U Kini sam bio samo jednom, negdje 2002. godine. Putovanje je bilo u okviru grupnog studijskog boravka (China Study Tour) i trajalo je 14 dana. Ja sam upao preko jedne specijalizirane organizacije UN-a iz Ženeve. Kinezi su pokrivali kompletne troškove boravka, samo je trebalo platiti avionsku kartu što je za mene i ostale organizovala pomenuta UN organizacija. Poslije sam saznao da kineska strana već više decenija ima na raspolaganju jedan poveći fond koji se, po socijalističkom dirigovanom sistemu, popunjava svake godine i mora se utrošiti, pa oni godinama organizuju po dvije takve ture godišnje.

Moja grupa se sastojala od dvadesetak osoba, uglavnom iz afričkih islamskih zemalja, te Egipta i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Iz Evrope smo bili moj kolega Albanac, koga sam od ranije poznavao, i ja. Albanac je bio gospodin mojih godina. Zove se Mithat Sandžaku i govorio sam mu – ti si jedini pravi Sandžaklija koga poznajem. Mene je u ovo putovanje uključio jedan Sudanac, dugogodišnji srednji dužnosnik u pomenutoj UN organizaciji, a iz razloga koje ću kasnije pojasniti, zvat ću ga gospodin H. Upoznao sam ga odmah iza rata 1997. Bio je posebno emotivno vezan za Bosnu zbog rata i destrukcije i odmah me pozvao na kafu. Narednih desetak godina mi je omogućavao različita putovanja stručne prirode (njegov resor su bile organizacije različitih workshopa, regionalnih sastanaka itd) gdje je sve bilo plaćeno, a moje je bilo samo da kažem da ili ne.

Onda je naglo prestao da mi se javlja. Saznajem poslije da je bio umiješan u koruptivnu aferu većih razmjera (mislim da se radilo o nekoliko miliona dolara). On bi organizirao konferencije u određenim zemljama gdje je imao odgovarajuće partnere, konferencije se ne bi ni održale, a pare bi bile potrošene. Moram biti pošten pa reći da meni nikada nije nudio takve ili slične aranžmane (a i nisam bio u poziciji da odlučujem o takvim stvarima kada je BiH u pitanju). S obzirom da je imao diplomatski imunitet, mogao je napustiti Švicarsku kada je afera objelodanjena. Nakon pola godine, njegova supruga se pojavila u Ženevi, donijela njegovu smrtovnicu i ostvarila UN penziju koja je toliko visoka da boli glava. Jedan moj slovenački kolega, koji je radio svega 3-4 godine u UN-u, kazao mi je da je ta penzija veća od njegove slovenačke koju je dobio za 35 godina staža. U državama poput Sudana je, vjerujem, lako doći do bilo kakvog dokumenta ako ste voljni da platite i nisam ni dan-danas siguran u to da li je gospodin H. uopšte umro. Ranije, kada bi me zvao na telefon, uvijek me je pozdravljao sa “Hello, my brother” i u šali mislim da će me jednom nazvati i reći da ima tajni sef u Ženevi pa da ga ispraznim za njega. Nakon ovog skandala, pooštrene su mjere kontrole novca u ovoj UN organizaciji, pa su se tražili računi do posljednjeg eura ili dolara, ukoliko je nešto bilo finansirano.

Na ovom kineskom putovanju bio je i gospodin H. sa suprugom. Kada bi naši domaćini organizovali ručak ili večeru, on je raspoređivao ko će gdje sjediti. Meni je rekao da će me prve večeri smjestiti kraj princeze iz Abu Dabija čiji je otac je tada bio glavni emir u UAE. Kaže meni gospodin H. da se držim nje jer je njen otac davao novčanu pomoć za Bosnu i možda ona odluči da pomogne moju organizaciju. Princeza je bila prilično narodskog ponašanja. Recimo, imali smo na večeri, kao jedan slijed, očišćene škampe i ona kaže – ja to ne volim, te hoću li ja i rukom mi vadi iz svog tanjira i prebacuje u moj. Zbog cijele konstelacije, nisam pio nikakav alkohol, činilo mi se neumjesnim da kao Muhamed sjedim u takvom okruženju i pijem.

Sutradan me Albanac pita jesam li bolestan, šta mi je pa ne pijem. On je u svakoj prilici nazdravljao sa Kinezima nekim specijalnim rakijama, a na prethodnim konferencijama gdje smo često bili zajedno, upoznao je moje prehrambene i druge navike. Kažem ja njemu – šuti, imam specijalnu misiju zbog princeze. Jednom mi tokom ručka princeza kaže – ma moj otac je dao 10 miliona dolara nekom vašem predstavniku iz Bosne. Mislim se, slabo mi vidjesmo hajra od tih para.

A princeza mi priča kako voli da kuha, ali ne znam zašto, kaže ona, meni uvijek njih desetoro pomaže. Na to sam se, naravno u sebi, nasmijao, pa ipak je to neki dvor a ona kao da ne shvata, čak mi pade na um Marija Antoaneta i njena čuvena ta zašto ne jedu kolače ako nemaju kruha. Jedna pozitivna stvar koja mi se svidjela je bila činjenica da je usvojila petoro djece bez oba roditelja iz Bosne i ti siročići su završili u kraljevskom ambijentu. Da ne duljim priču, ne dobih nikakav novac od nje ili preko nje.

Tokom ovog putovanja, domaćini su nas vodili u nekoliko drugih gradova, sem Pekinga, više se i ne sjećam svih imena. Osim jednog noćnog voza, to su bili avionski letovi sa China Airlinesom, sve najnoviji Airbusovi avioni. Na jednom letu, avion se najmanje sat vremena tresao, letio je u nižem sloju sa turbulencijama zraka, ne tako velikim ali prilično neugodnim. Moj albanski prijatelj se malo uplašio. Priznajem, ni meni nije bilo ugodno ali ja obično u takvim situacijama pribjegavam šalama da odagnam psihozu ili strah. U neko doba, dolazi stjuard i svima daje mali neseser sa sitnim poklončićima (čepovi za uši, sapunčić, neki keks i slično). Pita mene Mithat zašto oni ovo rade. Ja mu kažem – pa ovo je Kina, socijalizam, moraju prije pada aviona da se riješe predviđenih zaliha. On je malo pozelenio i ja se nasmijem i kažem – hajde, šala.

Prvo slobodno popodne u Pekingu odem da prošetam. Naš hotel je imao 5 zvjezdica (a bili smo i u onima od 6) a već kilometar dalje, zađem u četvrt gdje ni ulice nisu asfaltirane. No, sve čisto, nigdje papirića, ljudi sjede ispred improviziranih kafanica. Sjednem za jedan drveni sto, niko ne govori engleski. Pokažem na pivo koje su pili za susjednim stolom. Niko me ni ne gleda. Kada iznenada dignem pogled, vidim da su radoznali kad vide stranca ali odmah, iz uljudnosti obore pogled. Niko vas ne opsjeda, nema prosjaka. Inače, naši pratioci su bili momak i djevojka koji su govorili odličan engleski, kineski suzdržani ali u svakom pogledu ste mogli računati na njih. Poslije saznam da su pripadnici naroda Han, kao i 90% Kineza. Poslije sam mogao da uočim i drastične razlike u izgledu manjinskih naroda i ovih Han Kineza.

Nakon nekoliko dana boravka u Pekingu odveli su nas u Guangzhou. U centralnom dijelu grada je 1983. godine otkrivena netaknuta grobnica kralja Nanyuea Zhao Moa iz dinastije Zapadni Han. Prosto je nevjerovatno da je brežuljak usred grada više od 2.000 godina skrivao mauzolej. Pomenuti kralj je vladao od 137. do 122. godine prije nove ere. Iznad mauzoleja je podignut muzej i svi nađeni artefakti su preneseni u vitrine. Mali predmeti (prstenje, naušnice, kraljevski pečati i slični predmeti) mogu se posmatrati kroz velike, posebno dizajnirane lupe ugrađene u vitrine. U grobnici je nađeno više od 1.000 artefakata, te kraljevska kočija, zlatne i srebrne posude, muzički instrumenti i ostaci ljudskih žrtava (15 dvorjana je sahranjeno sa kraljem da mu služe u posmrtnom životu, među ostalim i dvorski muzičar, konkubine, kuhar, sobar…). Također, mauzolej je među jedinim grobnicama rane dinastije Zapadni Han koji ima zidne slike (murale) na zidovima.

Najvredniji nalaz u grobnici je svečano odijelo izrađeno od pločica skupocjenog žada. Napravljeno je od 2.291 komadića žada koji su međusobno povezani svilom što ga čini jedinstvenim na svijetu. Slična kraljevska odjeća nađena je na još nekim lokacijama u Kini ali su pločice bile povezane srebrenim ili zlatnim žicama.

U Guangzhou su nas vodili i u radionicu specijaliziranu za izradu posebnih suvenira, kugli od slonovače koje rotiraju jedne unutar drugih. Svojevremeno je Cao Zhao, jedan od hroničara tokom vladavine dinastije Ming, 1388. godine objavio vodič za prikupljanje i procjenu kineskih antikviteta. Među njegovim zapisima o finim zanatima, uključujući porculanske i bronzane artefakata, nalazi se i opis neobičnih predmeta “guǐ gōng qiú” ili “đavolja kugla”. To bi ime moglo podsjetiti na nešto loše, ali Cao je mislio na lijepe, ručno izrezbarene kugle od slonovače koje se nalaze jedna u drugoj, tako da se unutrašnje slobodno okreću. Svaki sloj ima proreze, linije i ornamente ravnomjerno raspoređene po tankoj površini, istovremeno prikrivajući i otkrivajući ornamente u slojevima koji se nalaze ispod.

Do 19. stoljeća je ova umjetnička forma – poseban stil rezbarenja iz Guangzhoua, dosegla svoj vrhunac. Došlo se do takvog savršenstva da pojedine kugle imaju oko 20 do 25 slojeva, sve pažljivo izrezbareno od jednog komada materijala. Za poređenje, prvi primjerci koje Cao Zhao opisuje, imali samo tri sferična sloja jedan unutar drugog. Potrebni su mjeseci i mjeseci rada da bi se dobile višeslojne kugle.

S obzirom na nacionalni sastav naše grupe, domaćini su nas vodili isključivo u restorane koje drže kineski muslimani ili su nam služena jela pripravljena na njihov način. Hrana je pri tome bila kineska, generalno, ali bez one životinje ili čudnih jela koja nama ne bi prijala. Na većim prijemima i večerama domaćini bi kraj svakog od nas, smjestili nekoga ko govori engleski kako bi objašnjavao sastav jela do kojih se dolazi obično rotacijom ogromnog stola. Pa kad vam zatreba riža (ja je i pored ratnih trauma i dalje volim), samo zavrtite lagano sto i zaustavite ispred zdjele koju želite. Jedina neobičnija hrana koju sam probao bila je crna zmija, rezana na kolutiće poput patliđana, sa centralnom kosti kakvu ima jadranski ugor. Ukus je bio poput piletina i nisam odolio da to ipak probam.

Bilo je puno simpatičnih događaja. Recimo, vode nas u neki nacionalni park gdje su modeli dinosaurusa raspoređeni uz neka čudesna drveća kojih kod nas nema. Inače, u Kini je nađeno mnogo ostataka ovih prahistorijskih stvorenja. Nailazi grupa dječice, valjda školska ekskurzija. Nastavnik me zamoli na mucavom engleskom da se slikam s njima, djeca bi željela. Shvatim da su oni iz neke udaljene provincije i da vjerovatno nikada nisu, sem na TV-u, vidjeli bijelog čovjeka uživo, još tako visokog u poređenju sa prosječnim Kinezima. Rado sjednem na klupu, a oni me uz smijeh okruže.

Svaki put, kad bismo došli u neki grad, sa aerodroma bi ispred naših nekoliko kombija vozila barem dva policijska auta, i jedno na kraju kolone. Prijemi su bili obično u gradskim skupštinama, uvijek su nam uručivali simbolične poklone, jednom riječju, činili da se osjećamo kao izuzetno cijenjeni gosti.

Negdje nakon desetak dana, opet smo u Pekingu, naši domaćini nam kažu da nas na čaj poziva tadašnji zamjenik premijera Narodne Republike Kine, Wen Jiabao. Kažu nam da je to velika čast i da prethodne study tours nisu imale takvu priliku. Voze nas u zatvorenu, kontrolisanu četvrt, gdje su vladine zgrade i stanovi za najveće dužnosnike. Čajanka je bila kraljevska. Domaćice u svilenim tradicionalnim tunikama, služe nam čaj i neke kineske slatkiše. Većina u našoj grupi nije baš dobro znala engleski, iako je uslov za putovanje bilo poznavanje engleskog jezika. Recimo, bila su dvojica iz Senegala, govorili su samo francuski, pa sam im ja bio prevodilac. Učio sam francuski osam godina ali ga nikada, sem u Ženevi koja je frankofonski kraj Švicarske, nisam koristio.

Imao sam priliku desetak minuta razgovarati sa gospodinom Jiabaom. I onda, u toj neobaveznoj priči, kažem mu da me Kina impresionirala. I da, bez obzira na mane komunističkih sistema čijim sam dijelom i sam bio, ne vidim druge mogućnosti za Kinu. U nekoj Indiji, kao demokratskoj, ljudi spavaju i umiru na ulicama, a u Kini to nisam vidio. Vi, ako uvedete pravi kapitalizam, završit ćete u međusobnim nuklearnim ratovima i možda ljudožderstvu. On se nasmijao, naravno politički suzdržan, nije se direktno izjašnjavao, ali mi je izgledalo da mi daje za pravo. Sumnjam da je iko od naših političara “dobacio” ovako visoko u smislu da bude primljen na ovakvom nivou.

Moja kineska iskustva su bila iz prve ruke. Recimo, uđem u radnju sa trikotažom. U tom momentu od pedesetak prisutnih osoba, polovina su prodavačice i prodavači. Pri tome, svako ima svoj sto i prodaje manje više istu robu. Raspitam se, tada su ti prodavači imali plate od oko 50 američkih dolara. Kirije, komunalni troškovi, par dolara. Dakle, svi su zaposleni i nešto dobiju. Da li je to bolje od umiranja od gladi u Africi, Indiji i ko zna gdje?

Kini se naravno može štošta spočitati kada su ljudska prava u pitanju, prava manjina (Ujguri, Tibetanci, npr). Međutim, u to vrijeme moj je utisak bio da se radi o uređenoj i dobro organiziranoj zemlji. Kapitalizam kontrolisano puštaju. Obišao sam nekoliko robnih kuća kojih se ni London ne bi postidio. Istina, za najveći dio lokalnih stanovnika, ta roba je nedostižna, preskupa. Tako da oni ulaze u takve robne kuće kao u muzeje, razgledaju, dive se i ne kupe ništa.

Nezaobilazna je bila posjeta čuvenom Kineskom zidu, odnosno jednom njegovom dijelu koji je relativno blizu Pekinga. Posjetili smo i kinesku NASA-u, China National Space Administration (CNSA). Tada je kineski svemirski program bio u povoju, uglavnom usmjeren na meteorološke satelite. Posljednjih godina svjedočimo prvom spuštanju neke letjelice na drugu stranu Mjeseca (Chang'e 4), zatim Marsovog rovera Zhuronga koji se meko spustio na crveni planet. Tu su misije sa ljudskim posadama u orbiti oko Zemlje, početak konstrukcije svemirske stanice itd.

Došao je dan povratka. Naši domaćini su nas upozorili da ujutro prilikom napuštanja hotela budemo tačni jer su procedure na aerodromu duge, pa da na vrijeme stignemo na avion. Svi se okupimo, jedino nema pominjanih Senegalaca. Domaćini se unezgodili, ne znaju šta da rade, kineski suzdržani. Ja im savjetujem da pošalju nekoga da ode do njihove sobe i provjeri šta se zbiva. Ispostavilo se da su se prethodne večeri zapili sa ljudima iz njihove ambasade i prespavali buđenje. Nekako smo ipak stigli u zadnji čas.

Nekoliko godina kasnije, bio sam u Ženevi na nekoj konferenciji. Svake večeri bi neka od velikih, bogatih država organizirala prijem. Jednog predvečerja, Velika Britanija i Francuska su zajedno iznajmile ogromni šator i tu se odvijao prijem za barem hiljadu zvanica. U jednom momentu, prilazi mi žena, crnkinja, uperi prst u mene i kaže: “Muhamed from Bosnia”. Ja je gledam i vrtim u glavi da li je poznajem. Ne. Nemam pojma ko je. Kad ona reče – moj suprug Abdula… ili slično ime… bio je s vama u Kini. Zapamtila sa fotografija svog supruga. Kraj mene je u tom trenutku stajao jedan simpatični Bugarin (prof. dr. Konstantin Tzankov). Imao je divan smisao za humor. On je, gledajući jugoslovensku televiziju u vrijeme kada je njegova zemlja bila dio sovjetskog bloka, naučio naše jezike. Imao je zločest smiješak na licu i obratio se nekolicini kolega iz regije, usput brkajući padeže: “Svaki crnac u Afrika zna za Maho”. Maho je jedan od mojih nadimaka. Poslije se pojavio i moj senegalski saputnik iz Kine, sretan što me vidi.

Moje kinesko putovanje mi je i dan-danas u lijepoj uspomeni. Ipak, to je milenijska civilizacija. Kad bismo mogli zanemariti sistematsko proganjanje Ujgura, novinara, aktivista… i kada bismo Kinu mogli posmatrati samo kroz perspektivu jedne posjete koja ipak ima i propagandnu funkciju i koja prezentira Kinu i kinesko društvo onako kako državi odgovara, Kina bi izgledala možda upravo kao slika koju sam vidio.

Zato kao kraj ove priče – ni ha o (dobar dan) i zai jian (doviđenja).