Kao i sva normalna djeca još i prije osnovne želio sam postati astronaut.

U drugom razredu majku sam na prevaru (da se kao OBVEZNO kupiti) navukao da mi kupi „Svijet oko nas“. U trećem sam počeo izrezivati i skupljati rijetke članke o svemiru u istarskim novinama „Glas Istre“ i otkrio školsku knjižnicu. U petom sam došao na svoje. Upisao sam u školsku aktivnost konstruktori i radioamateri (danas imam 9A3ATE) koju je vodio prof. Marčelo Marić i tu se susreo sa hrpama literature. Bilo je tu Galaksije, Čovjeka i svemira, Vasione, Astronomija (FH)... Dovoljno da još i prije završetka razreda polovim osnovne stvari te je na raznorazne načine na kućnu adresu je počelo pristizati više od šesdeset periodika, čak i onih iz inozemstva. Slike, ilustracije, fotografije budili su maštu i razmišljanja. Izgleda da je taj dječački san još uvijek jednako živ, promjenila se samo stavka dostupnosti informacija. 

Danas su neke od tih idejnih zamisli već odrađeni projekti, neki su zaboravljeni, neki nisu nikad ni doživjeli išta više od slike na papiru. Svejedno, razmišljanje o njima i njihovim realizacijama svako malo se vrzma po glavi. Odlučio sam se u dogovoru sa glavnim urednikom Astronomskog Magazina (Aleksandar Zorkić,  da to je onaj lik koji nikad ne spava i koji postavi Vaš članak na net još i prije nego mu ga pošaljete, strašno zeznut lik, nimalo bezazlen) pokrenuti serijal „Otpisani“. Svaka epizioda sadržavali bi sliku, dvije ili tri i isto toliki broj rečenica, možda manje, teško više. A možda je ova, Epizoda Nula prva i posljednja. U svakom slučaju, ruski raketoplan i raketa Energija nešto je što me cijeli život proganja i budi maštu tipa „što bi bilo kad..“

Energija, Buran (prvi svoje vrste), zgrade, lansirne platforme, cijelovita infrastruktura sve je bilo završeno i testirano. A danas...čak i danas stoje u iznimno dobrom stanju, prekriveni desetljećima velom tajnosti, šutnje i trideset godišnjom prašinom. Fascinantno, još da je to vidjeti očima.