Koliko ima pameti u pametnim strojevima

Nikoliko! Danas nema pametnih strojeva, nema umjetne inteligencije. Gotovo, kraj prije početka rasprave!

Pojmovi poput; pametni mobiteli, pametna računala, umjetna inteligencija danas su naša svakodnevnica. Neumitna je činjenica kako ništa osim živog svijeta, da ne budemo samodopadni kao vrsta, nema odlike atributa „biti pametan“. Istini za volju počesto se to ne bi moglo reći ni za homo sapiense. Ipak, o čemu se radi?

Priču su zakuhali mali polužgoljavi mikrokompjuteri početkom osamdesetih godina kada su na mala vrata najprije ušli u naše domove a zatim sramežljivo i u poneke škole. Ta su stvorenja „pamet“ projicirala putem malih ekrana nerijetko dovodeći ukućane na rub živaca svojim „škvičanjem i kmečanjem“ uz istovremeno skakutanje nekakvih polukvadratića-polukrugova (čak i u boji) tamo di je bilo mjesto Dnevniku i filmovima.

Još se bijela izbočina ispravljača (poput poklopca motora kod ondašnjih turbodizela)na plosnatom Sinclairovom ZX 80 nije udomaćila a već je stigao ZX 81. Njegova bezlična senzorska tipkovnica već 1982.  zamijenjena je gumenom na ZX Spectrumu. Ubrzo su pristigli i Commodore 64, Atari, ZX QL, Amiga.. Bio je tu i Apple najprije sa IIc, Lisom, NeXTom (manje ili više uspješnim (polu)proizvodima). Svjetlo dana u međuvremenu ugledali su domaći Galeb, Orao, Lola8, Ei PECOM.. 

Brzo kako su došli tako su svi pali u zaborav. Ubili su ih PC 286, 386, 486, Pentiumi, AMD-ovi i naprednija čudesa. Kasnih osamdesetih časopis Galaksija opisao je računalni let jata lastavica u kojem se dogodio slučaj kada je jedna ptica neprogramirano udarila u zgradu, otresla krilima i nastavila let. E to je bilo iznenađenje. Nekako u isto vrijeme brujalo se potiho i o bioračunalima kojima su najveći neprijatelji; virusi, baš kao i nama. 

HAL 9000, humanoidna stvorenja iz Aliena čijim žilama ne teče krv i sve sile ekipe koja se više ili manje uspješno drži  Asimovljevih zakona robotike, uključivo i četvrti, tj onaj nulti, naknadno pridodan a čemu je zasigurno kumovalo i iskustvo „mladog“ Alvina iz Dijaspara kada je otkrio Lis. A.C.Clarke teško da je prije pisanja Odiseje znao za CER 10 Instituta Mihajlo Pupin u Beogradu. Stigli su prvi mobiteli, internet, društvene mreže a od toga na ovamo već znate sve, ili Skoro Sve!?

Strojevi nam danas kroje sudbinu a istodobno tražimo ljude koji bi pomoću aplikacija ili programa otkrivali nove svjetove u bazama podataka. Kao da to strojevi ne mogu sve sami, naročito stoga što je AI (Umjetna inteligencija) već toliko udomaćen pojam da se njega ne groze ni žuti ni još žući mediji kada predstavljaju budućnost porno industije koja nas je već stigla. Nema dobnog ograničenja, nema što se ne može konstruirati ili preprogramirati pa da izgleda i oponaša baš ono i onako kako korisnik želi. Kako uopće povjerovati da čovjek i dalje mora biti „iznad“ strojeva, kad strojevi mogu sve. Nekoć je netko od autora priloga u Svetu Kompjutera ili Računara (ili to ipak bijaše slovenski Moj Mikro?) napisao kako su i najpametnija računala pametna samo onoliko koliko im to omogućava programski jezik i programer koji je program napisao. Što se AI i neAI sustava tiče to je i danas najbolji odgovor. 

Postavlja se pitanje kako na banalnom primjeru pokazati svu moć i nemoć računala, strojeva (zvali ih robotima, kiborzima, automobilima, perilicama, mobitelima..) Zar sva ta računalna pamet nezna da postoje utičnice bezmalo svugdje nego baš moraju ostati bez električne energije kada nam najviše trebaju? Ta mogli su bar pronaći radove Marina Soljačića (MIT) o beskontaktnom, bezžičnom prijenosu električne energije. Jel ta AI stvarno toliko glupa da sama sebe ostavi na milost i nemilost primitivnih homo sapiensa koji ju u kutijama ove ili one vrste vozaju sa sobom unaokolo? Nisam još svjedočio situaciji da je stroj sam od sebe producirao neki drugi stroj. Nigdje na planeti nema (još) takvih dojava. Mada i tu treba biti oprezan, to poprilično dobro zna i Damir Mikuličić (Izvori) koji je svojedobno napisao jako zanimljivo štivo u vidu knjige Svjedočanstva o budućnosti (Prosveta, 1988.). Citat iz knjige Astrofotografija (UAD Sarajevo) Aleksandra Tomića u kojem kaže kako astronomi amateri analognog fotografskog doba (ORWO i EFKE)  trebaju biti sretni ako se na njihovim fotografijama planeta nazire ikakova fleka na planetarnom disku čak i velikog Jupitera  strojevi su odveli u prošlost koje se danas ne sjećaju ni srednjovječni astrofotografi digitalnog doba. Strojevi su deklasirali UNIS TBM (Sarajevo) mehaničke lupalice a uređenje tekstova podignuli na nivo nezamisliv u vrijeme kada se tražio kolutur crno-crvene trake u papirnicama. Indigo papir zamijenila su indigo djeca, genijalnost i MENSA testove i dalje bolje riješava osnovnoškolac nego li i najbolje superračunalo, ono se nikada samo od sebe neće sjetiti da iz dosade riješi test ili onako iz čista mira zamišlja druge svjetove. Računala ne sanjaju. Nemaju „ono nešto“ što karakterizira pametna stvorenja, čak i ona na najprimitivnijoj razini.

Istina je kako su nekad računala mogla raditi samo ono što im je jasno naređeno, danas ona mogu raditi i poslove koji im nisu ugravirani u programski kod. Napretkom tehnike omogućili smo programerima slobodu i neslućene mogućnosti pisanja naredbi tako da se ono mogu odvijati i na načine koji nisu striktno definirani.

Za kraj, znate ono kad želite komentirati neki članak a traži vas se da pročitate nekoliko prikrivenih slova i brojki kako bi mogli poslati komentar? Taj jednostavan posao za ljudski mozak još je uvijek daleko od mogućnosti strojeva. Ono što je nama homo sapiensima jasno na prvi pogled umjetnoj je inteligenciji još uvijek eonima daleko. Hoće li se i kada to promijeniti? Nisam siguran želimo li to zaista, a kada se dogodi na pameti moramo imati jednu veoma važnu stvar. Ona tri plus nulti zakon robotike za AI zaista neće predstavljati prepreku.

Hmm, ipak imamo neku maniju da strojevima dajemo ljudske osobine. Kad robot na Marsu prestane raditi skloni smo napisati i osjećati kako je umro netko naš. Strojevi su zaista naša primitivna djeca, bez pameti. Zasad.