Astronautika: misije

Nedavno smo ostali bez europske robotičke letjelice Venus Express u Venerinoj orbiti. Zabrazdila je u svoju posljednju radnu orbitu i završila svoj iznimno uspješan radni vijek. Kroz nekoliko mjeseci, najkasnije krajem proljeća ostati ćemo i bez američkog robotičkog izaslanika u Merkurovoj orbiti. Messenger je na kritičnoj razini goriva. Prema izračunima negdje tijekom aprila ili maja udariti će u Merkurovo tlo. Cassiniju u Saturnovom sustavu u nekoliko je navrata produžavan radni vijek, no valja imati na umu da je ta letjelica lansirana još prošlog tisućljeća i odavno prešla granicu projektiranog radnog vijeka. Ništa bolja situacija nije niti sa nekim od Marsovih orbitera čije su elektroničke komponente proizvod tehnologije osamdesetih godina prošlog stoljeća. Robot Opportunity, sa „NASAinom garancijom" od 90 radnih dana za koji se dan sprema proslaviti jedanaesti radni rođendan na Marsu (!), no i kod njega je samo pitanje vremena kada će kolanje elektrona prestati u nekoj od ključnih komponenti za njegov život.

Ipak, nije sve tako crno. Tijekom 2014. jedna američka i jedna indijska letjelica dobile su parkirno mjesto oko Marsa. Milijardama kilometara dalje, „sprinter", New Horizons, samo što nije započeo aktivnu kampanju istraživanja Plutona..
Zasigurno ste već primjetili da ništa od navedenog zapravo i nema direktne veze sa naslovom članka. Kad bi autor teksta isti pisao u školskoj zadaćnici vjerovatno bi dobio čistu jedinicu za promašenu temu ili bar za predugačak uvud u istu. Tko je onda Schwarzzenegerov svemirski „I'll be back"? Za odgovor na to pitanje moramo se vratiti nekoliko godina u prošlost.

Godine 2010. Japanska svemirska agencija (JAXA) prema Veneri lansirala je Venus Climate Orbiter („Akatsuki", poznata i kao Planet-C) sa ciljem istraživanja Venerine atmosfere, klimatskih prilika, vulkanizma i površine. Zbog tehničkih problema sa paljenjem glavnog raketnog motora njihova letjelica nije stigla na cilj. Kako bi javnost rekla – promašili su „cijelo igralište" i to doslovce! Umjesto na nekoliko stotina ili koju tisuću kilometara od Venerine površine letjelica je završila na heliocentričnoj putanji i udaljenosti od gotovo jedne astronomske jedinice (jedna AJ iznosi stotinu pedeset milijuna km!) daleko od cilja. Problem su uzrokovali ventili kojima se gorivo iz rezervoara doprema do raketnih motora. Tipično japanski, u JAXA tada nisu odustali. Zapravo sve su njihove letjelice u međuplanetarnom prostoru vodile ili i danas vode tešku bitku sa funkcionalnošću. U JAXA su letjelicu zadržali u operativnom stanju sa nadom da će ju tijekom godina ipak uspjeti dovesti do Venere. Zakoni nebeske mehanike i napori inženjera leta predviđali su kako će krajem 2016. letjelica doći blizu Venere a njezina gravitacija odraditi preostali dio posla i zarobiti letjelicu u orbiti, doduše ponešto drugačjoj od izvorno planirane. Prema telemetrijskim podacima sa Akatsuki, a zahvaljujući svemirskom vremenu u našem planetarnom susjedstvu (koje je promijenilo, usporilo, putanju letjelice) čini se kako japanska letjelica neće čekati tako dugo. Možda već krajem ove godine, ili u prvim mjesecima 2016. Akatsuki bude imala zadnju šansu za svoju misiju. Prođe li ovaj puta sve po planu japanska će se uzdanica svojim manevarskim motorima pozicionirati na orbiti 300.000 – 400.000 km iznad površine. To je poprilično drugačije od projektirane eliptične orbite karakteristika 300 – 80.000km. Izvorni planovi misije računali su na to da Venus Express i Akatsuki zajedničkim snagama istražuju tajne Venere, no to više nije moguće. Japanska letjelica biti će sama oko pakleno vrućeg planeta, na znatno nepovoljnijoj orbiti. Kvaliteta podataka dobijenih sa četiri kamere i raznih senzora usprkos lošijoj „rezoluciji" itekako će biti upotrebljivi i korisni znanstvenicima. Venera je izuzetno zanimljiva za planetarna istraživanja. Dvadeset osam letjelica (osamnaest iz Rusije, osam iz SAD, te po jedna iz EU odnosno Japana) lansirano je dosad prema Zemljinoj „blizankinji" a samo ih je četrnaest odradilo uspješne misije. Neke od tih letjelica Veneru su posjetile samo kao usputnu postaju za neka druga istraživanja. Uspije li Akatsuki odraditi makar i dio svoje misije naše znanje o Veneri zasigurno će se povećati a ekipa iz JAXAe slavodobitno viknuti; I'll be back!

Akatsuki je lansirana 20. maja 2010. raketom H-IIA sa raketodroma Tanegashima. Masa iznosi 517kg, od čega na znanstveni instrumentarij otpada 34kg. Dimenzije tijela letjelice su 1.45x1.04x1.44m sa dva fotonaponska panela (svaki po 1.4m2) koji proizvode 700W električne energije. Očekivani operativni vijek bio je dvije godine. Cijena misije; 290 milijuna USD.