Astronautika: misije

Prva ruska misija na Veneru nakon gotovo pola stoljeća

Venera 18 VEGA 2

Godine 1985. dvije tehnički i znanstveno gledano prekrasne misije (VEGA 1 i 2) odradile su savršen posao istražujući Veneru i Halleyev komet. Nitko tada nije mogao niti pretpostaviti da će se na narednu rusku (ex Sovjetsku) misiju ka Veneri čekati desetljećima. 

Nakon Venere 15 i 16 (pristigle u orbitu Venere u jesen 1983.) samo dvije godine kasnije pakleni planet istražuju orbiteri (nakratko, u preletu), balon-sonde, landeri  letjelica VEGA 1 i 2 (uvjetno; Venera 17 i 18). Bogat i plodonosan program istraživanja Venere tada je stao. Bilo je povremenih pokušaja da se isti reaktivira ali bez uspjeha. Početkom  trećeg tisućljeća nanovo se govori o novoj misiji ka Veneri. U međuvremenu nekadašnji inženjerski kadar je otišao u mirovinu, Sovjetski savez postao je prošlost, novca za međuplaneratne misije jednostavno nedostaje (baš kao i iskustva nove generacije inženjera) a svemu je kumovala zlosretna sudbina MARSa 96 i PhobosGrunta. 

Venera D, bolje reći Venera 19, dijeli sudbinu dijela međunarodnih projekata.. Suradnja sa NASAom je stopirana u tom projektu. Odgoda za odgodom slijedile su jedna drugu. Danas se kao najraniji datum lansiranja Venere 19 spominje godina 2029. A cilj misije je fantastičan – otkriti biološku aktivnost u Venerinoj atmosferi te dopremiti moćni lander na njezinu površinu! NPO Lavochkin obznanio je mogućnost da se nakon Venere 19 lansiraju još dvije letjelice u vremenskom prozoru od svega tri do četiri godine. Najprije bi 2031. poletjela Venera 20 (usavršena i nadopunjena verzija prethodnice) a zatim 2033. Venera 21 s ciljem dopremanja uzoraka Venerine atmosfere na Zemlju.

U veljači ove godine glavni direktor ROSCOSMOSa Dmitry Rogozin s velikim pokrićem „iz zaleđa“ od strane IKI (Institut za svemirska istraživanja) i RAN (Ruske akademije znanosti) najavio je dvogodišnju studiju projektiranja letjelice, otvorenost prema stranim partnerima te lansiranje misije 2029. čime se otvara novo doba ruskog međuplanetarnog programa istraživanja Venere. 

Sasvim je sigurno kako centralni blok ovakve misije mora biti modularan i prilagodljiv te kako će isti poslužiti i za misije prema drugim bliskim svjetovima uz specijalizaciju instrumenata i optimizaciju energetike ovisno o tome hoće li letjelice tog tipa krenuti prema Veneri ili negdje drugdje. Ovakav način projektiranja omogućava koncentraciju svih resursa, ekonomsku uštedu i optimizaciju a samim time moguće i gradnju veeg broja letjelica u kraćem vremenskom periodu.

Ruski su znanstvenici i inženjeri svjesni kako moraju računati na vlastite resurse u svim pogledima tehničkog aspekta misija ka drugim svjetovima. Uloženi su veliki napori u tom smjeru koji počinju davati rezultate kroz razne aspekte svemirskog programa Rusije. Konačnu odluku glede polijetanja Venere 19 ali i drugih letjelica međuplanetarne prominencije treba ogledati kroz mogućnosti i stabilnost financiranja. Želje, volje u smislu ljudskog faktora zasigurno ima, nove generacije žude za slanjem robota na druge svjetove.

Kad Venera 19 (napokon) poleti biti će to letjelica velike mase, 4.800kg, od čega bi na orbiter otpalo 2.100kg, na lander 2.100kg dok bi 600kg otpalo na atmosferski modul. Povratak na Veneru – pedeset godina kasnije, tko bi rekao da će od Venere 18 (VEGA 2) do prve nasljednice proteći pola stoljeća. 

Venera 19 Venera D 2020


Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osveži