Astronautika: istorija

Nedoživljena prošlost zbog koje još uvijek nismo na Marsu

Ne, sovjetski astronauti nisu bili na Mjesecu. Članak nema intenciju otkriti tajne sovjetskog programa slijetanja na Mjesec odnosno na stručnoj razini razlučiti zašto sovjeti nisu a amerikanci jesu bili na Mjesecu. To zadovoljstvo prepustiti ćemo vama. Teško da itko tko ima doticaja sa civilizacijom danas nezna za program Apollo i Neila Armstronga. Percepcija javnosti apropo čovjekova slijetanja na Mjesec predstavljena je upravo sa ova dva „pojma“; Apollo i Armstrong.

Fotografije slijetanja i boravka na Mjesecu svima su nam dobro znane. No zamislimo na trenutak male perturbacije u tijeku povijesti kakvu poznajemo. Zamislimo da su sovjeti imali malo više ljudske i tehničke sreće. Kako bi u tom slučaju izgledale naše knjige i kakve bi bile ikone osvajanja Mjeseca da je to pošlo za rukom sovjetima? Ogromna, široj javnosti nepoznata, raketa N1 stajala bi tu umjesto poznate Saturn-5. Specijalna varijanta svemirskog  broda Soyuz (njegova osnovna konfiguracija i dan danas se koristi za letove u Zemljinu orbitu!) imala bi istu ulogu kao i Apollo. Lunarny korabl za jednog člana posade umjesto američkog Mjesečevog landera. Lunohod umjesto džip-kabrioleta..

Donosimo nekoliko računalnih ilustracija koje nam dočaravaju kako bi izgledala povijest koju nismo imali prilike proživjeti. Kao zanimljivost, u današnjoj Rusiji još uvijek postoje letjelice i sklopovi načinjeni sedamdesetih godina prošlog stoljeća namijenjeni nikad realiziranim misijama na Mjesec. Prije nekoliko godina po prvi smo puta imali priliku ugledati fotografije artefakata za koje nismo ni znali da postoje. Veliki dio tehničkih tvorevina i dokumentacije svojevremeno je uništen iz nerazumljive tajnovitosti sovjetskih tajnih službi. Kad su amerikanci prošetali Mjesecom, sovjeti su obznanili kako je njihov cilj istraživanje našeg prirodnog satelita ostvaren putem robotičkih misija te da nikada nisu ni namjeravali poslati čovjeka tamo „gore“. Iako je to bila notorna laž tek danas znamo koliko je nadljudskih napora načinjeno u ex SSSRu. Šteta da sovjetski astronauti nisu paradirali Mjesecom, no još je veća šteta što cijela paleta riješenja i proizvoda nije upotrijebljena onako kako je bilo planirano uključivo i ekstenzije za misije čovjeka ili robota negdje dalje.

Zaista, što bi bilo da raketa N1 nije imala peh na testnim lansiranjima. Tehnološki gledano amerikanci i sovjeti bili su jako blizu. Da su sovjeti uspješno lansirali raketu N1, da su ameikanci imali neuspješnu misiju Apollo 8. Svijetska povijest danas bi bila drugačija. Možda se amerikanci ne bi bili mogli pomiriti sa zadnjim porazom u svemirskoj utrci. Tko zna gdje bi onda bila postavljena letvica. Mars? Vjerojatno. Bilo bi to toliko skupo i rizično no tko zna. Da je bilo tako možda danas ne bi sa sjetom gledali filmove Odiseja u svemiru 2001., 2010... Kada je A.C.Clarke pisao te romane pozicioniranje njihovih radnji u jednom se trenutku čak činilo kao predaleko u budućnost.

Danas, danas o svemu možemo samo maštati i razmišljati kada će čovjek ponovo na Mjesec. Znate li odgovor? Prema svemu sudeći neće to biti ni Amerikanci ni Rusi već Kinezi. Tehnička (politička, ako baš hoćete) utrka u svemiru možda je predstavljena licem Gagarina ili Armstronga no ona se dobiva napornim radom i stvarima koje javnost ne vidi. A Kinezi su upravo tu tijekom ove godine pokazali i isprobali sve adute koji će im trebati u narednim godinama. Stoga, kada u narednom desetljeću budete na ekranima gledali slijetanje astronauta na Mjesec pripremite se na crvenu zastavu.

Umjesto zaključka; hajde da članak posljednjom rečenicom učinimo takvim da ga urednici označe kao „osvrt“ ili „blog“ kategorija; Šta kažete na hrvatsku zastavu na Mjesecu (hint; SYNERGY MOON TEAM, Google Lunar XPrize).