U svjetlu, za sada jako uspješnih, pothvata James Webb teleskopa razvila se na Viber kanalu Astronomskog magazina mala diskusija oko korisnosti i nužnosti  svemirskih teleskopa nasuprot Zemaljskih.

Veštački sateliti i drugo zagađenje

 A u drugačijem, krajnje nepoželjnom svjetlu koji emitiraju  Starlink sateliti,  dobili smo ruinirano nebo za nas osmatrače sa zemlje, pogotovo u osmatračkoj  i astrofotografiji ali i radio astronomiji. I tako smo došli  ekspresno do male dileme:  Da li budućnost istraživana svemira  zapravo leži u svemirskim teleskopima?

Paniku i veliku zebnju izaziva i najava lansiranja preko 100.000 satelita u narednih 10 godina. Ovaj broj je na osnovu prijava koje su podnesene Federalnoj komisiji  za komunikacije (FCC) i Međunarodnoj telekomunikacijskoj uniji  (ITU).  Od 1957. godine s lansiranjem Sputnjika do maja 2019. ukupan broj satelita u nižoj Zemljinoj orbiti je bio oko 2.200. Nakon maja 2019. u narednih 32 mjeseca ekspresno smo dobili 5.000 zahvaljujući ekspanzijom  Starlink sistema (da naglasim potpuno komercijalnih satelita bez ikakve naučne poveznice). 

Svjetlosni tragovi na zvjezdanom nebu. Wikimedia

Problema je više. Kao prvo ogroman broj satelita u konačnici je jako velik, ... enorman. Pokušaji da se dodaju sjenila i zamračuju pojedini dijelovi reflektirajućih površina ne daju prevelike nade. I kao takvi sateliti dospiju u svoje trajne i konačne orbite i dalje će biti jako svijetli. I kao treće jako su brzi, mnogo ih ima dakle nema šanse da gledate neki objekta, a da vam se posmatranje ne ukrsti s nekim od ovih satelita. Njihova sjajnost će biti +6,5 do +9 magnitude. Trenutni broj od približno 9.000 satelita je +6.5 magnitude, a oko 120.000 sa + 9 magnitudom. S novo pridošlim satelitima uz ovakav trend imat ćemo na nebu  satelita vidljivim golim okom ili dvogledom  onoliko koliko ima prirodnih objekata te sjajnosti koje trenutno vidimo!!!  

Teleskopi koji imaju usko vidno polje i vrše osmatranja u takvom dijelu biti će manje izloženi problemu. Drugi koji imaju široko vidno polje ili rade u bliskom infracrvenom spektru će biti jako pogođeni. Isti problem ima i radio astronomija. 

A ovo je posebno velik problem za teleskope namjenjenim  planetarnoj dobrani – dakle sistemima koji prate potencijalno opasne asteroide i izračunavaju njihove orbite.

Da nevolja ne dolazi sama uz sve pobrojano pojavio se povećan broj svemirskog otpada. Gotovo 1%  satelita lansiranih od maja 2019. je ... već u kvaru. Kako broj tih nekontrolisanih satelita ubica raste povećavamo mogućnost i međusobnog  sudara. Kao da nam nije dovoljno  40.000 komada nekontrolisanog otpada u niskoj orbiti Zemlje koji već imamo.

Bitka za nebo dostupno za osmatranje se čini dobrano izgubljeno. Kao da nisu bili dovoljni problemi elektrifikacije svih potrebnih, ali i nepotrebnih stvari sirom planete sa potpuno neadekvatnim ali i preagresivnim sistemima osvjetljenja. Uporedni saveznik svjetlosnog zagađenja je i zagađenje industrijskog tipa tako da smo dobili čitave neprobojne kupole iznad ogromnih regiona pa i dijelova kontinenta. 

Starlink satlit juri preko neba. Wikimedia

Svemirski teleskopi

Tako najstarija nauka Čovječanstva koja je podizala pogled ka nebu od davnina proučavajući ga i istovremeno diveći mu se, sada je pred raskrsnicom.  Da li uopće zemaljska osmatranja više imaju smisla i da li je budućnost zapravo u svemirskim  teleskopima koji su daleko iznad ovih rastućih, gotovo nerješivih i  našom rukom stvorenih  problema. 

Istina neki od velikih proboja u spoznaji svemira su došli iz ne-zemaljskih teleskopa kao što su Hubble, Spitzer, Herschel i trenutno James Webb, čiju operativnu upotrebu s nestrpljenjem očekujemo.

Tako je 3. februara 2022. pokrenut projekt Međunarodne astronomske unije “ Za zaštitu tamnog i tihog neba od utjecaja satelita “ .  Osim zaštite tamnog ovo i tihog (neba) se odnosi na probleme radio astronomije. 

Ograničenja svemirskih teleskopa

I sada finalno zaključimo: ma treba sve da prebacimo u svemir – i ovako je sve uzalud za osmatranja sa Zemlje.  E ali tu dolazimo do niza ograničavajućih faktora. 

Kao prvo, ne možemo da podignemo ništa više od onoga što najveća raketa može, ili će moći da ponese. Drugo, svi smo se znojili kod lansiranja James Webb satelita ne bez osnova. Jer svako lansiranje nosi u sebi rizik POTPUNOG gubitak desetljeća rada i ogromnog finansijskog gubitka. Treće, fleksibilnost. Svemirski teleskopi nisu baš pogodni za brzo djelovanje nekog novopridošlog nebeskog događaja. Četvrto – održavanje, čak i banalne stvari su u svemiru jako komplikovane pa i nedostupne. Peto – ažuriranje. Nadograditi zemaljski teleskop je stvar finansija i volje, a svemirski je vezan uz  enormno  veće cijene, ali i kako smo rekli, u nekim slučajevima je i potpuno nemoguće bilo što uraditi.

U neku ruku svi svemirski teleskopi u operativnom startu su već dijelom zastarjeli. Jer dok se prođu silna testiranja navedenih komponenata i konačnog završenog projekta samo Kina izbaci stotine novih kopija boljih i od originala.

Šta je riješenje

I pored velikih benefita od svemirskih teleskopa i na Zemlji možemo učiniti mnogo toga. Kao prvo agresivnije se boriti za njihov opstanak. Izmjestiti opservatorije na velike visine i na mjesta civilizacijom još ne narušena. Poboljšati software i algoritme u njima kojima se mogu eliminirati novonastali problemi ... itd

Bitka za klimatske promjene je gotovo i izgubljena, bitka za Zemaljsku astronomiju predstoji i ulazi u kritičnu fazu. Predstoji li isti obrazac ... profit i komercijalizacije prije svega s katastrofalnim posljedicama u konačnici za sve. Nadamo se da ipak NE.