Muhamed i zvijezde
Vrijeme danas; Poželjeli ste vidjeti zvijezde, nema problema. Uzmete mobitel spojen na internet i evo ih. Želite putovati kroz prostor i vrijeme negdje daleko u svemiru a Zvjezdane staze su vam loša simulacija, nema problema. Uzmite mobitel spojen na internet i sva čuda i čudesa svemira prozujati će kraj vas. Želite se brčkati u regolitu sa društvom, nema problema. Uzmite mobitel spojen na internet i eto vas tamo. Nije oduvijek bilo tako.
Prije samo tri-četiri-pet desetljeća o zvijezdama, planetima, svemiru čitali smo u knjigama i časopisima, onim pravim knjigama i časopisima, papirnatim. Na prostoru od Vardara pa do Triglava, od Đerdapa do Jadrana postojalo je nekoliko vrijednih institucija koje su dijelile znanje i informacije “gladnima” istog. Zvjezdarnice su bile rijetke i predstavljale su pomalo kultna mjesta ljudima koji su sebi postavljali pitanja i tražili odgovore o nebu iznad nas. Bilo je to vrijeme Experta, Galaksije, Vasione, Prirode, ABC tehnike, Tehničke kulture, Čovjeka i svemira.. Potonji je u zlatna vremena izlazio u nakladi od 70.000 (da, sedamdeset tisuća!) primjeraka. Danas “poluplastične sise i guzice” ne mogu sakupiti toliko lajkova a Homo kaj kosmo i esperanto izgubljeni su u bespućima virtualne stvarnosti.
Vrijeme tada; Planine oko Sarajeva, Vučko i Trebević skupa sa ZOI 1984 (da, da, u centru zemlje “..od Vardara..” održane su Olimpijske igre!) činile su zvijezde bližima nego ikad. Ekipa mladih ljudi stremila je ka zvijezdama. Muhamed Muminović i ekipa svojim su rukama na Trebeviću sagradili zvjezdarnicu kakvu bi pola svijeta samo moglo poželjeti. Opservatorija Čolina kapa nije samo nalikovala na pravu, pravcatu zvjezdarnicu. Ona je to zaista i bila. Izdavalo se knjiga i knjiga s autorskim tekstovima i ilustracijama. Radilo se danonoćno. Sarajevski atlas neba bi, da su Kodakove staklene film ploče ostale sačuvane, danas bio citiran u stotinama ili tisućama znanstvenih radova. Astro-amater je bio glasilo Centra astronoma amatera Jugoslavije. Oprema ispod veličanstvene osam metarske kupole posebno je napravljena na zapadu po specifikacijama koje je ekipa Čoline kape trebala i zahtijevala. Činilo se kako ni nebo neće biti granica. I zaista je tako bilo, nebo nije bila granica, glupost i idiotizam odveo nas je sve skupa u sindrom A.C. Clarkeove “Odiseje 2001”. Čak ni konzervativni pesimista u tim se vremenima ne bi usudio javno izjaviti kako ćemo 2020. biti barem 30 godina daleko od opreznog postavljanja Čovjekove Odiseje u 2001. godinu. Zvjezdarnica (Opservatorija) Čolina kapa bila je više nego uspješni životni projekt Muhameda Muminovića i svih ljudi s njim i oko njega kojima se ispričavam što ih ovdje poimenice sve ne spominjem. Da kojim slučajem nije devedesetih pobjedila glupost već pamet Čolina kapa bi danas bila Pojam iz budućnosti u našoj, pravoj, stvarnosti. (Bilo kakva politička konotacija nema ni najmanje veze s ovim tekstom!) Ovako...
Vrijeme negdje; Muhamed Muminović, njegove knjige, njegova Čolina kapa danas se čine pomalo nestvarnim. Teško je mentalno probaviti rupe u zidovima opservatorije. Stepenice ka zvijezdama srušene su. S druge strane, glad za znanjem koju su Muhamed i ekipa posijali, nemoguće je iskorijeniti. Namjera ovog teksta nije čitatelju podastrti podatke na dlanu. Želite li saznati više o Čolinoj kapi iskoristite internet a toplo preporučujem i antikvarijate. Može biti da se nakon saznanja kako smo budućnost već imali ugodno iznenadite prošlošću. Negdje,nekad u nekoj čudnoj prostorno-vremenskoj niši ekipa mladih ljudi sa mješalicom i željom za odgovore na iskonska pitanja naše vrste stigla je do zvijezda. Može se to i danas ukoliko se od posla pregriju ruke i siva tvar u glavi.
https://m.youtube.com/watch?v=
KOJI TELESKOP DA KUPIM?
