19. decembra 2020. 

Veliki filter i budućnost čovječanstva

M. Krstić

Jedan običan ručak toplog ljetnog dana 1950. godine u Los Alamos National Laboratory u Novom Meksiku, SAD, postao je legendaran među fizičarima, slično Newtonovoj jabuci koja je označila rađanje teorije gravitacije.

Veliki fizičar i nobelovac Enrico Fermi, tvorac je prvog nuklearnog reaktora koji je kasnije omogućio stvaranje atomske bombe. Zajedno sa svojim saradnicima, Emilom Konopinskim, Edwardom Tellerom i Herbertom Yorkom, uputio se u laboratorijsku kantinu koja se zvala Fuller Lodge. Svi su bili fizičari i veterani u “Manhattan Projectu” koji je doveo do konstrukcije atomske bombe. Teller je odigrao glavnu ulogu u razvoju još snažnije hidrogenske bombe, a Konopinski se bavio izučavanjem strukture atomskog jezgra. York je kasnije postao direktor poznate Lawrence Livermore National Laboratory.

Tokom čuvenog ručka Fermi je postavio jednostavno, a istovremeno fundamentalno pitanje: Gdje su svi oni? Svima za stolom je bilo jasno da Enrico govori o vanzemaljskom životu. Prethodna konverzacija je bila o medijskim izvještajima o neidentifikovanim letećim objektima i nastanku pojma UFO (neidentifikovani leteći objekti). Ovo pitanje je označilo rađanje Fermijevog paradoksabez koga se i dan danas ne može diskutovati o vanzemaljskim civilizacijama.

Red razmišljanja koji se često pripisuje Fermiju, u njegovom razgovoru za vrijeme ručka, teče ovako: U našoj galaksiji Mliječni put može biti mnogo naseljivih planeta sličnih Zemlji. Ako se na bilo kojem od njih pojavi inteligentni život i tehnološka civilizacija, ta će civilizacija na kraju izmisliti načine za međuzvjezdana putovanja. Kolonizirat će obližnje zvjezdane sisteme. Te će kolonije poslati vlastite kolonizacijske ekspedicije, a proces će se neizbježno nastaviti sve dok se ne dosegne svaka nastanjiva planeta u galaksiji.

Fermijev paradoks, pored ostalog, možemo posmatrati i na dva osnovna načina. Prvi je: “Zašto ovdje na Zemlji ili u Sunčevom sistemu nisu do sada pronađeni vanzemaljci ili njihovi artefakti?” Ako su moguća međuzvjezdana putovanja, čak i ona veoma „spora“, neka inteligentna i dovoljno tehnološki razvijena civilizacija mogla bi kolonizirati galaksiju za 5 do 50 miliona godina. Ovo je relativno kratak period u kosmološkim razmjerima.

Znamo da postoje zvijezde mnogo starije od Sunca, a budući da je inteligentni život mogao evoluirati ranije negdje u svemiru, postavlja se pitanje zašto galaksija već nije kolonizirana. Čak i ako bi to bile samo automatske robotske sonde, one bi mogle omogućiti veliko istraživanje galaksije. To bi moralo ostaviti uočljive artefakte u Sunčevom sistemu, poput starih sondi ili dokaza eventualnih rudarskih aktivnosti, ali ništa od toga do sada nije primijećeno.

Drugo pitanje je “Zašto nigdje drugdje u svemiru ne vidimo znakove inteligencije?” Ovo pitanje ne pretpostavlja samo međuzvjezdana putovanja, ali uključuje i druge aktivnosti koje bi visoko razvijena civilizacija obavljala, a mi bismo to morali detektirati. Ruski astronom Kardašev uspostavio je i danas prihvatljivu skalu koja svrstava inteligentne civilizacije u tri široke kategorije, prema količini energije koju troše.

Civilizacija I tipa ima sposobnost da koristi svu energiju svoje planete. Mi još nismo tip I civilizacija, ali smo blizu. Civilizacija tipa II može iskoristiti svu energiju svoje zvijezde. Nije lako zamisliti kako bi netko to učinio, ali ima ideja poput Dysonove sfere, vještačke tvorevine koja okružuje matičnu zvijezdu i koristi svu njenu energiju. Civilizacija tipa III uzima energiju cijele galaksije poput Mliječnog puta. Bilo kakve aktivnosti na toj skali bile bi uočljive čak na vrlo velikim kosmičkim razdaljinama.

Za daleke galaksije, ogromno vrijeme potrebno za međugalaktička putovanja može biti objašnjenje za nedostatak posjeta izvanzemaljaca Zemlji. Međutim, dovoljno napredna civilizacija potencijalno bi se mogla primijetiti na značajnom djeliću vidljivog svemira. Čak i ako su takve civilizacije rijetke, argument razmjera ukazuje na to da bi trebale postojati negdje u nekom trenutku tokom historije svemira. Budući da bi ih se moglo otkriti izdaleka tokom značajnog vremenskog razdoblja, mnogo više potencijalnih mjesta za njihovo porijeklo je unutar opsega naših promatranja.

U doba kad je Fermi postavio svoje čuveno pitanje, naučnici su većinom bili skloni pretpostavci da svemir buja životom. Prema danas dostupnim podacima znamo da svemir postoji oko 13,8 milijardi godina, da mu je prečnik 93 milijarde svjetlosnih godina, a da sadrži oko 2 triliona galaksija. Naša galaksija Mliječni put ima prečnik od skoro 200.000 svjetlosnih godina i sadrži između 200 i 400 milijardi zvijezda.

Ako pretpostavimo da samo 1% tih zvijezda ima planete, da 1% tih planeta može podržati život, da je 1% njih stvorilo inteligentan život i da je 1% ovog života stvorio naprednu civilizaciju, proizlazi da možemo govoriti o najmanje 2.000 i više naprednih civilizacija samo u našoj galaksiji. Astronomi svakodnevno otkrivaju planete drugih zvijezda (egzoplanete) i do danas ih je potvrđeno preko 4.300.

Svi dosadašnji pokušaji da na neki način opazimo vanjska djelovanja supercivilizacija nisu polučila rezultate. Niti šta vidimo, niti šta čujemo i još nas niko nije posjetio. Pa gdje su svi?

Dobro došli na Fermijev paradoks.

Mi još uvijek nemamo jednostavan odgovor na Fermijev paradoks, najbolje što možemo učiniti je dati “moguća objašnjenja”. A ako pitate deset različitih naučnika šta misle, dobit ćete deset različitih odgovora. Evo nekih mogućnosti.

Mogućnost 1: Super inteligente životne forme su nas već posjetile ali mi nismo bili tu. Humanoidi su na Zemlji tek nekih pedesetak hiljada godina i to je samo treptaj u vremenu.

Mogućnost 2: Galaksija je već možda kolonizirana, ali mi živimo u nekoj izolovanoj ruralnoj oblast.

Mogućnost 3: Koncept fizičke kolonizacije možda je besmislen za veoma napredne vrste. Sjetimo se civilizacije tipa II koja koristi Dysonovu sferu i zadovoljava sve svoje energetske i druge potrebe. To je perfektno okruženje gdje se nema potrebe ići dalje ili izlaziti iz nje.

Mogućnost 4: Postoje zastrašujuće predatorske civilizacije u svemiru i većina inteligentnih vrsta su pametne i ne šalju signale unaokolo da bi otkrile svoju lokaciju. Oni su najnapredniji i ne dozvoljavaju bilo kojoj drugoj inteligentnoj civilizaciji da se razvija. To znači da smo mi supernaivna vrsta koja se igra sa svojom sudbinom i šalje svoje radio i TV emisije u svemir.

Mogućnost 5: Postoji jako mnogo aktivnosti i šumova tamo gore ali naša tehnologija je suviše primitivna i mi slušamo pogrešne stvari. Ili, kao što je primijetio Carl Sagan, možda naš um radi eksponencijalno brže ili sporije od drugih formi inteligencije kojima možda treba 12 godina da kažu “zdravo” i to nama zvuči kao nerazumljivi šum.

Mogućnost 6: Možda primamo informacije od drugih inteligentnih formi ali nam vlade kriju to. Ovo je idiotska teorija zavjere ali se takve vrte na internetu pa je zato pominjem.

Mogućnost 7: Supercivilizacije su tu ali nas motre iz daljine (teorija zoološkog vrta). Oni nas tretiraju kao neku vrstu zaštićenog nacionalnog parka sa striktnim odrednicama “Gledaj ali ne diraj”.

Mogućnost 8: Visoko razvijene civilizacije su tu oko nas. Ali, mi smo suviše primitivni da ih primijetimo. Michio Kaku je to ovako sumirao:

“Pretpostavimo da imamo mravinjak usred šume. I nedaleko od njega, mi gradimo autoput sa deset traka. Pitanje je da li bi mravi razumjeli šta je to autoput sa deset traka? Da li bi oni razumjeli tehnologiju i namjere graditelja autoputa tu pored njih?“

Mogućnost 9: Mi smo potpuno u krivu glede naše realnosti. Tu postoji mnogo mogućnosti da smo u potpunosti promašili u našim pogledima na svijet. Svemir nam se pokazuje na jedan način, a on je možda posve drugačiji, poput holograma. Možda smo mi vanzemaljci koji su “posađeni” ovdje kao neki eksperiment.

Prije 24 godine pojavilo se jedno izuzetno važno i na neki način zastrašujuće razmišljanje: teorija Velikog filtera.

Pojam je skovao ekonomist Robin Hanson, sa Instituta za budućnost čovječanstva Univerziteta u Oxfordu. On je 1996. godine objavio esej pod naslovom “Veliki filter – jesmo li to skoro prošli?” gdje je predložio da mora postojati nešto što sprečava neživu materiju koja se na neki način skupila i stvorila žive organizme, da dostigne visoku razinu razvoja.

Ta mogućnost, tvrdio je, ne sluti na dobro čovječanstvu. Hanson je sažeo svoj argument: „Činilo se da čovječanstvo ima svijetlu budućnost, tj. priliku za širenje kako bi ispunilo svemir trajnim životom. Ali činjenica da se prostor u našoj blizini čini mrtvim govori nam da se bilo koji komadić nežive materije suočava sa astronomski niskim šansama da dobije takvu budućnost. Stoga postoji Veliki filter između smrti i produženja trajnog života, a čovječanstvo se suočava sa zloslutnim pitanjem: koliko smo daleko u odnosu na ovaj filter? “

Dakle, pojednostavljeno, Veliki filter je zamišljena barijera koja je smještena negdje na „vremenskoj liniji“ koja počinje sa nastankom života bilo gdje u svemiru, a završava sa njegovim krajem. Ako je ova teorija tačna onda je najvažnije pitanje – Gdje je, u našem slučaju, na liniji vremena postavljen Veliki filter? Zavisno od toga gdje se postavlja Veliki filter možemo postaviti tri mogućnosti: Mi smo rijetki, mi smo prvi, ili – mi smo gotovi.

a. Rijetki smo (Veliki filter je iza nas)
Jedna nada je da je Veliki filter iza nas, nekako smo ga prošli, a s obzirom na najrazličitije scenarije uništenja života, to je ekstremno rijetko za neku civilizaciju.

b. Mi smo prvi?
Ako Veliki filter nije iza nas to bi značilo da su se u svemiru prvi put stekli uslovi da se razvije inteligentni život. Desilo se da smo mi bili na pravom mjestu u pravo vrijeme da u budućnosti postanemo supercivilizacija. Ali, samo ako prođemo Veliki filter koji nas negdje čeka.

c. Propali smo!
Veliki filter je ispred nas? U ovoj varijanti mi još nismo dosegli tu hipotetsku prepreku. Ono što bi nas možda čekalo su različite vrste katastrofa poput klimatskih promjena kojima svjedočimo, pandemija, supervulkana, udara velikih asteroida, samouništenja, bljeskova gama zraka koji bi spržili sve živo na Zemlji, itd.

Još jedno sjajno razmišljanje ponudio je Nick Bostrom, filozof sa Univerziteta u Oxfordu. U svom eseju iz 2008. „Gdje su? Zašto se nadam da potraga za vanzemaljskom inteligencijom ne pronalazi ništa“ on kaže:

„Veliki filter možemo smatrati preprekom vjerojatnosti. Sastoji se od jednog ili više nevjerojatnih evolucijskih prijelaza ili koraka čija je pojava potrebna da bi se na planeti poput Zemlje stvorila visoko razvijena inteligentna civilizacija koja bi nam bila vidljiva uz našu trenutnu tehnologiju promatranja.” 

„Veliko je iskušenje zaključiti da postoji najviše samo nekoliko naprednih vanzemaljskih civilizacija – bilo zato što smo mi jedna od prvih tehničkih civilizacija koje su se pojavile, bilo zato što je sudbina svih takvih civilizacija da se unište prije nego što su otišle mnogo dalje uz liniju vremena.” 

Međuzvjezdane udaljenosti doista su ogromne. Kad bi se čitav Sunčev sistem, do orbite Neptuna, sveo na veličinu novčića od jedne konvertibilne marke, najbliža zvijezda, Proxima Centauri, bila bi na udaljenosti približno dužine fudbalskog igrališta.

Međuzvjezdani brod trebao bi putovati veoma brzo, što je moguće bliže brzini svjetlosti, ili biti sposoban održavati svoju posadu vrlo dugo, stotinama i hiljadama godina. Iako je i jedno i drugo teoretski moguće, jasno je da su međuzvjezdana putovanja za današnje čovječanstvo toliko grandiozan pothvat da nije jasno hoće li ljudska civilizacija ikada biti u stanju da to i realizira. Tako da su međusobne posjete naprednih civilizacija vrlo malo vjerovatne.

Ovo su samo neka razmišljanja o životu (inteligenciji) u svemiru, posmatrana iz ugla naše civilizacije. Očigledno je da i u najoptimističnijem scenariju ne možemo računati da će se naš razvoj nesmetano odvijati unedogled. Ukoliko čovječanstvo ne savlada međuzvjezdana putovanja i raširi se po Galaksiji, naša sudbina, na srednju ili dužu stazu, nije svijetla. Previše je raznih ugroza koje ne zavise od nas, a neke i zavise.

Ali i ovo, što je onaj pozitivni dio čovječanstva postigao do sada u nauci, kulturi, umjetnosti, treba nas činiti ponosnim. Možda smo samo bljesak u tkanju prostora-vremena, ali smo svemiru pomogli da makar u djeliću spozna sam sebe.

Sa dozvolom autora preuzeto sa: NOMAD