1 / 2

„Od zvijezda i vanzemaljaca do astronauta i zrnca pijeska, drugi put“

MT2 3

Teško da ima itko tko nije čuo za priču o pretvaranju žabe u princa (princezu, kako vam drago). Ma koliko ta preobrazba bila bajkovita ona je doslovce dječja igra prema preobrazbi koja se događa u svemiru. Nekoć davno (tako počinju bajke zar ne, ali tako zaista i počinje naša današnja priča), dok su na noćnom nebu svako malo bljeskala nova sunca u nastanku, oko male žute zvijezde na periferiji Mliječnog puta formirani su planeti. Bilo je to vrijeme sveopće gužve u devetercu. Sudari manjih i većih tijela bili su učestali. U jednom od njih sa neke od planeta u svemir je izbačen komad ne veći od perilice rublja. Usljed rezultante gravitacijskih sila naša se „perilica“ sastavljena od stijenja, metala, leda započela kretati oko Sunca negdje između putanja Marsa i Jupitera.

MT2 2

 Od obične stijene na nekom planetu naša je perilica nekoliko milijardi godina nakon što je formiran njezin prvi atom - postala asteroid. Prolazili su milijuni i milijuni godina a onda se perilica zbog mikro sudara sa još manjim objektima (poput grudnjaka ili gaćica) ali i prolazaka pored većih asteroida (velikih poput hotela ili planina) te usljed djelovanja gravitacije vanjskih planeta otisnula na eliptičnu putanju oko Sunca. Takva je putanja našu perilicu poslala daleko iza orbite Jupitera, Saturna pa i još dalje ali ju i na drugom kraju nebeske mrkve i batine dovela jako blizu Suncu. Prilaženjem Suncu na nju su djelovali brojni faktori, Sunčev vjetar, zračenja, izbačaji koronarne mase, temperatura te se naša perilica započela „ljuštiti“. Ubrzavajući sve više i sve se više približavajući Suncu fine čestice prašine i pokoji zamjetniji komadići „boje, tastera, vijaka, grudnjaka iz bubnja“ doslovce su otpuhani sa tijela asteroida koji se pretvorio u komet. Ostavljajući iza sebe plin i prašinu primitivni organizmi sa Zemlje na noćnom su nebu vidjeli zvijezdu repaticu. Neprimitivni (?) organizmi shvatili su prirodu kometskog repa i danas znamo da se radi o odsjaju Sunčeve svjetlosti od materije koju komet na svojoj putanji ostavlja iza sebe. 

Repatica došla i prošla a svemirom se nastavljaju kretati oni mali sitni djelići materije. Iako je statistika „majka svih zajeba“ neki od njih prije ili poslje krenuti će ka nama. Kažemo da se radi o sićušnim nebeskim tijelima koje nazivamo meteoroidi. U trenutku kada dođe do sraza, sudara takve materije sa Zemljinom atmosferom na visini od preko 100km iznad razine mora meteoroid se pretvara u meteor. Brzi svjetleći trag na noćnom nebu kojeg opisujemo i kao zvijezdu padalicu, mada nikakva zvijezda nigdje ne pada. Ukoliko je tu bila riječ o nečemu mase zrnca pijeska, poput one etikete koju porežemo sa gaćica (pa nas rez poslje zna žuljati za struk) meteor će biti manje sjajan. Nešto veći komadići načelno će prouzročiti sjajniji meteor. Masa od par stotina ili pak kojeg kilograma (primjerice promjera jabuke, naranče ili grejpa koji stanu u košaricu XXXL size ili veću) postati će iznimno sjajni bolid, možda i vatrena kugla koju se zbog sjajnosti može povremeno vidjeti čak i na danjem nebu. Preobrazbama tu ne mora biti kraj, dapače! Meteor, bolid, vatrenu kuglu vidimo kao pojavu kratkotrajnog svjetlećeg traga zbog ionizacije visoko u atmosferi (a ne zbog toga što nešto gori poput gorenja vatre u kaminu). Brzina sraza sa atmosferom iznosi od dvadesetak pa gotovo do stotinjak kilometara u sekundi, da u sekundi! Zato je sve gotovo bezmalo za treptaj oka. 

Događa se da manji ili veći komadići prežive destrukciju i padnu na Zemlju. Kada se to dogodi nekadašnja „perilica“ u svega par milijardi godina postala je meteorit. Pronalazak meteorita važan je za znanstvenike jer nam takva materija pomaže u razumijevanju nastanka i analizi materije koja se nalazi diljem Sunčeva sustava. Umjesto da šaljemo skupe robote u daleko u svemir da odande donesu pokoji gram materije priroda nam ih svakodnevno, besplatno dostavlja na Zemlju. Problem je samo u tome što će nam prije ili kasnije pridoda dostaviti komad veličine planine Učka a kad se to dogodi svijet će se promijeniti „malo više“ nego što ga je promijenila pandemija COVID-19. No dobro, žaba je stiga. Ups, meteorit je na Zemlji, pronašli smo ga i što sada? Pa nerijetko su izloženi u muzejima (bar njihovi odljevci) a obično se nalaze u istraživačkim laboratorijama na ispitivanjima. 

MT2 1

Svojevremeno (2005.)  je osmeročlana ekspedicija Astronomske udruge Vidulini u Južnoafričkoj republici na lokaciji South African Astronomical Observatory imala priliku vidjeti nekoliko pozamašnih meteorita. Ne budimo lijeni i ženski i muški dio ekspedicije isprobao je foru sa poljupcem koji preobražava. Nije uspjelo. Žaba, princeze i prinčevi, perilica, gaćice i grudnjaci, mandarini i kamenje... meteorit je i nadalje ostao meteorit. Rijetko, vrlo rijetko ali ipak zabilježeno u povijesti meteorit nas može i ozljediti ukoliko nam padne na glavu ili makar napraviti štetu na krovu kuće ili automobilu. Statistički („ono kao gore za statistiku“) daleko je veća vjerojatnost da ćete dobiti glavni zgoditak na lotu dvaput zaredom nego što ćete sa povojem oko glave postati sretnik sa vrijednim meteoritom u ruci. 

MT2 4Meteori, bolidi, vatrene kugle a naposljetku i meteorit unazad šesdesetak godina ne moraju uvijek biti vezani na priču koju smo vam ispričali. Početkom svemirske ere čovječanstva naše se tehničke skalamerije nalaze u orbiti oko Zemlje. Prije ili poslje ogrepsti će se o gornje slojeve atmosfere i kratkotrajno zabljesnuti na nebu. Možemo reći kako su to umjetni meteori. Veliki komadi neće u cjelosti izgorjeti u atmosferi i pasti će na Zemlju. To je posebice opasno kada se radi o letjelicama čija se masa izrašava u tonama ili čak u par desetaka tona (svemirske postaje). Stoga se kad god je to tehnički izvedivo deorbitiranje provodi kontrolirano a dijelovi padaju Indijski ocean, što je uobičajna ruta umjetnih meteora, meteorita. U bajci sa puno mašte i još više sreće moglo bi vam se dogoditi (neće u stvarnosti, al to nema nikakove veze sa „realnošču“ braće Grimm i ostale ekipe) da vam s neba pred kućni prag doleti i kakav čekić, odavijač ili akumulatorski gedore ključ. Astronauti ih povremeno izgube u svemiru, čak i cijele kutije s alatom (da je netko od tamo gore bacio gaćice zasad o tome nema provjerenih informacija, mada – nikad se nezna)..

A gdje su vanzemaljci i leteći tanjuri, NLO-i? Oni su na našem portalu sutra (možda i malo sutra  ) na redu. U svakom slučaju – čitajte nas, tko zna?! Možda se malo zabavite a malo i naučite, u svakom slučaju teško da će vam profesor/ica geografije pod točan odgovor priznati ispremješanu priču o perilicama rublja koje lete svemirom. Nek ovi tekstovi budu zanimljiv poticaj za daljnje učenje i obrazovanje koje nam toliko nedostaje u svijetu gdje je sve samo „click ili touch“.


Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osveži