onda druga. Vidim, on me gleda. Kaže mi – hajde sa mnom do free shopa. Ja se malo zabrinem jer mislim da me vodi u službene prostorije. Onda mi on pokaže David vinjak i reče – kupi mi jedan. Ja kupim, on kaže – u redu je, doći ću ja kad budete prelazili granicu. Mi pred policijsko-carinsku kućicu, njega nigdje. E što me izradi – pomislim. Kad eto ti njega, kaže kolegama – u redu je sa ovim “jugoslavcima”, ja sam ih pregledao.

OpservatorijaMM 1

Tako smo u Sarajevu sklopili odličan teleskop, ali nažalost, koristili smo ga kratko jer je uskoro zaratilo, a teleskop uništen.

Posljednji uređaj koji smo od Čeha naručili i dobili, bio je još bolji fotometar izuzetnih performansi. Izradio ga je dr. Pavel Mayer, profesor na Karlovom univerzitetu u Pragu koji je sarađivao sa našim ljudima u radionici Opservatorije. Njemu smo donijeli jedan od prvih malih kućnih kompjutera, engleski Sinclair Research, ZX Spectrum, izumitelja Clivea Sinclaira. Tada je u Njemačkoj koštao 100 maraka što je bila prava revolucija jer si je svako mogao priuštiti kompjuter. Imao je 48 KB radne memorije. Neki prastari istočnonjemački računar koji je dr. Mayer imao u svom kabinetu, velik poput dvije veš mašine, imao je 4 KB memorije. ZX Spectrum je bio velik poput današnjeg tableta, imao je gumene tipke a kao monitor je služio kućni televizor. Dr. Mayer nas je zamolio da mu prije dolaska poštom pošaljemo uputstvo za korištenje. Čim smo stigli, on ga je priključio i počeo da tipka neke optičke programe koje je u međuvremenu napravio. Bili smo zadivljeni da je, ne vidjevši kompjuter, savladao kompletno programiranje na njemu. Dok pišem ovaj tekst, stiže vijest da je sir Clive Sinclair, genijalni izumitelj i pionir kućnih kompjutera, umro 16. augusta, u 81. godini. Neka počiva u miru.

Novi fotometar koji smo pomenuli, Česi su donijeli prilikom odlaska na Hvar, a veći dio dogovorene sume nikada nismo platili jer je počeo rat. Uređaj je nestao kada je Opservatorija potpuno opljačkana.

Doba rata i opsade

OpservatorijaMM 3

Posljednje dvije godine pred rat za nas su bile veoma aktivno doba. Opservatoriju smo još više otvorili za javnost. Dolazile su nam grupe posjetilaca, ne samo iz Sarajeva i BiH, već iz Hrvatske, Srbije, Slovenije… Obično bismo kod dnevnih posjeta vodili goste u prostor ispod velike kupole, kraj teleskopa. U mraku zatvorene kupole, držali bismo predavanja uz projekcije slajdova na zidu. Bilo je to poput improviziranog planetarijuma.

Međutim, slutnja rata se već nadvijala nad Sarajevo. Sa jednim kolegom sam bio na Opservatoriji i početkom novembra 1991. spuštamo se kraticom koja sa trebevićke ceste vodi ka stanici Bistrik. Zaustavlja nas policija. Vidimo šleper oko kojeg su građani i policija. Poslije iz medija saznajem da se radilo o transportu granata za Lukavicu koje su prevožene, prema papirima, kao banane. Sve smo rjeđe išli na Opservatoriju ali nismo bili dovoljno pametni da bar dio opreme prebacimo u Sarajevo. U rano proljeće donio sam na Opservatoriju paket konzervi tunjevine misleći da ću se sa porodicom skloniti gore, ako situacija postane ozbiljna. Naivac kao i uvijek. Početkom aprila počinje opsada Sarajeva.

Tada sam pored funkcije upravnika Opservatorije obnašao i poziciju direktora Radne zajednice CEDUS-a (Centar za društvene djelatnosti Univerziteta u Sarajevu). U njoj su bili okupljeni profesionalci iz nekoliko organizacija (KUD Seljo, SOFK, Astronomsko društvo i Klub Međunarodnog prijateljstva). Bio sam zadužen za zgradu CEDUS-a u Titovoj 44. Obično sam tamo išao jednom ili dva puta sedmično sa Čengić Vile, naravno pješke izbjegavajući snajpere. Bilo je naporno i opasno vraćati se istog dana pa bih noćio u svojoj kancelariji. Tada se u zgradu sklonilo četvoro aktivista. Dvojica su danas poznati i uspješni  fotografi, Milomir Kovačević Strašni i Mladen Pikulić, te dva studenta koji nisu uspjeli izaći iz Sarajeva. Milomir je bio najsnalažljiviji. Sačuvao je i nabavio dosta filmova i fotografskog materijala. Pripadnici tadašnjih različitih vojnih formacija su se voljeli slikati, pa je od njih dobijao hranu, konzerve itd. I pravio je dobar kruh. Pića je bilo u izobilju barem nekoliko mjeseci jer se vlasnik Crvene galerije, koja se nalazila u prizemlju zgrade, uredno ispalio neposredno pred početak opsade a nije stigao isprazniti svoj magacin.

Krajem ljeta 1992. tadašnji rektor Sarajevskog univerziteta saziva novoformirano Ratno predsjedništvo CEDUS-a. Donosi se odluka (nezakonita jer do danas u BiH nije donesen zakon o restituciji) da se zgrada vrati katoličkom redu Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog. U Bosnu i Hercegovinu su došle još 1871. godine i bavile se obrazovnom i karitativnom djelatnošću kao što je njega teških bolesnika što im je omogućavala i socijalistička vlast. Rektor si je time “kupio” papire i avion za ispaljivanje iz Sarajeva pa se iz udobnosti emigracije “borio” za Sarajevo i Bosnu. Organizacijama CEDUS-a koje su imale prostorije u zgradi obećan je drugi smještaj, što se nikad nije realiziralo.

Moram istaknuti da su se časne sestre ponijele izuzetno korektno. Dopustile su nam korištenje prilično velikih podrumskih prostorija, do kraja rata, u koje smo sklonili dokumentaciju i predmete za koje smo procijenili da ih vrijedi sačuvati. Također, pristale su platiti troškove radnika. Mislim da smo dobili nekih 3.000 ondašnih njemačkih maraka. Nas petorica smo danima prenosili razne, vrlo teške stvari, a svi već oslabljeni od neadekvatne ishrane. No, te pare su nam bile dobar motiv i pošteno smo ih podijelili. Kada se sve završilo, mene je glavna sestra pozvala da dođem na Bjelave, u njihovo sjedište. Željele su mi u znak zahvalnosti darovati Caritasov humanitarni paket, što se u ratnom Sarajevu smatralo bingom. Počastile su me ručkom, a ja sam paket od dvadesetak kg nosio skoro pet sati do kuće. Svako malo sam se morao odmarati. A usput, ljudi koji su stajali ispred svojih stubišta, a po etiketi su znali o čemu se radi, govorili su mi – blago vama. Tokom ratnih godina, sav inventar i druge stvari su propale, što od vlage i malih poplava, a i ložili smo mi i drugi ono što je moglo gorjeti.

Naravno, od početka rata i opsade sam se stalno pitao i raspitivao šta se dešava sa Opservatorijom. Dolazile su mi različite informacije, te da su gore četnici, te da je Armija BiH. Jedan dan početkom jula dobijem pouzdanu informaciju da Armija drži Opservatoriju. Bili su to pripadnici Prve brdske brigade inače stacionirani u bivšoj kasarni JNA na početku Bistrika. Tada su se još uvijek mogle vršiti transakcije preko SDK. Imali smo novca na računu i ja kupim tri šteke cigareta i odem do kasarne. Zamolim da mi omoguće odlazak da vidim u kakvom su stanju instrumenti i ostalo. Rekli su mi da taj dan ne može ali će mi se javiti. Nazovu me za nekoliko dana da dođem, kažu mogu sa logističarom koji nosi hranu vojnicima.

Krenemo mi, naravno kraticom kroz mala naselja Toka i Đeka. Poznavao sam taj put jer smo se nekad znali spuštati u grad kroz te uličice. Kroz šumu smo prišli Opservatoriji, a ja sam išao spreman – ponio sam ključeve od Opservatorije! Imali smo jedan poseban patent koji je omogućavao da se brave na metalnim vratima tvrđave i nove zgrade Opservatorije ne vide i da sve izgleda kao da je zavareno. Razlog je bio trivijalan. Djeca su nekada znala ubacivati borove iglice u bravu pa smo jedno vrijeme morali nosili igle da to iščeprkamo, a naš patent je onemogućavao i obijanje. Jednom kukicom koja je visila na ključevima podizala se zaštitna metalna debela traka i onda bi se ukazale brave. Prilazeći, vidim da su koristili raketni bacač i tako napravili dvije rupe prečnika metar i po kroz koje su ulazili i izlazili iz Opservatorije. Dok smo se približavali svako malo čujemo potmulu eksploziju granata, negdje u šumi. U tvrđavi zateknemo desetak vojnika koji su imali zaštitu debelih kamenih zidova tvrđave. Onda komandiru otključam oboja vrata. Bio je zapanjen. Kaže – mi smo mislili da su zavarena.

Odem najprije do velike kupole. Ona je imala rupe od najmanje dvije minobacačke granate, teleskop je bio vidno oštećen i ogledalo razbijeno. Ista situacija je bila i u manjim kupolama. Sve što je bilo unutar zgrada (biblioteka sa stotinama knjiga i časopisa, fotografske ploče Sarajevskog atlasa neba, novi fotometar koji nismo stigli montirati…) bilo je čitavo. Logističar i ja nismo mogli previše toga ponijeti, pa uzmemo dvije kamere za snimanje sjajnih meteora – bolida.

Kada smo došli do bivše Bistričke željezničke stanice, zaustavi se veliki crni džip. Vozač u maskirnoj uniformi je očigledno poznavao mog pratioca, pa nas je povezao da Miljacke. Logističar predstavi mene, kaže – ovo je inžinjer sa Opservatorije, direktor. Ja ispričam kako sam imao ključeve, no niko mi u Sarajevu nije tražio da ih predam – a neka budala, nastavim, raketom probila prolaz. On reče – ja sam bio ta budala. Poslije, na mostu kada smo se rastajali, kaže mi logističar – gdje ćeš Caci reći da je budala. Bio sam čuo za Cacine, jer su znali hapsiti civile po gradu, bez obzira na naciju, i voditi ih na kopanje rovova. Moj komšija iz djetinjstva, školski i fakultetski drug, Srbin, moram to napomenuti, bio je desetak dana na kopanju. Pričao mi je da su na Trebeviću bili korektni s njima, imali su smještaj i hranu ali su morali odraditi kopanje rovova. Kasnije sam saznao da nisu svi bili te sreće.

Nekih dvadesetak dana nakon moje posjete desila se mini ofanziva i “napad na Opservatorij”. Sa tvrđave se mogla kontrolisati cesta koja sa Pala vodi ka Lukavici, a to napadači nisu mogli dozvoliti. Naši su se povukli i pravo je čudo da niko tada nije poginuo. Nakon toga, cijeli rat, Opservatorija je bila u neprijateljskim rukama.

Negdje početkom novembra 1992. godine dođu mi na vrata dva vojnika. Pitaju jesam li ja taj i taj sa Opservatorije. Potvrdim. Kažu mi da me treba komandant jednog bataljona Prve brdske brigade pa da dođem sutra u Komandu. Ulazim u kancelariju kod dotičnog. Na stolu jedan od mesinganih tražilaca velikog teleskopa (tražioci su mali teleskopi kojima se ugrubo usmjerava teleskop ka nekom objektu). Očigledno ga je pokupio sa Opservatorije. Pita on mene – kakav je ovo durbin, slika je naopačke. U astronomiji gore-dole ili lijevo-desno u vidnom polju ne znači ništa. Pita me mogu li ja šta napraviti da slika bude uspravna. Mogu, naravno – odgovorim. Imamo mi ovdje optičku radionicu – reče on – pa ako si voljan da se angažiraš u Armiji i da mi to napraviš. Prihvatim i napravim mu taj durbin. U radionici su bila dva optička tehničara koja su radila u preduzeću Zrak, poznatom sarajevskom gigantu optičke industrije. Po mojim uputama napravimo dodatak od jednog oštećenog dvogleda i komandanta učinimo srećnim.

OpservatorijaMM 2

Poratno vrijeme

Nakon rata, u ljeto 1996. godine otišao sam do Opservatorije. Znali smo da postoji mogućnost da je područje minirano. Sa mnom je bio moj ratni kolega Rusmir Hanić koji je već imao firmu za deminiranje. Imao sam potrebnu sigurnost, a i neprijateljski rovovi su bili desetak metara ispod makadamske ceste koja od cilja bob-staze vodi do platoa Astronomske opservatorije. Gore sam ustanovio da u građevinskom smislu, oba objekta, posebno austrougarska tvrđava, nisu previše oštećena. Nisam našao ni papirić niti komadić staklene ploče, niti bilo šta sem jedne male gumene igračke, moje kćerke Hane, koja je nekim čudom preživjela – kao što smo i svi mi koji smo opsadu preživjeli. Sve je odneseno ko zna gdje. Krajem iste godine zove me neko telefonom u Meteorološki zavod gdje sam u međuvremenu počeo raditi. Kaže da ima paket mojih knjiga (Putovanja kroz sazviježđa – Astrognozija) i da ga je našao u nekoj napuštenoj brvnari u području nazvanom Borije. Mi smo neprodate primjerke novoizdatih knjiga skladištili na Opservatoriji. Rekao sam mu da nemam namjeru da kupujem vlastite knjige. Onda se on valjda postidio i kroz koji dan ostavio taj paket na portirnici Zavoda.

Nakon rata radio sam, između ostalog, desetak godina kao manadžer u domaćim, engleskim i američkim firmama za deminiranje. U tom poslu sam upoznao Radomira Kojića, tada vlasnika deminerske firme Unipak sa Pala. Imao sam informacije da je bio komandant brigade koja je pokrivala Trebević i u okviru toga, i Opservatoriju. Imao sam korektne poslovne odnose sa njim, a iz raznih izvora sam čuo da je bio dobar prema zarobljenim Bošnjacima koji su za njih kopali rovove. Za razliku od drugih, kod njega nije bilo maltretiranja, bilo je dovoljno hrane, pa i cigareta. Pitam ja njega jednom – Kojiću, šta bi od opreme, knjiga, fotografskih ploča koje ste zatekli na Opservatoriji? Kaže on – nisam ja tu boravio, ponekad sam navraćao i stvarno nemam pojma šta je s tim. Kada je počela integracija Sarajeva, bila je naredba da se sve što se može ponijeti, utovari i prebaci na teritoriju RS-a.

Nakon penzionisanja, zajedno sa nekolicinom entuzijasta (bio je tu i Edin Zubčević, urednik Nomada) obnavljamo predratno Univerzitetsko astronomsko društvo koje od tada djeluje pod imenom Astronomsko društvo Sarajevo. Stekli smo u BiH ponovo status organizacije koja se bavi popularizacijom astronomije. Pokrenuli smo i STEM (Science, Technology, Engineering and Mathematics) škole za učenike osnovnih škola. Korona je to zaustavila ali nećemo odustati. Kao što još uvijek ne odustajemo od vizije da obnovimo Astronomsku opservatoriju na Trebeviću. Zvijezde bi trebale ponovo zasjati punim sjajem iznad Sarajeva kako bi se ta svjetlost rasula iznad cijele Bosne i Hercegovine.

 

Na kraju, moram spomenuti ljude bez čijeg vremena, znanja i vještina, zalaganja i posvećenosti astronomija u Bosni i Hercegovini i naše Društvo ne bi bili isti.

U ranoj ekipi šezdesetih godina to su bili Esad Teftedarija, dugogodišnji predsjednik koji se najviše bavio popularizacijom astronautike, Aleksandar Knežević koji je danas aktivan na polju energetike i ekologije, Mirza Jamaković, bavio se raketama, Savo Vasiljević, univerzalista, te Dragan Dutina.

Iz mog doba tu su bili Milorad Stupar (danas u Australiji, doktorirao astrofiziku), Miloš Mihajlović (danas vlasnik restorana u Komiži, otok Vis), Rudolf Bošnjak (prvi Bosanac koji je radio na izradi elektromobila), Davorin Krajnc, Zoran Kanlić, Nebojša Bosiljčić i Nebojša Grubić.

Kasnije se pojavila sjajna ženska ekipa, Gordana Vlatković (danas Omanović) zaposlena u svjetski relevantnom centru za teorijsku fiziku u Trstu (Abdus Salam International Centre for Theoretical Physics), Vasvija Čehajić, Biljana Galeb (danas Tadić) stručnjakinja na svjetskom nivou u domenu optike (filmske kamere i slično). Na kraju, pojavila se i mlađa grupa, Amir Mulić (fizičar, živi u Norveškoj), Denij Karahodžić i Faruk Arnautović.

 

<< I deo

Preuzeto sa: NOMAD

   



Komentari

  • dragant said More
    Miki, mani me sa 10.000 naučnika koji... 10 sati ranije
  • Duca said More
    Hm, ajde da krenemo sa nečim što će... 1 dan ranije
  • gost99 said More
    dobar dan
    mmm, divno i edukativnno.... 1 dan ranije
  • gost99 said More
    Gost99
    dobar dan
    Odlicno, hvala 1 dan ranije
  • dragant said More
    Duca reče da su YT, ako sam dobro... 3 dana ranije

Foto...