2. novembar. 2009.

Sudbina ovoga čoveka je zadivljujuća i tragična. Iako je bio samouk, danas se njegov rad proučava svuda u svetu i s pravom ga svrsatavaju u red pionira svetske kosmonautike

KondratjukAleksandar Ignatevič Šargej (rus. Александр Игнатьевич Шаргей) rodio se 9. juna (21. po novom kalendaru) 1897. godine u Poltavi, u Carskoj Rusiji, na teritoriji današnje Ukrajine. Ubrzo nakon rođenja malog Saše, njegova majka Ljudmila Ljvovna Šargej (devojačko Šlipenbah) teško se razbolela te biva prenešena u sanatroijum za duševno obolele, gde je 1910. preminula. Otac Ignjatije Benediktovič Šargej, igrao je samo epizodnu ulogu u odgajanju i vaspitavanju sina. Nedugo nakon njegovog rođenja napušta porodicu i odlazi da uči na politehničke škole u Kijevu i Peterburgu, a malo kasnije i u Nemačku, na Višu tehničku školu u Darmštatu. Iako talentovan i pametan, ipak nije uspeo u životu. U Peterbugru upoznaje Jelenu Petrovnu Giberman i s njom stupa u građanski brak. Ubrzo nakon toga, 1910. godine, umire od „trovanja izazvanog zaraženom krvi“.

Mali Saša je rastao u porodici babine sestre, Jekatarine Kirilovne i njenog muža, dede Akima Nikitiča Dacenka. Usled nastalih složenih životnih prilika, ovi ljudi postaju njegovi vaspitači i pravi roditelji. Godine detinjstva i mladosti budućeg naučnika protekle su u atmosferi ukrajunskog patrijarhalnog načina života.

Od 1910. do 1916. učio je u Drugoj poltavskoj muškoj gimnaziji i završio je sa srebrnom medaljom. Već pred kraj gimnazije, bio je fasciniran problemima međuplanetnih putovanja, a nekoliko godina kasnije napisao je rad naslovljen rečenicom: „Onima, koji će kad budu pročitali, poželeti i da naprave“ („Тем, кто будет читать, чтобы строить“, 1918). U tom radu, nezavisno od Ciolkovskog, originalnom metodom je izneo osnovne jednačine za kretanje kosmičkih raketa, prikazao šeme i dao opise četvorostepenih raketa na kiseoničko-vodoničko gorivo, prikazao komore sagorevanja u motorima sa šahovskim i drugim rasporedom brizgaljki za oksidator i gorivo, paraboloidne raketne mlaznice, itd. Tamo je bilo predloženo: da se prilikom kočenja raketa tokom ulaska u atmosferu, radi uštede u gorivu, koristi atmosfersko trenje; da se prilikom letova na druge planete kosmički brodovi prvo uvedu u orbite njihovih prirodnih satelita, a za sletanje čoveka na njihovu površinu i povratak na brod koristi mali sletno-uzletni modul (predlog koji je kasnije primenjen u programu „Apollo“); da se za ubrzavanje ili kočenje svemirskih letilica na putovanju kroz Sunčev sistem koristi gravitaciono polje usputnih nebeskih tela (perturbacioni manevar, ili gravitaciona praćka). U svom mladalačkom radu takođe je razmatrao mogućnost iskorišćavanja solarne energije za napajanje sistema na kosmičkim aparatima, a takođe i mogućnost razmeštanja velikih ogledala na orbitu oko Zemlje radi osvetljivanje njene površine.

sl1 Putanja svemirskog broda na trasi Zemlja-Mesec-Zemlja. Crtež Kondratjuka. Ovu šemu su iskoristili i stručnjaci iz Nase prilikom svog lunarnog programa „Apollo“.

1916. godine upisuje se na mehanički otsek Petrogradskog politehničkog instituta, ali već u novembru iste godine biva pozvan u vojsku i počinje da pohađa podoficirsku školu u jednom od peterburških kampova. Do demobilizacije u martu 1918. ratovao je na turskom frontu. Nakon Okrobarske revolucije, kao oficir carske armije, mobilisan je u Belu gardu[1], ali je ubrzo dezertirao, da bi krajem 1919. ipak bio ponovo vraćen u armiju. Da bi izbegao ratovanje za Belogardejce, na putu iz Kijeva u Odesu, pobegao je iz jedinice, usput pobacavši sva lična dokumenta.

Kada su se boljševici konačno utvrdili na vlasti, Aleksandar Šargej je shvatio da će mu prošlost carskog oficira predstavljati ozbiljnu pretnju. Zato je jedno vreme živeo sa prijateljima u ilegali. Konačno je 15. avgusta 1921. godine njegova pomajka Jelena Petrovna Giberman (u drugom braku Karejeva), која је volela i uvažavala posinka, uspela da mu izvadi nova dokumenta, na ime Georgija (pravoslavno Jurij) Vasiljeviča Kondratjuka (rus. Юрий Васильевич Кондратюк), koji je bio 3 godine mlađi od Aleksandra. Od tog momenta naučnik više nije mogao da upravlja svojom daljom sudbinom (vrlo je mala šansa da bi ostao živ da je Uprava unutrašnjih poslova (ГПУ НКВД) znala njegovu pravu biografiju).

sl2

Jurij Vasiljevič Kondratjuk je bio samouki inženjer, ali ga danas poznaju svi koji se bave problemima svemirskih putovanja.

Ruski akademik Valentin P. Gluško, jedan od trojice najvećih sovjetskih inženjera i konstruktora u istoriji, jednom je izjavio: „Po mom mišljenju, svi jako mnogo dugujemo Juriju Kondratjuku. Njegov doprinos svemirskom programu nije našao dovoljan odraz u knjigama i štampi.“

Nekoliko reči o čoveku koji je ustupio svoje ime Aleksandru Šargeju. Taj Kondratjuk se rodio 13. avgusta (26. po novom kalendaru) 1900. godine u gradu Lucke u Volinskoj guberniji (danas na teritoriji Ukrajine), a 1. marta 1921. godine, kao student Kijevskog univerziteta, umire od tuberkuloze pluća. Njegov rođeni brat, Vladimir, predavao je u jednoj od kijevskih škola, u kojoj je učila Aleksandrova polusestra – Nina Ignatevna Šargej. Jelena Petrovna je uspela da nagovori mladog učitelja da joj dâ dokumenta umrlog brata. Tu tajnu je znalo samo nekoliko ljudi i oni su je čuvali dugo godina. Majka Jelena je odala tajnu ćerci Nini tek pred svoju smrt. Nina Ignatevna Šargej je 1977. godine Specijalnoj komisiji dala pismenu izjavu o promeni imena i prezimena svog polubrata Aleksandra Ignateviča Šargeja.

Od 1921. do 1927. godine novi Kondratjuk je radio u južnoj Ukrajini, Kubanu[2] i severnom Kavkazu, prvo kao podmazivač i vozač vagoneta a potom kao mehaničar na elevatorima. Početkom 1927. Kondratjuka šalju u Novosibirsk na rad u fabriku „Хлебопродукт“, gde učestvuje u proizvodnji i usavršavanju elevatora (tada je smislio i slavni elevator „Мастодонт“ – nosač pšeničnih zrna od 13.000 tona, napravljen bez ijednog eksera. U uslovima totalne nemaštine, to je bio neverovatan poduhvat.).

U Novosibirsku je januara 1929. godine od svojih para, u tiražu od 2000 primeraka, izdao knjigu „Osvajanje međuplanetnog prostranstva“, u kojoj se osvrnuo na prve etape kosmičkog putovanja, i još podrobnije obradio pitanja i probleme iznete u svom ranijem radu „Onima, koji će kad budu pročitali, poželeti i da naprave“. Posebno, u knjizi je bilo predloženo realizovanje raketno-artiljerijskog sistema za snabdevanje satelita na niskoj orbiti oko Zemlje (LEO) (danas je taj predlog realizovan u vidu transportnog sistema „Прогрес“). Pored ostalog, u knjizi je obrađeno i pitanje toplotne zaštite kosmičkih aparata prilikom njihovog povratka u atmosferu.

Redakciju i predgovor knjizi napisao je profesor V. P. Vetčinkin, a sam autor je napisao dva stručna predgovora. U knjizi se pohvalno izražavao o radovima i delima ruskih naučnika i profesora, Ciolkovskom, Rininu[3] i Pereljmanu. Već nakon 15 dana od štampanja knjige Ciolkovski mu je lično odgovorio i poslao svoje knjige i brošure.

sl3 Ruski kosmički teretnjak bez ljudske posade „Progres“. Trenutno se koristi za snabdevanje Međunarodne svemirske stanice (ISS), a ranije je godinama snabdevao sovjetske stanice. Svake godine makar 3-4 „Progresa“ odlete do ISS. Obično nosi i vraća oko 2.350 kg tereta. Ieju za njegovo korišćenje još pre 80 godina dao je ruski naučnik Jurij Kondratjuk.

Zanimljiv je podatak da je u predgovoru svoje knjige Kondratjuk napisao da predložena tehnička rečenja već mogu biti realizovana na postojećem nivou tehničkog razvoja, a da su za to najspremniji Amerikanci. Ali moralo je da prođe još nekoliko decenija da bi njegovi predlozi postepeno našli svoju primenu u raketnoj tehnici i astronautici SSSR-a i SAD-a.

Zbog činjenice da je knjiga bila objavljena tako daleko od Moskve i u malom tiražu, nije uspela da izazove široku svetsku pažnju i suštinski utiče na razvoj realnih uzoraka raketne tehnologije i praktičnu kosmonautiku. I zato, iako je knjigu 1947. ponovo objavio izdavač „Оборонгиз“ i to u 5.000 primeraka, ona nikada nije stekla široku popularnost. Danas o njoj možemo da razgovaramo jedino u istorijskom kontekstu.

Život je nalagao J. V. Kondratjuku da se bavi i nekim pitanjima koja nemaju veze sa istraživanjem svemira, iako, kako je sam napisao, sve u šta je bio uključen mimo kosmosa služilo je samo kao način da zaradi dovoljno za dalja istraživanja u oblasti vanzemaljskog prostora.

30. jula 1930. godine Kondratjuk zajedno sa još nekolicinom zaposlenih u „Хлебопродукту“ biva uhapšen zbog navodne sabotaže. Jedna od optužbi je bila da ne samo je „Мастодонтa“ podigao bez crteža, što je već samo po sebi predstavljalo ozbiljno narušavanje pravila gradnje, već je to uradio i bez eksera. Mesno rukovodstvo je došlo do zaključka da bi, u slučaju da postrojenje ne izdrži toliku količinu žita i sruši se, bilo upropašćeno 10.000 tona zrna neophodnog radnom narodu SSSR-a. Zato je 10. maja 1931. osuđen na 3 godine rada u logoru. (Sudski odbor za krivična dela Vrhovnog Sovjeta RSFSR svojom odlukom № ОС-70-8 od 26. marta 1970. godine rehabilitovao je Kondratjuka sa obrazloženjem da za presudu nedostatju valjani dokazi.) Međutim, umesto u radni logor, Jurij Vasiljevič biva poslat na rad u Novosibirski specijalizovani biro[4] № 14 koji je radio na projektovanju armiranobetonskih konstrukcija. Tamo je ostao sve do avgusta 1932. godine, uspevši da dobije 4 patenta i autorska prava za specijalnu rudarsku opremu. Ona je bila predviđena za rešavanje različitih problema: ubrzavala je i olakšavala bušenje rudarskih okana upotrebom mehaničke betonske oplate, načine skladištenja betona visoke marke i ojačavanje potpornih stubova, gvozdenobetonske šipove, itd.

Još dok je radio u Birou № 14, Jurij je bio upoznat sa uslovima konkursa za projekat velike Krimske elektrovetrenjače (ВЭС), koji je objavio Narodni komesarijat teške industrije („Наркомтяжпром“). Projekat stanice je uradio zajedno sa P. K. Gorčakovim, a kasnije im se priključio i Nikolaj Nikitin (Николай Васильевич Никитин), budući projektant Ostankinovog tеlеtornja[5] u Moskvi. Idejni projekta vetrenjače bio je dovršen u novembru 1932. godine, i uskoro su autori projekta dobili dozvolu od vlasti da otputuju u Moskvu. Po hitnom zahtevu Narodnog komesarijata, 1933. Kondratjuk je prevremeno pušten sa robije. Na konkursu, njihov idejni projekat je proglašen najboljim, te po hitnom zahtevu Komesarijata tehnički projekat biva dovršen do kraja februara 1934. godine. Već 1937, na planini Aj-Petri na Krimu je prema završenom projektu otpočela gradnja temelja buduće stanice. Međutim, 1938. umire glavni ministar teške industrije, Sergo K. Ordžinijkidze, koji se zalagao za vetrenjače, te novo rukovodstvo odlučuje da se prekine svako dalje projektovanje i izgradnja velikih vetroelektrana.

To rešenje je nanelo veliki udarac Juriju Kondratjuku, jer je na svoj projekat uložio 6 mukotrpnih godina života. Projektovana snaga njegove vetrenjače iznosila je 12.000 kilovati, što je bilo dvostruko više od prve sovjetske nuklearne elektrocentrale.

sl4

Skice Krimske elektrovetrenjače i ono što je nakon nekoliko godina ostalo od nje.

Poslednje dve predratne godine, Kondratjuk provodi u projektovanju malih ekspetimentalnih elektrana na vetar („ВЭС-2-Д-20“ od 100 KW i „ВЭС-2-Д-30“ od 250 KW) u Projektno-eksperimentalnoj kancelariji za vetrenjače (ПЭКВЭС).

Treba podsetiti da se tek sada, 70 godina kasnije, čovečanstvo polako vraća na ideju korišćenja vetra kao izvora čiste energije.

U tom periodu stigao mu je poziv za saradnju sa inženjerom Sergejem Karaljovim (1906-66), već u to vreme slavnim inženjerom i raketašem (kasnije će i sam otići u logor), ali je Jurij to odbio. Verovatan razlog se krije u tome što bi rad na vojnim projektima podrazumevao strogu proveru NKVD (tajne policije), što bi značilo da bi isplivala njegova belogardejska prošlost i zamena identiteta, za šta je u to vreme postojala samo jedna kazna.

22. juna 1941. godine otpčeo je Veliki domovinski rat[6]. Danas više niko ne zna kako i kada je završio svoj život Jurij Vasiljevič Kondratjuk. Zna se da se 4. jula 1941. pridružio redovima otpora i da je služio u 2. pešadijskom puku 110. divizije narodne milicije u Kijevskom regionu Moskve. Već 7. jula puk odlazi na front i na 150 km od Moskve organizuje odbranu. Trećeg oktobra 1941. borci narodne milicije, tada u sastavi Crvene Armije, stupaju u borbu s Nemcima.

Dalja sudbina Kondratjuka je obavijena tajnom. Neki od saboraca u svojim memoarima navode 3. septembar 1941. kao datum njegove pogibije. Međutim, novija istraživanja su pokazala da je u januaru 1942. Kondratjuk primio sledovanje, o čemu svedoči njegov potpis u spisku.

Postoji nekoliko verzija o konačnoj sudbini J. V. Kondratjuka.

Kao što je već rečeno, po jednoj od njih poginuo je u borbama oko Moskve. Ova verzija je prihvaćena od strane svih zvaničnih sovjetskih i ruskih izvora.

Prema drugoj verziji, Kondratjuk nije poginuo, već su ga zarobili Nemci (ili se predao), a zatim je sarađivao sa Bernerom fon Braunom na projektu rakete „Fau-2“. U prilog ovoj verziji govore dokumenti nekog nemačkog stručnjaka za rakete, u kojima se pominje izvesni čovek sa prezimenom Kondratjuk, sa kojim je ovaj Nemac morao da radi. Jedno vreme se čak pričalo da su Kondratjuk i fon Braun jedna te ista osoba.

Izneću još neke pretpostavke o mogućoj sudbini Kondratjuka. Sasvim je moguće da je iz nekog razloga prišao Nemcima i radio sa fon Braunom. Verovatno je u tom slučaju morao da promeni svoje ime. Nakon okončanja rata, kada je deo nemačkih inženjera otišao u Ameriku, a deo u SSSR, on je sa novom porodicom i novim imenom, takođe preseljen u Sjedinjene Države, gde nastavlja da radi sa raketama, ponovo menjajući ime.

Zašto mnogi misle da Kondratjuka treba tražiti jedino u Americi? Kao prvo, ako je bilo šta radio za Nemce, da se vratio u SSSR tamo bi ga čekala jedino smrt. Kao drugo, prilikom realizacije projekta „Apollo“, u kome je učestvovao veliki broj nemačkih inženjera i stručnjaka, iskorišćene su mnoge Kondratjukove ideje, koje, kako je već rečeno, nisu bile opštepoznate naučnoj eliti. Njih je mogao da predloži samo čovek koji je ili sam učestvovao u projektu ili bio vrlo blizak sa fon Braunom i njegovim saradnicima.

Bilo kako bilo, istina o smrti Šargeja-Kondratjuka ostaje neizvesna, i pitanje je da li će ikad biti otkrivena.

Danas se o Kondratjuku govori kao o velikom inženjeru i vizionaru. U rodnom gradu, Polatavi, podignut mu je veliki spomenik, a Novosibirski aerokosmički licej nosi njegovo ime. U Moskvi jedna ulica nosi njegovo ime, a na Mesecu postoji njegov krater.

Američki naučnik George Low[7] (1926-84), jedan od glavnih stručnjaka u Nasinom lunarnom programu, pričao je: „Pronašli smo jednu malu, neupadljivu knjižicu, izdatu u Rusiji nakon revolucije. Njen autor, Jurij Kondratjuk, objasnio je i izračunao energetske vrednosti neophodne za sletanje na Mesec po šemi: let do Mesečeve orbite – spuštanje sa orbite na površinu Meseca – povratak u orbitu i spajanje sa glavnim modulom – let na Zemlju“. Danas se taj put naziva Kondratjukovom trasom.

Američki astronaut, Nil Armstrong, posetio je nakon leta na Mesec Novosibirsk i sačuvao šaku zemlje koju je pokupio u blizini zidova kuće gde je nekada živeo i radio Jurij Kondratjuk. Kasnije je pričao da je ta zemlja za njega jednako važna kao i ona koju je doneo sa Meseca. U vreme kada je grupa američkih naučnika i eksperata trebala da poseti Novosibirsk, u sobi gde je živeo Kondratjuk napravljen je Muzej J. Kondratjuka. Danas je tu Naučno-memorijalni centar Kondratjuka.

sl5 Na drugoj strani Meseca nalazi se grupa „ruskih“kratera, u kojoj se nalaze krateri Karaljova, Candera, Kondratjuka, Žukovskog i Kibaljčiča.

 

U prevodu su korišćeni sajtovi:

http://www.space.hobby.ru/firsts/kondratyuk.html

http://epizodsspace.airbase.ru/bibl/znan/1988/8/kond.html

http://ru.wikipedia.org/wiki/%D0%9A%D0%BE%D0%BD%D0%B4%D1%80%D0%B0%D1%82%D1%8E%D0%BA,_%D0%AE%D1%80%D0%B8%D0%B9_%D0%92%D0%B0%D1%81%D0%B8%D0%BB%D1%8C%D0%B5%D0%B2%D0%B8%D1%87

http://www.peoples.ru/military/design/shargey/



[1] Uplašeni virusa Boljševičke revolucije, uz pomoć Zapada (V. Britanija, Francuska i SAD) je 1917. organizovana kontrarevolucija, a carski oficiri i vojnici su nazvani „Belima“, po ugledu na reakcionare tokom Francuske revolucije. Komunisti su se nazivali, kako drugačije nego „Crvenim“.

[2] Geografski region u južnoj Rusiji (rus. Кубань), na Crnom moru, između Donske stepe, delte Volge i Kavkaza.

[3] Profesor N. A Rinin (Н. А. Рынин) dugo se dopisivao sa Kondratjukom, i početkom 1932. je objavio neka pisma i njegovu sliku u svojoj knjizi „Teorija kosmičkih letova“.

[4] Radni logori, u žargonu poznati kao „šaraške“, u kojima su radili zatvoreni inženjeri. U okviru borbe protiv intelektualaca, od 1930. Politbiro je osnovao radne logore za „prevaspitavanje“, koji su radili sve do Staljinove smrti 1953. Kroz ovakve logore su prošli mnogi sovjetski stručnjaci, profesori i inženjeri, budući akademici: S. P. Karaljov (konstruktor raketa), V. M. Mjasiščev (aviokonstruktor), V. M. Petljakov (aviokonstruktor), L. L. Kerber (specijalista za daljinsku radiovezu), A. Solženjicin (matematičar), A. N. Tupoljev (aviokonstruktor), A. S. Fanštejn (hemičar), N. N. Polikarpov (aviokonstruktor), I. G. Neman (aviokonstruktor), i mnogi drugi.

[5] Toranj je visok 540 m, i predstavlja četvrti po visini slobodnostojeći objekat u svetu, posle nebodera Burdž u Dubaiju, kineskog tornja u Guančžou i TV tornja CN u Torontu.

[6] Misli se na rat SSSR-a protiv nacističke Nemačke i njenih saveznika, u okviru II sv. rata.

[7] Nasin direktor i predsednik Rensselaer politehničkog instituta. Rođen je u Beču kao George Wilhelm Low. Pred rat emigrirao u SAD i promenio ime. Od 1964. radi u Nasi kao menadžer programa „Apollo“, a bio je tesno uključen i u programe „Mercury“ i „Gemini“. Bio je jedna od vodećih figura u razvoju spejs šatlova, Skylab programa, i Apollo-Soyuz Test Projekta. Ostalo je zabeleženo da nije podnosio fon Brauna i njegove nemačke kolege.

Njegov sin, G. David Low, postao je astronaut 1985. godine.

Draško Dragović
Author: Draško Dragović
Dipl inž. Drago (Draško) I. Dragović, napisao je više naučno popularnih knjiga, te više stotina članaka za Astronomski magazin i Astronomiju, a učestvovao je i u nekoliko radio i TV emisija i intervjua. Interesuje ga pre svega astronautika i fizika, ali i sve teme savremenih tehnologija XXI veka, čiji detalji i problematika često nisu poznati široj čitalačkoj publici. Izgradio je svoj stil, lak i neformalan, često duhovit i lucidan. Uvek je spreman na saradnju sa svojim čitaocima i otvoren za sve vidove komunikacije i pomoći. Dragovićeve najpoznatije knjige su "KALENDAR KROZ ISTORIJU", "MOLIM TE OBJASNI MI" i nova enciklopedija "NEKA VELIKA OTKRIĆA I PRONALASCI KOJA SU PROMENILA ISTORIJU ČOVEČANSTVA"

Zadnji tekstovi:


Komentari

  • Aleksandar Zorkić said More
    Hmmm, ovako treba da se vidi: settings... 3 sati ranije
  • Miki said More
    Zbog čega se kod mene ne pojavljuje... 4 sati ranije
  • Baki said More
    Dobar izbor. Popularno rečeno... 9 sati ranije
  • Baki said More
    “Postoji jedna čudna kontradikcija: u... 15 sati ranije
  • milena said More
    Mmm hvala, autoru, veliki zagrljaj :D 2 dana ranije

Foto...