Ocena korisnika:  5 / 5

Zvezda aktivnaZvezda aktivnaZvezda aktivnaZvezda aktivnaZvezda aktivna
 

Kraj750

Kako će završiti čovječanstvo, Zemlja, Sunce i cijeli svemir? Ko će ugasiti svjetlo?

Naš pogled na svijet oko nas i svemir u cjelini je vremenski vrlo ograničen. Ljudska civilizacija traje prekratko i sve ovo što se desilo do sada, samo je treptaj oka u kosmičkim razmjerima. Pokušajmo da mislimo šire, da posmatramo naprijed u vremenu i razmišljamo i o nezamislivo dalekoj budućnosti svemira. Razmotrimo kraj svega postojećeg.

No prije toga, osvrnimo se na naše početke. Sva postojeća ljudska bića, pa i mi i vi, pripadamo vrsti koja se naziva Homo sapiens. Sa velikom izvjesnošću, na osnovi brojnih istraživanja, smatra se da je, usljed dramatičnih klimatskih promjena, prije nekih 300.000 godina, Homo sapiens evoluirao u Africi. Poput ostalih humanoida koji su naseljavali plodne oblasti Afrike u to doba, oni su se okupljali i lovili hranu, te razvijali ponašanja koja su im pomogla da odgovore na izazove preživljavanja u nestabilnim okruženjima. Pronađeni fosili i DNK analize potvrđuju da su ljudi samo jedna od nekih 200 vrsta koje pripadaju redu primata. Unutar te veće skupine, ljudi se nalaze u velikoj obitelji majmuna. Iako nismo evoluirali ni od jednog majmuna koji danas živi, naše osnovne ​​biološke karakteristike dijelimo sa čimpanzama, gorilama i orangutanima (velikim majmunima), kao i sa drugim majmunima. Najvjerojatnije smo evoluirali iz vrste koju poznajemo kao Homo heidelbergensis, zajedničkog pretka kojeg dijelimo sa neandertalcima, koji su nam najbliži izumrli rođaci.

Milionima godina svi ovi primati, oni rani i moderni, morali su da si osiguraju hranu. Veliki dio dana provodili su u sakupljanju biljaka, insekata i lovu na životinje. U kasnijem razvoju, Homo sapiens je počeo izrađivati i koristiti grube kamene alate, a također i praviti niz manjih, složenijih, profinjenijih i specijaliziranijih alata, uključujući riblje kuke i harpune, lukove i strijele, bacače koplja i igle za šivanje. Onda je, u posljednjih 12.000 godina, naša vrsta, Homo sapiens, napravila prelaz na vlastitu proizvodnju hrane i promjenu okoline. Ljudi su otkrili da mogu kontrolisati rast i uzgoj određenih biljaka i životinja. Kako su ulagali sve više vremena u proizvodnju hrane, oni su prestali lutati, smirili su se. Sela su postala gradovi. Sa više dostupne hrane, ljudska se populacija počela dramatično povećavati. Naša je vrsta bila toliko uspješna da je stvorila prekretnicu u historiji života na Zemlji.

Pouzdano znamo da je većina svih drugih živih vrsta koje su ikada postojale na Zemlji, do sada izumrla. Misliti da ljudi mogu izbjeći sudbinu tih drugih stvorenja bilo bi veoma arogantno. Kao i sav život na Zemlji, naše vrijeme je ograničeno. Koliko dugo ćemo trajati?

Postoje brojni dokazi da je na Zemlji, od svih vrsta koje su ikad hodale, puzale, letjele ili plivale, izumrlo do sada barem njih 99,9%. Nisu sve one eliminirane u kataklizmičkim događajima. Mnoge su podlegle manje spektakularnim načinima, kao što je takmičenje sa drugim vrstama za isti ekološki prostor. Ne tako davno, naša vrsta, Homo sapiens, živela je zajedno sa još jednom vrstom hominida, neandertalcima. Neandertalci u Evropi nisu izumrli sve do prije 33.000 do 24.000 godina, a to se vrlo vjerovatno desilo kao direktan rezultat konkurencije sa sposobnijim i bolje prilagodljivijim Homo sapiensima.

Nemamo previše razloga da verujemo da je inteligencija koju posjedujemo, suštinski različita u odnosu na druge adaptivne karakteristike organizama. Kada stvari stavimo u vremensku perspektivu od ovih 300 hiljada godina koliko savremeni čovjek postoji na planeti, jednostavno nije bilo dovoljno vremena da bi se općenito pokazalo da inteligencija nekoj vrsti donosi ikakve dugoročne koristi.

Ukoliko bi čovek uništio samog sebe zahvaljujući, recimo, nuklearnom ratu ili antropogenom globalnom zagrijavanju, neki budući posmatrači bi imali jak empirijski razlog da povjeruju upravo u suprotno: da inteligencija zapravo nije adaptivna, već da je jedna štetna karakteristika.

Postoje mnoge prirodne i ljudske katastrofe koje bi nas mogle izbrisati. Možda ćemo završiti u masovnom izumiranju, kakvih je u geološkoj prošlosti Zemlje bilo više.

Globalni rizici od raznih mogućih katastrofa 

Rizici od prirodnih katastrofa
Eksplozija bliske Supernova zvijezde
Udari velikih asteroida
Divovske eksplozije na Suncu
Erupcije supervulkana
Klimatske promjene

Rizici od drugih neželjenih posljedica
Pandemije zaraznih bolesti (upravo svjedočimo jednoj, uslovno rečeno bezazlenijoj)
Vještačka inteligencija (ne znamo kako će se odraziti na našu civilizaciju)

Rizici od katastrofa koje izazivaju ratna djelovanja i drugi oblici globalnog nasilja
Nema oštre granice između nabrojanih katastrofa. Ostaje činjenica da u mnogim katastrofičkim scenarijima imamo svojevrsnu smrtonosnu sinergiju između ljudskog i prirodnog faktora.

Pet velikih masovnih izumiranja živog svijeta u prošlosti

KraajSl1

Dinosaurusi su zbrisani sa lica Zemlje i to je omogućilo uspon sisara kojima pripadamo i mi kao vrsta.

Kraj čovječanstva – Argument sudnjeg dana 

Nema načina da znamo kada će doći naš kraj, ali postoji proračun koji može pomoći. On se zove „Argument sudnjeg dana“ (Doomsday argument), koji je 1983. godine razvio astrofizičar Brandon Carter. Carterovu ideju je preuzeo filozof John Leslie, koji je plodan autor na ovu temu koju detaljno opisuje u svojoj monografiji “Kraj svijeta” (The End of the World, Routledge, 1996). Slične verzije argumenta Sudnjeg dana takođe su nezavisno razradili J. Richard Gott i Holger Bech Nielsen. Posljednjih godina postoje brojni radovi koji pokušavaju opovrgnuti argument, i približno jednak broj radova koji pobijaju ta opovrgavanja. Prva reakcija mnogih koji su pročitali osnovne elemente ovog argumenta je da tu nešto nije u redu. Ipak, iako je podvrgnut intenzivnim provjerama od strane većeg broja filozofa, nije utvrđen nikakav značajniji nedostatak u argumentu. Argument sudnjeg dana odnosi se na liniju rezonovanja koja želi odgovoriti na jednostavno pitanje: Gdje je naše mjesto u ukupnom broju ljudskih bića koja će se ikada roditi? Jesmo li blizu početka, tako da 95 posto svih ljudi koji će se ikada roditi još uvijek nije rođeno? Ili smo blizu kraja, tako da je 95 posto svih ljudskih bića koja će se ikada roditi već rođeno? Koristeći samo argumente iz teorije vjerovatnoće i rasta stanovništva, neumoljiva logika Argumenta sudnjeg dana govori nam da smo vjerovatno već blizu kraja crte na kojoj se odvijalo naše postojanje kao ljudske vrste.

Neke procjene govore da je do današnjeg dana na Zemlji živjelo otprilike 60 milijardi ljudi. Uz pomoć matematike, Carter je došao do zaključka da bi naš kraj kao čovječanstva, bio za nekih 11.000 godina. Ovdje ne diskutiramo na koji način će se to desiti. Postoji niz katastrofalnih scenarija. Rast broja ljudi je ekponencijalan, samo u prošlom stoljeću rodilo se 15 milijardi od ovih 60 milijardi ukupno.

Prema Carteru, postoji 95% šanse da će čovječanstvo završiti do 11.000. godine.

Postoje i drugi slični proračuni, koji naš kraj prognoziraju u rasponu od nekoliko hiljada pa do milion godina u najoptimističnijem scenariju.

Različiti autori su do sada ideju argumenta sudnjeg dana predstavljali kroz posebne misaone eksperimente. Evo jednog od njih. (Postoje i matematičke razrade ovog argumenta, ali ovo nije mjesto za to).

Zamislimo dva identična ćupa koji su stavljeni pred vas i vi znate da se u jednom od njih nalazi deset kuglica numerisanih brojevima poput onih na lotu, od jedan do deset. A u drugom ima milion kuglica numerisanih brojevima od jedan do milion, ali vi ne znate koji je ćup koji. Uzmimo slučajnu lopticu iz recimo lijevog ćupa i ona nam pokazuje broj sedam. Očigledno da je to snažna indikacija da taj ćup sadrži samo deset kuglica. Ako je originalna vjerovatnoća za to bila 50%, ćupovi spolja identično izgledaju, primjena takozvane Bayesove formule koja se primjenjuje između ostalog na berzi i u kladionicama, daje nam 99% vjerovatnoće da je upravo lijevi ćup onaj sa deset kuglica. Da je u pitanju bio onaj drugi ćup sa milion kuglica, očekivali bismo da izvučemo neki broj poput 473.908 ili 80.372 a nikako tako mali broj kao što je sedam.

Bayesov teorem

U teoriji vjerovatnoće i statistici, Bayesov teorem, nazvan po engleskom svešteniku Thomasu Bayesu, opisuje vjerovatnoću događaja, na osnovu prethodnog znanja o uslovima koji bi mogli biti povezani sa događajem. Na primjer, ako se zna da se rizik od razvoja zdravstvenih problema povećava sa godinama, Bayesova teorema omogućava preciznije procjenjivanje rizika za pojedinca poznate dobi, nego samom pretpostavkom da je ta osoba tipična za tu populaciju u cjelini.

Zamislimo sada umjesto dva ćupa, dva modela historije čovječanstva u kojima umjesto kuglica imamo osobe poredane po njihovom redoslijedu rođenja. U jednom modelu, nazovimo ga model A, ljudska rasa koja je nastala prije nekih 300.000 godina, proživela je svoju historiju do današnjeg dana i proživjet će još nekoliko generacija pre nego što recimo oko 2.100 godine izumre ili se bar broj živih osoba drastično smanji.

Znajući demografiju, moguće je procijeniti da će ukupan broj svih ljudi koji su ikada živjeli u ovom modelu A, biti oko sto milijardi. Drugi model, nazovimo ga modelom B, predviđa da će ljudi nastaviti da postoje i razmnožavaju se još veoma dugo, da će nastaniti druge planete i konačno kolonizirati galaksiju i kao posljedica toga, ukupan broj svih ljudi koji su ikada živjeli bit će recimo sto triliona. Koji je od ta dva modela vjerovatniji?

Pa o tome ne znamo ništa dok ne uzmemo u obzir sebe same. Pokazuje se da je naš redni broj oko šezdeset milijardi. Imamo li razloga da vjerujemo da smo iz nekog razloga morali biti rođeni baš tada kada smo rođeni unutar ukupnog skupa osoba koje nazivamo čovječanstvom, da smo po bilo čemu specijalni ili privilegirani u odnosu na ljude koji su recimo živjeli prije hiljadu ili koji će živjeti za hiljadu godina.

Odgovor je očigledno odrečan. Dakle, šta nam govori naš redni broj od oko 60 milijardi? Treba da rasuđujemo na isti način kao što smo činili sa kuglicama. Da ćete imati taj mali redni broj od 60 milijardi mnogo, mnogo je vjerovatnije ukoliko je ukupan broj ljudskih bića sto milijardi, dakle model A, nego ukoliko je ukupan broj sto triliona, model B.

Primjenom te formule dobijamo da je vjerovatnoća da je model A, brzo izumiranje, vjerovatniji od modela B, kolonizacija galaksije sa vjerovatnošću od 99%. Zapravo, to je mnogo ubjedljivije nego kod kuglica u ćupu zbog veće razlike u brojevima. Dakle, tvrde zagovornici ovog “Argumenta sudnjeg dana”, mi treba da ažuriramo svoje procjene o šansama ljudske vrste za opstanak i da shvatimo da je smak svijeta znatno vjerovatniji i bliži nego što se ranije mislilo.

Međutim, razmatranja koja se rukovode Argumentom sudnjeg dana vezana su isključivo za Zemlju i našu civilizaciju. Ukoliko se raširimo svemirom, ili, ukoliko postoje oni „drugi“, tada se stvar mijenja. Naš kosmički horizont je uspostavljen na udaljenosti koju je svjetlost prešla od Velikog praska koji je označio rađanje Svemira. On postavlja apsolutnu granicu kolonizacije svemira, jer se nijedna civilizacija ne može širiti brže od brzine svjetlosti. U okviru našeg horizonta postoji veliki broj potencijalno nastanjivih planeta, ali jesu li ove planete stvarno naseljene? Evolucija života i inteligencija zahtijevaju neke krajnje nevjerojatne događaje. Teoretske procjene (doduše prilično spekulativne) sugeriraju da je vjerovatnoća tako mala da bi najbliža planeta s inteligentnim životom mogla biti daleko izvan kosmičkog horizonta. Ako je to zaista tako, onda smo samo mi odgovorni za ogroman prostor prečnika od oko 80 milijardi svjetlosnih godina. Prelazak praga prema civilizaciji koja kolonizira svemir tada bi zaista sve promijenio. To bi napravilo razliku između civilizacije koja treperi i trepće u postojanju i civilizacije koja se širi većim dijelom vidljivog svemira i možda ga transformira.

Kraj živog svijeta između 500 miliona godina do 5 milijardi godina

Energiju koju dobijajaju sva živa bića zahvaljujemo Suncu. Vrlo je ironično da će Sunce na kraju uništiti život na Zemlji. To je zato što se Sunce polako zagrijava kroz svoju evoluciju. Za nekih 500 miliona godina, temperatura na Zemlji porast će do tačke da će većina svijeta biti pustinja. Krupnija živa bića neće moći preživjeti sem na relativno hladnijim polovima.

Najveće životinje i sav biljni svijet će izumrijeti, ostavljajući insekte i bakterije. Konačno, bit će tako vruće na površini Zemlje da će okeani proključati. Neće biti mjesta za skrivanje od ogromnih temperatura. Samo će organizmi koji žive duboko pod zemljom preživjeti još neko vrijeme, kao što se to već dešavalo u prošlosti.

Kraj Zemlje – 7,5 milijardi godina

Kako se naša zvijezda približava kraju svog života, ona će povući i našu planetu sa sobom, na ovaj ili onaj način. Za otprilike 5 milijardi godina od sada, Sunce će započeti posljednju fazu svog života, trošeći zadnje rezerve vodikovog goriva. U tom trenutku, gravitacija će nadjačati, a samo će mala količina vodika ostati u ljusci koja je omotana oko jezgra Sunca. Zatim će se ono proširiti u crvenu divovsku zvijezdu, gutajući svaku od untrašnjih planeta: prvo Merkur, zatim Veneru, i konačno obuhvaćajući čak i orbitu Zemlje.

Postoji kontroverza o tome hoće li crveni div Sunca zapravo sagoriti Zemlju. U jed-nom scenariju će se Zemlja spiralno udaljavati od Sunca. U drugom scenariju, vanjski omotač Sunca će dotaknuti Zemlju. Dodatno trenje će usporiti Zemlju uzrokujući njen spiralni pad dole ka Suncu.

Bez obzira na ishod, Zemlja će najvjerovatnije biti spaljena i uništena, od 5 do 7,5 milijardi godina od sada.

Veliki brojevi

Što se krećemo više u budućnost, brojevi godina postaju sve veći i teško ih je zorno predstavljati. Zbog toga ubacujem prikazivanje velikih brojeva kakvo se koristi u matematici i fizici. Pa kad u daljem tekstu pomenem bilion, oni koje to zanima, mogu se vratiti na ovu stranicu da pokušaju pojmiti ogromnost godina o kojima se govori.  

KrajVelikibrojevi

Kraj Sunca od 7,5 milijardi do 1 trilion godina 

Za 5 milijardi godina sav vodik će preći u helijum i nuklearna fuzija ovog tipa će prestati. Bez unutrašnje energije, jezgro će početi da se smanjuje pod svojom težinom. Energija gravitacije bit će prevedena u toplotu, mnogo veću od one koja se proizvodila nuklearnom fuzijom. Dodatna toplota će omogućiti drastično širenje Sunca koje će postati crveni div.

U Sunčevom jezgru počet će novi nuklearni procesi i njegova temperatura će se popeti na preko 85 miliona stepeni Celzijusa. Tada će jezgro biti dovoljno toplo za fuziju helijuma u ugljik i vodik, proizvodeći još veću toplotu.

Takvo jezgro, bogato helijumom, postat će dovoljno vrelo da eksplodira. Spoljni slojevi Sunca će apsorbovati eksploziju ali će jezgro koje je male gustine izgubiti toplotu. Počet će ponovo da se skuplja. Konačno, u jezgru će se nakupiti dovoljno ugljika da spriječi eksploziju.

Tada će fuzija helija nastaviti da oslobađa toplotu spoljnim slojevima i Sunce će početi da se širi posljednji put. Onda će vanjski slojevi Sunca biti odbačeni u svemir. Oko Sunca će se formirati sferični oblak materije koga nazivamo planetarna maglina.

U središtu magline koja će se postepeno izgubiti u svemiru ostat će zgusnuti objekat – bijeli patuljak. On će imati prečnik koji nije veći od prečnika Zemlje. Bit će to tijelo velike gustine i jedna čajna kašičica njegove materije će biti teška preko jedne tone. Gravitaciona sila na njegovoj površini bit će 350.000 puta veća od one na Zemlji. Bijeli patuljci mogu da postoje milijarde godina dok ne potroše svoju energiju.

Bijeli patuljak kao nasljednik našeg Sunca će se polako hladiti tokom ogromnih vremenskih perioda. Naposljetku, njegova će temperatura odgovarati pozadinskoj temperaturi Svemira i postat će hladni crni patuljak – inertni komad materije koji pluta u tami prostora.

Čak i najstariji bijeli patuljci još uvijek zrače na nekoliko hiljada stepeni Kelvina, tako da Svemir ne postoji dovoljno dugo da bi postojali crni patuljci… još. Ali, ako damo Suncu još jedan trilion godina, i tada bi napokon trebalo postati hladan crni patuljak.

Crni patuljak, bogat ugljikom, nastavit će da luta svemirskim prostranstvima. Neće davati znakove postojanja. Ali možda jednog dana, slučajno, uzburka neki drugi oblak međuzvjezdane materije i nastane neko novo Sunce.

Kraj Sunčevog sistema

Planeti koji nisu spaljeni tokom širenja Sunca u fazi crvenog diva, ostat će. U jednom scenariju Jupiter, Saturn, ostatak vanjskih planeta i objekata Kuiperovog pojasa će ostati u orbiti oko promijenjenog Sunca još eonima.Neki astronomi su izradili simulaciju gdje su stavili hipotetske planete u orbitu oko umiruće zvijezde i ustanovili da je smrt zvijezde izazvala pustoš u stabilnosti planetskog sistema. Pojedine spiralno padaju ka svojoj zvijezdi, dok su druge izbačene u međuzvjezdani prostor.

U konačnici, od nekadašnjeg Sunčevog sistema ostao bi bijeli patuljak i brzo rotirajući disk planetarnog otpada koji ga okružuje. Sve drugo će biti izgubljeno u međuzvjezdanom prostoru.

Kraj Mliječnog puta, naše galaksije

Galaksije se sudaraju. U svim dijelovima svemira možemo vidjeti gravitacione interakcije različitih galaksija. U početku susreti su nasilni; galaksije se međusobno prožimaju, privlače materiju jedne od drugih i stvaraju ogromne zone gdje se rađaju zvijezde. Nestabilne supermasivne crne jame u njihovim centrima postaju aktivne galaktičke jezgre, gutajući novosporučenu materiju.

Crna jama je kosmičko tijelo izuzetno intenzivne gravitacije iz koje ništa, čak ni svjetlost, ne može pobjeći. Crna jama može nastati smrću masivne zvijezde. Kada je takva zvijezda na kraju svog života iscrpila unutrašnja termonuklearna goriva u svojoj jezgri, jezgra postaje nestabilna i gravitacijski se urušava sama u sebe, a vanjski slojevi zvijezde otpuhuju se u svemir. Težina materije koja pada sa svih strana sabija umiruću zvijezdu do tačke nulte zapremine i beskonačne gustine koja se naziva singularnost. Encyclopedia Britannica

Naš budući partner sa kojim ćemo se spojiti već ide ka nama: Velika maglina u Andromedi. Za oko 2 milijarde godina, ove dvije galaksije će se sudariti, a potom se razdvojiti. Onda će se opet sudarati sve dok se ne formira veća galaksija. Dvije supermasivne crne jame koje su bile u njihovim središtima kružit će jedna oko druge i na kraju se spojiti u još masivniju crnu jamu.

Zbog sudara galaksija, položaj Sunca i planetskog sistema će se promijeniti; vjerojatno ćemo biti odbačeni do vanjskih oblasti galaktičkog haloa – najmanje 100.000 svjetlosnih godina od središta. Budući da će Sunce i dalje imati nekoliko milijardi godina života, neki budući oblik života na Zemlji možda će da posmatra ove događaje.

Ipak, to nije kraj galaksije. I dalje će biti otok u svemiru, sa zvijezdama koje kruže oko središnje jezgre. Tokom dugog vremenskog razdoblja, procjenjuje se između 1019 i 1020 godina, galaksija će se raspasti, a sve zvijezde pobjeći u međugalaktički prostor.

Kraj zvijezda – 100 triliona godina od sada

Istraživanja pokazuju da se zvijezde i sada formiraju u našoj i drugim galaksijama. Još uvijek ima preostalogplina i prašine za stvaranje nove generacije zvijezda. Postoje starije galaksije kakve su eliptične koje su već iskoristile svoj slobodni plin i prašinu.

Jednoga dana uopšte neće biti novorođenih zvijezda. A onda će posljednja zvijezda upotrijebiti svoje preostalezalihe vodikovog goriva, postati crveni div i onda izblijediti do bijelog patuljka. Čak i najslabije zvijezde, hladni crveni patuljci će iskoristiti svoje gorivo – iako bi to moglo potrajati još 10 triliona godina ili tako. I oni će se pretvoriti u crne patuljke.

I tako, za oko 100 triliona godina od sada, svaka zvijezda u svemiru, velika i mala, bit će crni patuljak, inertni komad materije s masom zvijezde, ali na temperaturi pozadinskog zračenja Svemira.

Kraj kosmologije – 3 triliona godina od sada

Budući da se svjetlost kreće konačnom brzinom, mi možemo posmatrati udaljene objekte i vidjeti ih kako su izgledali u prošlosti. Gledajući do kraja vidljivog Svemira, mi vidimo svjetlost koja je emitirana prije oko 13,5 milijardi godina, nedugo nakon Velikog praska koji se desio 200 miliona godina ranije.

No, postoji tajanstvena tamna energija koja ubrzava širenje Svemira i čini da se najudaljenije galaksije sve brže i brže udaljavaju od nas. Na kraju, one će preći kosmički horizont i činit će nam se da se udaljavaju brže od brzine svjetlosti. U tom trenutku, sva svjetlost koju emitira neka galaksija prestaje dolaziti do nas. Sve galaksije nestat će nam iz vida zauvijek.

Prema novijem istraživačkom radu Lawrencea M. Kraussa i Roberta J. Scherrera, budući astronomi koji bi eventualno živjeli u dobu 3 triliona godina od sada, će vidjeti samo preostale, čudom preživjele, posljednje zvijezde naše galaksije kad budu gledali u noćno nebo.

Ovo ubrzavanje širenja svemira ima i drugu posljedicu. Kosmičko mikrovalno pozadinsko zračenje, koje su astronomi iskoristili za otkrivanje dokaza o Velikom prasku, također će se izblijediti. I tako, 3 triliona godina od sada, neće biti nikakvih tragova Velikog praska. Neće biti tragova za buduće kosmologe da shvate da je Svemir u kojem živimo započeo iz jedne tačke i da se od tada širi. Svemir će izgledati statičan i nepromjenjiv.

Kraj obične materije – 1030 godina

Sada imamo Svemir bez zvijezda, samo hladne crne patuljke. Tu će također biti neutronske zvijezde i crne jame preostale iz vremena kada su zvijezde postojale u svemiru. Svemir će biti potpuno taman.

Budući promatrač mogao bi primijetiti povremeni bljesak, kada se neki objekt „sudari“ s crnom jamom. Njegova će se materija rasporediti u spiralni rotirajući disk oko crne jame. I za kratki period, to će bljesnuti, emitirajući zračenje. Ali onda će i ta materija također biti progutana od strane crne jame. I sve će opet biti tamno.

Ostaci materije i dvojni crni patuljci spajat će se zajedno stvarajući nove crne jame, a ove crne jame će biti progutane od strane još većih crnih jama.

Neke teorije u fizici predviđaju da su protoni, nuklearne čestice, nestabilni tokom dugih vremenskih razdoblja. Oni jednostavno ne mogu vječno trajati. Bilo koja materija koja nije bila progutana crnom jamom počela bi se raspadati. Proton će se pretvoriti u zračenje, ostavljajući finu maglu elektrona, pozitrona, neutrina i zračenja koji bi se raspršili u svemir.

Teoretičari predviđaju da će se svi protoni u svemiru raspasti tokom 1030 godina.

Kraj crnih jama – 10100 godina

Dugo se smatralo se da su crne jame neka vrsta jednosmjernih ulica. Materija ulazi, ali ne izlazi. Ali Stephen Hawking preokrenuo je taj koncept naglavačke svojom teorijom da crne jame mogu isparavati. Nije mnogo, i nije brzo, ali crne jame otpuštaju malu količinu zračenja natrag u svemir.

Oslobađajući ovo zračenje, crna jama zapravo gubi masu, napokon potpuno isparava. Količina zračenja raste kako crna jama gubi masu. Zapravo je moguće da bi to moglo generirati konačnu eksploziju rendgenskih i gama zraka dok jama potpuno ne nestane. Budući posmatrači (koji su preživjeli propadanje svojih protona) mogli bi vidjeti povremeno bljesak u inače mračnom svemiru.

A za oko 10100 godina, posljednja crna jama će ispariti. Ostaje samo zračenje koje je emitirano.

Kraj svega – 10100 godina i iza toga

Kada posljednja crna jama ispari, sve što će ostati u Svemiru su fotoni i elementarne čestice koje su izbjegle hvatanje od strane crnih jama. Temperatura cijelog Svemira dosegnut će konačnu temperaturu, neznatnoiznad apsolutne nule (-273,150 C).

Tamna energija može igrati neku buduću ulogu, nastavljajući širenje Svemira, ubrzavajući svaku od ovih elementarnih čestica i fotona sve dok se potpuno udalje jedne od drugih. Nijedna buduća gravitacija neće ih ponovno okupiti.

Možda će jednog dana biti još jedan Veliki prasak. Možda se svemir ciklički širi i skuplja i cijeli će se proces ponovno pokrenuti.

Možda i neće, i ta sumračna budućnost hladnog, mrtvog svemira je sve što nas čeka. Nije sretna, ali strahopoštovanje koje se nadovezuje na nezamislivo dugu budućnost, pomaže nam da cijenimo doba u kome danas živimo.

Kada starost svemira premaši 10100 godina, crnih jama više neće biti, a svemir će biti ispunjen otpadnim proizvodima prethodnih era: neutrinima, elektronima, antielektronima (pozitronima), česticama tamne materije i fotonima nevjerovatno dugih valnih dužina. U toj hladnoj i udaljenoj tamnoj eri, fizička aktivnost svemira se usporava gotovo (ali ne sasvim) do mirovanja. Raspoloživa energija je ograničena, a vremenski rasponi su zapanjujući, ali svemir istrajno nastavlja da funkcionira. Slučajni susreti između elektrona i pozitrona mogu da stvore pozitronijumske atome, koji su ekstremno rijetki u svemiru koji se širi. Dodajmo još da su takvi atomi nestabilni i na kraju se raspadaju.

Teorija multiverzuma

Ukoliko bi postojao beskonačan broj drugih svemira, kako se to posmatra u teoriji multiverzuma, onda naš kraj ne bi značio ništa. Samo gašenje jednog mjehurića u enormno velikom i beskonačnom „vanjskom“ prostoru gdje se množe i gase svemiri.

Završit ćemo poetski

Robert Lee Frost (1874-1963) koga smatraju jednim od najvećih američkih pjesnika, u svojoj čuvenoj poemi “Fire and Ice” daje izvanredan opis kraja svijeta iz ugla pjesnika.

Fire and Ice
Some say the world will end in fire,
Some say in ice.
From what I’ve tasted of desire
I hold with those who favor fire.
But if it had to perish twice,
I think I know enough of hate
To say that for destruction ice
Is also great
And would suffice.

Vatra i led
Neki kažu da će Svijet završiti u vatri,
neki kažu da će završiti u zagrljaju leda. 
Iako je okus mojih želja u bojama plamenog armagedona, 
da svijet skonča po drugi put, 
boja moje mržnje blistala bi bojama leda. 
Led bi bio dovoljan. 

Na kraju, neka pjesnik ugasi svjetlo i pošalje svemir u ništavilo. A neki drugi, neka ga nakon nezamislivih vremenskih ponora, ponovo upali.

Preuzeto sa: NOMAD

 



 

 

  



Komentari

  • selena said More
    AM je časopis zasnovan na volonterskom... 3 dana ranije
  • radmilo89 said More
    Dobro vece, dragi i staaari A. 8)
    Zasto... 3 dana ranije
  • kiSINiša said More
    Poštovanje. 
    Odlična komparacija za... 3 dana ranije
  • davor&anka said More
    :D Preleo, zahvaljujemo se 4 dana ranije
  • Željko Kovačević said More
    Ljudi će i dalje biti neophodni… Ali... 4 dana ranije

Foto...