Hoćemo li se smrznuti ili će nas „Pušinka“ spasiti ?!

Čovječanstvo je zanimljiva „biljka“, s jedne strane redom ćemo se senzibilizirati kad treba pomoć malom mačiću ili ježu u nevolji, s druge strane ratovi, glad, siromaštvo, sakaćenja i ubijanja naša su tisućljetna svakodnevica. Valjda još nismo odrasli kao vrsta, tko će ga znat. Diljem EuroAzije danas nailazimo na manje ili veće ratne sukobe, aktivne ili privremeno „zamrznute“. Suvremenici smo neshvatljivih ratnih događanja tek dva sata leta avionom istočno od nas. Dvije supersile (SAD i Rusija) na području dosadašnje Ukrajine ukrštaju borbena koplja. Ni prvi a nažalost ni zadnji puta da se tako nešto događa. Povijest nas uči kako tek naknadno saznamo kakvu-takvu istinu.

Preplavljeni smo foto i video informacijama u realnom vremenu o tome što se tamo dogodilo, što se upravo događa i što bi se moglo dogoditi. (Polu)Svjesni smo i naše izloženosti jednostranom informacijskom prostoru, onaj drugi takav prostor zatvorili smo zarad demokratskih vrednota. Ma šta god mislili i ma koliko god trezveno sagledavali stvari jedno nam se svima, bez izuzetka, neumitno postavlja kao egzistencijalno pitanje; Hoće li supersile toliko visoko podignuti uloge u samo njima znanoj partiji šaha da svijet krene na put bez povratka, u pogubni sveatmoski rat!?

Na to pitanje autor ovog članka nema odgovor, poprilično sam siguran da odgovor nemaju ni profesionalci s desetljetnim diplomatsko-vojnim iskustvom, vjerojatno ni sami akteri događanja.  Znam samo da naša djeca, ljudi u zrelim godinama, naše bake i djedovi...svi mi, makar podsvjesno, strepimo od mogućnosti da na horizontu ugledamo atomske gljive. Strepimo ove zime i od snijega, ne toliko od onog prirodnog, atmosferskog,  zimskog snijega već od atomskih bijelih krpica nalik snijegu.

Ipak, kad osjetimo strah i zebnju za nas i naš planet prisjetimo se povijesti, ona nam daje nadu da ćemo unuke gledati kako odrastaju u boljem, ili makar samo u ovakvom, svijetu koji neće nestati.

Svijet je šesdesetih godina prošlog stoljeća bio doslovce na rubu, povremeno čak i nagnut preko ruba, opstanka. Bombarderi SAD i SSSR ulazili su u zračne prostore druge strane, atomske bombe bile su spremne u njihovim zlokobnim utrobama.  John F. Kennedy i Nikita S. Hruščov igrali su globalnu partiju šaha (naravno, i tada je formalna šahovska ploča bila na teritoriju druge države)  opako balansirajući na rubu sveopćeg besmisla.

Rakete su tada bile u povojima, no dovoljno moćne da stignu u svemir ili do drugog kontinenta. Nada da će svijet preživjeti tada se odazivala na ime Pušinka! Riječ je o malom psiću, potomku ruskih svemirskih pasa Belke i Strelke (Pušinka /Pahuljica!/ je ženka, izlegla ju je Strelka, op.a.) koji su kao psi lutalice izabrane za svemirsku odiseju, preživjele let u svemir i natrag te postale umiljate svjetske ikone. Jacqueline Kennedy, supruga američkog predsjednika Kennedya,  zamolila je i dobila od ruske strane (Hruščova)  kujicu koju je nazvala Pušinka, a koje se u najopasnijem periodu hladnog rata šetala na prostoru u i oko Bijele Kuće u Washingtonu, sa psom imena Charlie imala je potomke.

Interesi američke i ruske strane toliko su isprepleteni u svim sferama društva i pojedinaca da „odsjecanje tuđe ruke znači i odsjecanje svoje“. Američki astronauti i ruski kozmonauti moderna su Pušinka. Sve dok jedni surađuju s drugima, dok američki astronaut leti u ruskom svemirskom brodu a ruska kozmonautkinja u američkom svemirskom brodu – sigurni smo od sveopćeg holokausta.