Pošto smo Novu godinu proveli na Zlatiboru, prelepoj ustalasanoj visoravni od nešto preko 1000 mnv, naravno da slede slike. Pravi raj u zapadnoj Srbiji kad je u pitanju pejzažna fotografija, Zlatibor je i noću fascinantan. Bez obzira što se ne nalazi na sredini frekventnog avio-koridora kao Jagodina, ipak smo bili indisponirani činjenicom da u svakom momentu na nebu postoji bar nekoliko aviona.

Novogodišnja noć je bila ispunjena maglom, tačnije oblacima koji su se spustili ispod 1000 m i vožnju učinili skoro nemogućom, ali narednih dana smo imali fenomenalno čisto nebo. Čak je i Mesec bio odsutan.

Od opreme bi vam bio od koristi dvogled da preletite ova nabrojana nebeska čuda, ali nije problem ni ako imate samo sopstvene oči - tako je astronomija izgledala milenijumima.

Ja sam koristio Eos 40d, Tamron 17-50 2.8 na 2.8 blendi, tripod Manfrotto 055xprob, sve slike su eksponirane jedan minut na ISO1600. U principu je za vrhunske rezultate potrebno posebno raditi nebo a posebno zemlju ali ovde sam malo i požurio pa sam radio samo jednu od minut; ko će da propušta proslavu reprize, i sutradan reprize reprize. Takođe bi bilo od koristi raditi nekoliko kraćih ekspozicija (tipa 10x20sec ili slično) i onda stakirati nebo u DSS-u, rekoh, to je tema za buduće poduhvate.

z9w

 z10wAko izuzmemo naš smeštaj koji vidite na ovim snimcima, ostalo je remek-delo majke Prirode. U pozadini i desno se nalazi Tornik (ne vidi se na slikama) a ispod njega je Ribničko jezero, magle na njemu i veštačko osvetljenje.

Na nebu se vidi zimski deo Mlečnog Puta sa sazvežđima Orion, Jednorog, Veliki i Mali Pas, i Zec koga jure psi. Inače psi pripadaju lovcu Orionu. Od sjajnijih zvezda ovde se vide dole levo Sirijus, ispod Oriona beli Rigel i iznad njega žutocrveni Betelgejz.

Što se tiče svih ovih nabrojanih stvari, možete ih videti golim okom a još bolje bi bilo dvogledom. Sirijus je najsjajnija zvezda gledano sa naše planete (izuzimajući Sunce) i ujedno je veoma blizu: oko 8 svetlosnih godina. Pre nešto više od jednog veka, zaklanjajući glavnu zvezdu (Sirius A) astronomi su uspeli da uoče malog bledog patuljka pratioca i nazvali ga Sirius B. To je tek drugi otkriveni beli patuljak u istoriji a da je patuljak saznalo se mereći njegov prečnik i masu: prečnik ima kao naša planeta a masa je otprilike masa Sunca - u prevodu patuljak je sastavljen iz veoma guste materije. Jedna kašičica te materije bi mogla da teži celu tonu po današnjim procenama.

Druge dve pobrojane zvezde (Rigel i Betelgejz) su klasifikovane kao Beta i Alfa Orionis. Pritom je Rigel Beta, iako je sjajniji što je možda Bayer-ova greška (čuveni srednjevekovni zvezdani kartograf) a možda je i Rigel nekad zaista bio sjajniji. Pripada nepravilno pulsirajućim periodičnim zvezdama i sjaj se ovde menja obično za jednu desetinu magnitude, dakle, ispod mogućnosti detekcije golim okom. Reč je o vizuelno dvojnoj zvezdi za čije razdvajanje je potreban iole dobar teleskop, dvogled nije dovoljan pa nećemo o tome trošiti reči.

z12w

Betelgejz je, sa druge strane, ogromna zvezda. Crveni džin je udaljen 640 svetlosnih godina i pulsira potpuno nepravilno i u vremenu i po sjaju. Sasvim je sigurno da će uskoro eksplodirati kao supernova a posledice po živi svet na našoj planeti mi mogle da budu jako nezgodne. Ovo je prva zvezda čiji je prečnik meren telskopima sa Zemlje i procenjena je na oko 0.05 uglovnih sekundi. Procene se razlikuju između ostalog i zbog gigantskog pulsiranja - zvezda ima prečnik približno kao Jupiterova orbita!

Prilikom merenja paralakse (prividnog pomeranja zvezde u razmaku od 6 meseci) radi određivanja udaljenosti, došlo se do okvirnih 6-7 ugaonih milisekundi; približno jedna osmina prečnika zvezde.

Na ovom snimku je upadljiv bledi zimski Mlečni Put, zvezda gore u kadru je Procyon u Velikom Psu. Zajedno sa Betelgejzom i Sirijusom čini Veliki Zimski Trougao, upadljivi znak po kome se može naći jug zimi oko ponoći. Takođe kao i prethodne, i Procyon je dvojna zvezda (mnoge zvezde u svemiru su višestruke, ako ne i velika većina) sa glavnom A komponentom bele boje i B komponentom koja je beli patuljak. Ceo sistem leži relativno nedaleko od nas, oko 11 svetlosnih godina, ali uprkos blizini razdvajanje ove dve zvezde amaterskim teleskopima nije moguće.

Ispod Procyon-a se nalazi mali magličasti oblačak; fascinantna meta u dvogledu. Prelepo otvoreno jato M48, prečnika jednog minuta, sastavljeno je od zvezdica magnitude 8-13 što znači da je jedan značajan deo ispod mogućnosti dvogleda. Zato imamo prelepu mrljicu prečnika dva puna Meseca.

Pažljivom posmatraču neće promaći ni M46 i M47, prvo bledo jato sa jedva uočljivim zvezdicama u dvogledu i planetarnom maglinom u sebi; i drugo jato koje čine jasno svetlije zvezde. Oba ova jata su po pola minuta - posmatračima je već jasno da je to prečnik punog Meseca.

z11w z13w

Ako se sad sa jugoistoga okrenemo ka severozapadu, imaćemo još spektakularniji pogled na Mlečni Put. Naime, ova grana naše galaksije koja se nalazi u sazvežđima Persej, Kasiopeja i Lacerta je gušća i svetlija. U moru sitnih zvezdica na ovoj slici vrlo je lako izgubiti Kasiopeju i njen karakterističan oblik slova W, ali vizuelno se ona jasno ističe. Kao pomoćni orijentir vidi se iznad nje mala gomilica zvezda u obliku osmice - to je čuveno dvostruko jato (double cluster, NGC884 i 869). Po starogrčkim klasifikacijama su ova jata bila katalogizirana kao sjajne zvezde i to kao ha i hi Perseja. Po današnjim shvatanjima reč je o dva jata koja su blizanci, tj nastala su od istog molekularnog oblaka i veoma su blizu, odnosno gravitaciono su vezana. Inače, reč je o vrlo neuobičajenoj pojavi u širim okvirima.

Osim ovoga, na prvoj slici se u vrhu kadra sa desne strane nalazi Severnjača, relativno usamljena zvezda na tom delu neba pa ne bi trebalo da bude preveliki problem naći je. Na sledećoj slici sa leve strane se uočava "magličasti oblačak", kako su to opisivali Arapi pre više od jednog milenijuma. Smešten u sazvežđu Andromede ovaj oblačak je svoju prirodu postepeno otkrivao sa pojavom prvih teleskopa, ali prirogu magline izgleda nije razumeo ni Herschell, najveći posmatrački astronom svih vremena. Za razjašnjenje strukture je bio potreban razvoj fotografije i konačno, pre stotinak godina postalo je jasno da gledamo jednu ogromnu galaksiju. Možda ovako nekako izgleda i naša galaksija, kada bi je neko pogledao sa strane.

Sledi nam pogled na jug i tamošnja čuda.

z18w

Već se i potpuno neupućenom posmatraču ukazuje mala grupica zvezda koja zapanjujuće liči na Veliki Medved (Velika Kola), pa često pomisle da je to Mali Medved. Naravno, ovo nije tačno jer se medvedi nalaze na severnom nebu; ali svejedno ovo jato spektakularno izgleda i golim okom posmatrano. Reč je o Plejadama (Vlašići), otvorenom jatu koje eksplodira tek u dvogledu ili malom teleskopu. Tradicionalno se golim okom vidi do sedam zvezda, ponekad i više ali to nije smetalo starim Grcima da ih nazovu Pleiades - sedam sestara, odnosno nimfi, čiji je otac bio div Atlas. Skoro svaka kultura je kroz istoriju imala svoju verziju tumačenja ovog jata; Japanci recimo imaju i brend automobila čiji je simbol ovo jato (Subaru).

Mi danas znamo da je reč o mladom jatu čije zvezde osvetljavaju prelepu plavu refleksionu maglinu, ovde se to delimično i nazire; ukupno je potvrđeno oko 1000 članica ovog jata.

Levo od Vlašića je narandžasta zvezda Aldebaran, tradicionalno crtan kao samo oko mitološkog Bika i istoimenog sazvežđa. Nalazi se unutar Hijada, otvorenog i velikog zvezdanog jata koje liči na ugao od tridesetak stepeni; odnosno slova V. Sam Aldebaran nema veze sa jatom i leži znato ispred njega. Jato Hijade je poslužilo kao vrlo bitna stepenica na skali određivanja kosmičkih udaljenosti; moglo bi se reći da je distanca do ovog jata prilično precizno određena na osnovu primene više metoda. Danas se smatra da je udaljenost 153 svetlosne godine i da je ovo jato već prešlo polovinu svog očekivanog životnog veka od jedne milijarde godina.

Iznad Aldebarana se vide dve mrljice; prva (donja) je NGC1647 a druga je NGC1746. U oba slučaja radi se o otvorenim jatima prečnika tri četvrtine ugaonog stepena, dakle, odličnim metama za dvogled ili manji teleskop. Vizuelno je, međutim, prilično neverovatno da možete da uočite ova dva objekta.

Takođe, iznad Vlašića prema desnom uglu se uočava crvenkasta izmaglica. Radi se o velikoj emisionoj nebuli (California nebula) koja svetli u oblasti jonizovanog vodonika (Hb - 486nm) na koji su standardni DSLR-aparati skoro potpuno neosetljivi. Zbog toga oblik nebule nije jasan, a ni boja nije sasvim pogođena – o tome sledi.

Na samom kraju još jedan pogled na Orion i Zimski Trougao. Pri horizontu ste već primetili zelenkasti dosjaj koji dominira na svim slikama. Nisam pogrešio u obradi, zelenkasti sjaj je ipak bio prisutan... Radi se o airglow fenomenu; ekscitaciji kiseoničnih atoma na 100km visine. To je i praktični limit zemaljske astronomije; duže ekspozicije preko neke granice nije moguće postići ne toliko zbog svetlosnog zagađenja već treba kalkulisati i sa ovom pojavom. Meni je drago da se i ovo vidi na snimcima, možda malo naglašenije jer smo blizu Sunčevog maksimuma kad bi ovi fenomeni trebali da budu najizraženiji.

z17w


 
Od istog autora:
 
 
s4w

Na toj slici postavio sam žutu liniju između Merkura i tačke desno. Ako se to rastojanje promeni do poslednjeg snimka, znači u pitanju je telo koje se brzo kreće. Tu istu liniju paralelno prenosim i na sliku 3b i da – vidi se da se desna tačka dosta pomerila. Ali, i Merkur se brzo kreće oko Sunca, a i nebeski svod je zakrivljen, hm… nisam baš sasvim siguran da li sam dobro uradio merenje. Zato na prvoj slici gde sam snimio i Saturn, to je slika 2c, postavljam novu, zelenu liniju između Merkura i Saturna. Tu istu liniju prenosim na poslednju sliku 3b i vidim da je stvarno došlo do promene položaja.

Setim se: Saturn se kreće sporije od Merkura, smatraću da se on nije pomerio, hajde da mi on predstavlja zvezdu nekretnicu. Na slikama 2c i 3b postavljam još jednu, plavu liniju između Saturna i tačke desno i opet je vidljivo da se sporna desna tačka pomerila i to tačno u pravcu Sunca (crne strelice) – dakle to je kometa ISON. Ako sam pogrešio, neka me čitaoci AM isprave.

Slika 1a je u originalu jako tamna jer je to prva slika koju sam snimio u mrklom mraku i to napamet u predviđeni deo neba, pa je naknadno jako posvetljenja u računaru i zato ima tako izraženi šum. I slika 2a je prilično tamna, pa dajem i uvećanu verziju 2b na kojoj se bolje uočavaju tačkice.

Za ljubitelje astronomije, najbolja slika je ona potpisana, bez rednog broja, pa posle svih pomoćnih i dobro “išaranih” slika, tu ostavljam za uživanje.


Komentari

  • Aleksandar Zorkić said More
    Hmmm, ovako treba da se vidi: settings... 13 sati ranije
  • Miki said More
    Zbog čega se kod mene ne pojavljuje... 14 sati ranije
  • Baki said More
    Dobar izbor. Popularno rečeno... 19 sati ranije
  • Baki said More
    “Postoji jedna čudna kontradikcija: u... 1 dan ranije
  • milena said More
    Mmm hvala, autoru, veliki zagrljaj :D 2 dana ranije