Svi smo nekada bili djeca, igrali smo se brojnih igara, brojnim igračkama.. Prije ili kasnije iskusili smo i draži malih, krhkih mjehurića od sapunice koji su kratko plovili zrakom i mada su svi oni bili isti, veći ili manji, obojani duginim bojama (ponekada više u plavo, drugi puta više u crveno) ostavljali su nas u ushitu nečeg tako skormnog, a opet veličanstvenog i jedinstvenog svaki puta kada bi na kratak vremenski put krenula nova serija mjehurića...

Svemirski mjehurić među zvijezdama..

Otada smo odrasli, pomalo i zaboravili na mjehuriće, no 06. juna prošle godine Dave Jurasevich (porijeklom iz naših krajeva) s zvjezdarnice Mount Wilson (California) otkrio je neuobičajnu planetarnu maglinu u zviježđu Labuda. Astronomi Mel Helm i Keith Quattrocchi također su, neovisno o Jurasevichu, pronašli ovaj objekat, no na njihovu žalost, nekoliko dana nakon Jurasevicha..
Gotovo savršena sferna struktura ubrzo je zaokupila pažnju astronoma a proteklog tjedna napokon dobila službeni naziv; PN G75.5+1.7 (neslužbeno je ova tvroba poznata pod nadimkom "Cygnus Bubble").

Na ranijim snimcima ova se planetarna maglina jedva nazire i veoma ju je teško uočiti na fotografijama. Provjerom arhivskih fotografija s poznatog Palomar Sky Survey atlasa zvijezda, ovaj je objekat pronađen i na snimkama od prije 16 godina. Analizom je utvrđeno da se sada nalazi na istom mjestu i u istim gabaritima kao i ranije.

Adam Frank s University of Rochester, New York, kaže kao su ovakve planetarne magline iznimno rijetke tvorbe u svemiru, te da njihov izgled na našim fotografijama ovisi o položaju i obiku istih u svemiru. Naime, mi sve objekte u svemiru vidimo u dvije dimenzije i možemo samo pretpostaviti kakav je njihov stvarni, trodimenzionalni izgled.

Planetarne magline nemaju nikakove veze s planetama, riječ je o nakupinama međuzvjezdanog plina i prašine, relativno malih prividnih dimenzija te su one astronomoma od prije nekoliko generacija u nedovoljno savršenim teleskopima izgledale kao diskovi poznatih planeta u Sunčevom sustavu.

Nakon cijele priče o ovom neuobičajnom, jedinstvenom, a ipak posve prirodnom objektu, astronomi s zvjezdarnice Kitt Peak (SAD) odlučili su ga napokon snimiti velikim, četiri metarskim telskopom Mayall. Kada su osjetljivi ccd čipovi sakupili fotone koji godinama putuju svemirom, proveli ih kao binarni zapis kroz procesore računala, na ekranima je izronila fotografija koja mami uzdah!

Astronomi su pronašli svoj mjehurić od sapunice daleko u svemiru..Pogledajte fotografije! Ako su vas i na trenutak vratile u djetinjstvo, podsjetile na nešto lijepo, znajte da se tako astronomi osjećaju čitavog života u društvu zvijezda i tajni čije je broj svakog dana sve veći i veći iako o svemiru znamo sve više i više..