Besmrtnost, uskrsnuće, vječni život

Ljudi od pamtivijeka pokušavaju pronaći način da izbjegnu smrt, odnosno da dođu do vječnog života. Besmrtnost je bila opsesija u svim civilizacijama. Ipak, do danas nije pronađen način da ostvarimo vječni život. Besmrtnost se može posmatrati sa mnogo aspekata. Najjednostavniji je onaj fiziološki, da ne kažemo medicinski, ali postoje i brojni drugi aspekti kao što su psihološki, filozofski, religijski, antropološki, tehnološki itd. Ovaj kratki esej je pokušaj da se besmrtnost promotri i sa kosmičkog stanovišta. Počeću sa definicijom besmrtnosti, jednom od mnogih.

Besmrtnost, u vrlo pojednostavljenom, ograničenom smislu, možemo posmatrati i kao sjećanje ožalošćenih srodnika i prijatelja na preminulog. To bi makar kratkotrajno mogla biti jedna vrsta vječnog života osobe na koju se sjećanja odnose. Ipak, to ne ispunjava prvobitnu osnovnu ljudsku želju za nastavkom trajanja vlastite ličnosti i svijesti.

U mnogim ranim religijskim tradicijama pojavljivala se ideja da su ratnici koji su umrli u bitkama ustvari odlazili na mjesto vječite sreće (Valhala kod Vikinga). Kasnije je došlo do razvoja ideje da će zagrobni život biti jedna od nagrada ili kazni za ponašanje na Zemlji.

U tradiciji drevnog Egipta odmah nakon smrti, osoba dolazi pred sudije koje se bave njenim zemaljskim ponašanjem. Perzijski sljedbenici Zoroastera prihvatili su pojam Chinvat peretu, odnosno Mosta molitelja, koji je trebalo prijeći nakon smrti i koji je za pravednike širok, a za zle, koji su s njega pali, uzak. (To je preteča islamske Sirat-ćuprije).

U indijskoj filozofiji i religijama (budizmu i hinduizmu), srećemo nizove budućih inkarniranih života koji su smatrani posljedicama ponašanja i stavova u prethodnom životu (karma). Ideja o budućim nagradama i kaznama raširena je kod svih abrahamskih religija. No, daleko bi nas odvelo razmatranje života poslije smrti kada su u pitanju religije svijeta, pa u ovom tekstu nećemo ulaziti u to.

Slijedeći odlomak je slobodni prevod dr. Ivice Puljka iz knjige Seana Carrolle The Big Picture: On the Origins of Life, Meaning and the Universe Itself.

Futurolozi koji se bave ovom oblašću predlagali su niz različitih scenarija kako bismo mogli živjeti vječno. Jedan od načina za produženje života i, u krajnjem slučaju, besmrtnost, bio bi daljnji razvoj biotehnologija i lijekova za kontinuirano obnavljanje tijela i njegovo podmlađivanje. Jer, teško da bi iko želio živjeti vječno, a imati tijelo i um nekoga od 80 godina. Tridesetak godina bi bilo prihvatljivo za većinu ljudi. Međutim, vjerovatnija verzija u nekom kratkoročnom periodu bila bi robotika uvezana sa kompjuterima. Ljudski um bi se u neko dogledno vrijeme mogao prebaciti u “kompjuterski oblak”, cloud storage, i kasnije imati mogućnost biranja androidnog tijela u koje bi se smjestio, a koje bi nastanjivalo stvarni svijet. Po nekima (dr. Ian Pearson), ljudi bi već negdje iza polovine ovog stoljeća mogli birati androide (rent-a-android). To znači da čak i kada vaša originalna tijela umru, i dalje ćete moći koristiti svoj digitalni um – pohranjen u kompjuteru. Pri tome možete da birate osobe različite dobi, stare ili mlade, ženske ili muške.

Naravno, ova tehnologija bi u početku bila jako skupa i dostupna samo bogatima, ali sa padom cijena, ona bi za desetak ili dvadesetak godina, bila dostupna i prosječnim ljudima. “Ali ako su naši umovi u mreži, trebaju li nam uopće tijela robota?” Prema dr. Pearsonu, svi bismo mogli živjeti u računarskoj simulaciji i to prilično sretno.

Svoju verziju besmrtnosti, odnosno vječnog života, dao je i genijalni vizionar i slavni pisac naučne fantastike Arthur C. Clarke. On 1956. godine objavljuje roman Grad i zvijezde (The City and the Stars). Radnja romana se odvija u dalekoj budućnosti, milijardu godina od našeg doba. U to vrijeme Zemlja je toliko stara da su okeani isparili i nestali, a preostalo čovječanstvo je gotovo desetkovano. Posljednje utočište šačice ljudi je grad Diaspar, izolovan i zaštićen neprovidnom kupolom od negostoljubive umiruće planete. Koliko su ljudi iz Diaspara znali, njihov grad je jedini koji je ostao na Zemlji.

U Diasparu čitavim gradom upravlja Centralni kompjuter. Mašine kojima on upravlja neprekidno popravljaju ne samo grad, već i same ljude. Kompjuter stvara tijela za ljude iz Diaspara i na kraju svakog pojedinačnog života, pohranjuje njihove umove u svoju biblioteku sjećanja. U svakom trenutku, samo mali broj ljudi zapravo živi u Diasparu; ostali su u memorijskim datotekama kompjutera. Kompjuter, po samo njemu znanom obrascu, bira umove koje je pohranio, da bi im dao život u novim tijelima. Tako da su svi trenutno postojeći ljudi iz Diaspara prošli niz života kojih se, nakon nekog vremena, ponovo sjećaju. Naravno, stvari se zakompliciraju kada se rodi Alvin, osoba koja nije nikada imala prethodni život. No, to je nastavak romana za one koje to bude zanimalo.

Izuzetno zanimljiv pristup besmrtnosti dao je je Frank Jennings Tipler. On je američki matematičar, fizičar, kosmolog i, kako sam kaže, ateist. Tipler je istovremeno držao katedre za matematiku i fiziku na Univerzitetu Tulane. Njegove knjige i radovi o Tački Omega (Omega point) zasnovani su na religioznim idejama Pierrea Teilharda de Chardina, mada sam Tipler često ističe svoju nereligioznost.

Tačka Omega je termin koji Tipler koristi za opisivanje kosmološkog stanja u dalekoj budućnosti svemira, za koju tvrdi da će se nužno desiti u skladu sa poznatim zakonima fizike. Prema ovoj kosmologiji, potrebno je da fundamentalni zakoni fizike budu međusobno konzistentni, da bi inteligentni život preuzeo kontrolu nad svom materijom u svemiru i na kraju je primorao na kolaps (sažimanje u jednu tačku). Tokom tog kolapsa, kompjuterski kapacitet svemira teži ka beskonačnosti. Okruženja generirana tim kompjuterskim kapacitetom traju beskonačno dugo, sve dok svemir ne postigne kosmološku singularnost usamljene tačke.

Ova singularnost je Tiplerova Tačka Omega. Sa kompjuterskim resursima koji se realiziraju u beskonačnosti (ta beskonačnost ipak ima neku vremensku granicu), po Tipleru će inteligentna bića u dalekoj budućnosti moći uskrsnuti sve mrtve koji su ikada postojali, oponašajući sve moguće svemire od njegovog početka u Velikom prasku. Tipler identificira Tačku Omega s Bogom, jer, prema njegovom mišljenju, Tačka Omega ima sva Božija svojstva koja opisuje većina tradicionalnih religija.

Besmrtnost za koju se zalaže Tipler temelji se na osnovnom postulatu da će se život, nakon što je jednom nastao, nastaviti zauvijek. Naravno, sav život zasnovan na ugljiku na kraju mora propasti, ali očekuje se da će inteligencija stvarati mogućnosti za svoja nova utjelovljenja u skladu sa mijenjanjem kosmičkih okolnosti. Tipler vjeruje da je najjednostavniji način da se to shvati predstavljen kolapsom zatvorenog svemira koji podliježe određenom budućem graničnom stanju koje, grubo govoreći, zahtijeva da se ukupna uzročna mreža svemira sažme u jednoj krajnjoj tački. Ovo je Tačka Omega za koju Tipler kaže da igra ulogu fizičkog boga u religiji novog stila. U ovoj završnoj, ubrzanoj fazi, čitav svemir će postati kompjuter koji sve brže i brže obrađuje informacije, da bi na kraju bio u stanju da obrađuje beskonačnu količinu informacija. Time, prema Tiplerovom mišljenju, Svemir postaje sposoban za proizvodnju vječnog života.

Da bi se uopšte realizirala Tiplerova ideja, makar u nemjerljivo dalekoj budućnosti, potrebno je da se ljudi prošire na milione planeta Mliječnog puta, pa i da dospiju do drugih galaksija. Po svim futurološkim prognozama, ako čovjek ostane na Zemlji i ne krene u osvajanje svemirskih prostranstava, njegova budućnost je mračna ili terminalna. Za sada, sem naučno fantastičnih portala, odnosno prečica kroz prostor-vrijeme, nemamo iole suvisli način da se otisnemo ka drugim zvijezdama. Tipler je u svojim razmišljanjima pomenuo jedan interesantan koncept tzv. Von Neumannovih sondi. Mađarsko-njemački matematičar John von Neumann je još 1940. godine razmišljao o konceptu mašine koja samu sebe replicira. Jedna takva mašina ili nekoliko njih se šalje na bliže potencijalno naseljive svjetove. Od lokalnih materijala one prave po seriju identičnih letjelica koje se opet upućuju dalje. Prema nekim proračunima, cijeli Mliječni put koji ima više od 200 milijardi zvijezda, mogao bi se ovim načinom kolonizirati za nekih desetak miliona godina.

Tipler razmišlja da bi se ove letjelice mogle dovoljno minijaturizirati (već sada se razvijaju različite nano tehnologije) i nositi DNK kodove živih bića (ljudi, životinja i biljaka), koje bi se naprednom tehnologijom budućnosti mogle oživjeti na novim svjetovima i naseliti ih.

Tiplerov argument, da poznati fizikalni zakoni u konačnosti zahtijevaju kosmologiju Tačke Omega, noviji je razvoj koji je nastao nakon objavljivanja njegove knjige Fizika besmrtnosti: Moderna kosmologija, Bog i uskrsnuće mrtvih (The Physics of Immortality: Modern Cosmology, God and the Resurrection of the Dead) iz 1994. godine. U toj je knjizi (i u radovima koje je do tada objavljivao), Tipler kao hipotezu ponudio kosmologiju Tačke Omega, istovremeno tvrdeći da je analizu ograničio na poznate zakone fizike.

Tipler je također definirao svoj Konačni antropijski princip (Final Anthropic Principle – FAP), zajedno sa koautorom, fizičarom Johnom D. Barrowom u zajedničkoj knjizi Antropijski kosmološki princip (The Anthropic Cosmological Principle) iz 1986. godine.

Izraz antropijski princip prvi se put pojavljuje u izlaganju Brandona Cartera na simpoziju u Krakovu 1973. godine u čast Kopernikovog 500. rođendana. Carter, teorijski astrofizičar, artikulirao je antropijski princip kao reakciju na Kopernikov princip, koji kaže da ljudi ne zauzimaju privilegiran položaj u svemiru. Kao što je Carter rekao: Iako naša situacija nije nužno središnja, ona je do neke mjere neizbježno privilegirana.

Carter je definirao dva oblika antropijskog principa, slabi koji se odnosio samo na antropijski odabir privilegiranih prostorno-vremenskih lokacija u svemiru, i kontroverzniji snažni oblik koji se bavio vrijednostima osnovnih konstanti fizike.

U fizičkoj kosmologiji, Kopernikov princip kaže da ljudi na Zemlji ili u Sunčevom sistemu nisu privilegirani posmatrači svemira. Naprimjer, aristotelovski model Sunčevog sistema u srednjem vijeku postavio je Zemlju u središte Sunčevog sistema, budući da se mislilo da se sve vrti oko Zemlje. Nikola Kopernik pokazao je da je ovo gledište netačno i da je Sunce u središtu Sunčevog sistema, sa Zemljom u orbiti oko Sunca. Implikacije Kopernikova djela ne mogu se zanemariti. Njegovi su stavovi osporavali ključne premise tadašnjeg doba: doslovno tumačenje Svetog pisma, filozofske i metafizičke temelje moralne teorije, pa čak i sam zdrav razum. Rezultat je bilo masovno protivljenje njegovim idejama. Danas se Kopernikova ideja prenosi u moderne poglede o našem mjestu u svemiru.

Svoju generalizaciju antropijskog principa Tipler i Barrow pojednostavljeno predstavljaju na sljedeći način: Inteligentna obrada informacija mora nastati u svemiru i, nakon što nastane, nikada neće izumrijeti. Da bi svemir mogao fizički postojati, on mora sadržavati žive posmatrače. Naš svemir očito postoji. Mora postojati i Tačka Omega koja zauvijek održava život.

Početni parametri postanka i širenja svemira, te vrijednosti osnovnih fizičkih konstanti, morali bi biti vrlo precizno namješteni da bi došlo do svemira kakav je ovaj u kome živimo, odnosno do svemira u kojem je život, posebno ovaj razumni, uopšte moguć. Vrlo sitne razlike u vrijednosti osnovnih fizičkih konstanti proizvele bi svemir u kome se ne bi mogao roditi nikakav život. To nas čak može navesti na ideju o inteligentnoj intervenciji. Jedno moguće objašnjenje je da postoji beskonačno mnogo različitih svemira, teorija multiverzuma, a mi jednostavno postojimo upravo u onome gdje je naše postojanje moguće jer su se fizičke konstante složile, na način koji omogućava naše postojanje.

Knjiga Paula Daviesa Enigma zlatokose (The Goldilocks Enigma) iz 2006. detaljno daje pregled trenutnog stanja rasprave o finom podešavanju u Svemiru, koje vodi nastanku života i inteligencije, te završava nabrajanjem sljedećih mogućih odgovora na tu raspravu:

1. Apsurdni svemir: Naš svemir je slučajno takav kakav je.
2. Jedinstveni svemir: U osnovi fizike postoji duboko utemeljno jedinstvo koje zahtijeva da svemir bude baš takav kakav jeste. Neka Teorija svega objasnit će zašto različite osobine svemira moraju imati upravo vrijednosti koje mi vidimo i u kojima postojimo.
3. Multiverzum: Postoji više svemira koji imaju sve moguće kombinacije karakteristika i mi se neizbježno nalazimo unutar takvog svemira koji nam omogućava da postojimo.
4. Inteligentni dizajn: Tvorac je dizajnirao svemir u svrhu podrške složenosti i nastanku inteligencije.
5. Životni princip: Postoji osnovni princip koji usmjerava svemir da evoluira prema životu i umu.
6. Svemir koji se samoobjašnjava: zatvorena eksplanatorna ili uzročna petlja: možda mogu postojati isključivo svemiri sa sposobnošću svijesti. Ovo je Wheelerov participativni antropijski princip (PAP).
7. Lažni svemir: Živimo u simulaciji virtualne stvarnosti.

Kao što smo već kazali, za Tačku Omega Tipler tvrdi da je to mehanizam za uskrsnuće mrtvih. Neki protivnici Tiplerovih teorija smatraju da se u njegovim idejama radi o pseudoznanosti. Tipler kaže: Ako je bilo ko izgubio voljenu osobu ili se boji smrti, moderna fizika kaže: ‘Tješite se, vi i oni ćete ponovno živjeti.’ On dalje ističe da je fizika besmrtnosti kontinuirani esej o imperijalizmu fizike: Teologija jednostavno mora biti grana fizike, ako želi preživjeti.

Nada u uskrsnuće i besmrtnost počiva u ideji da će Tačka Omega iskoristiti svoj beskrajni kompjuterski kapacitet za proizvodnju emulacija vas i mene. Pitanje je (John Polkinghorne) zašto bi se Omega uopšte potrudila da to učini? Očigledno, po Tipleru, zato što će nas htjeti upoznati, obnavljajući informacije o nama iz fotona koje smo emitirali za života.

Tipler svoje argumente razvija gotovo na nivou naučne fantastike. Opšta teorija relativnosti igra suštinsku ulogu u njegovim razmatranjima, jer će njen beskonačni fazni prostor spriječiti da kosmička historija bude samo ponavljajući redoslijed povratka u isto stanje. On iznosi mnoštvo ideja kako bi razvio svoje argumente. Jedna od njih je da će inteligencija morati zavladati cijelim svemirom, a zatim manipulirati njime tako da će se njegov terminalni kolaps dogoditi na specifično asimetričan način. Ovaj asimetrični kolaps omogućit će poseban oblik gravitacijske energije, koja bi bila dovoljna za upravljanje pretpostavljenim kosmičkim kompjuterom.

Tiplerova kosmologija Tačke Omega je kontroverzna, pa izaziva podjele među fizičarima. Tipler je, zasluženo, pretrpio dosta kritika kada su njegove teorije u pitanju. Primjena teologije na fiziku (ili obrnuto), već je dugo tabu tema, i on to hrabro krši. Teško je reći da li je to dobro ili loše. Ovakva razmišljanja predstavljaju ogroman potencijal za nerazumijevanje, zbunjenost ili upadanje u čistu pseudoznanost. Istovremeno, radi se o novim svježim idejama u kojima se, na neki način, isprepliću kosmologija, fizika i religija. Neke Tiplerove tvrdnje vjerojatno ne drže vodu, ali mnoge njegove ideje i argumenti su zanimljivi i možda će se jednog dana koristiti i u druge svrhe, osim da dokažu postojanje ličnog Boga za kojim Tipler traga.

Naprimer, fizičar David Deutsch brani fiziku kozmologije Omega tačke i uključuje je kao središnju značajku četvrtog lanca svog koncepta Temeljne stvarnosti. Iako je vrlo kritičan prema Tiplerovim teološkim zaključcima, Deutsch piše da je velik dio fizike u Tiplerovom razmatranju tačan, Tipler nije uspio stvoriti konsenzus u korist svoje tvrdnje da zakoni fizike zahtijevaju svjesnog promatrača u budućem svjetlosnom konusu svake prostorno-vremenske tačke. Znanstvenici su također skeptični prema Tiplerovom argumentu da bi, ako u budućnosti postoji besmrtni entitet s naprednom tehnologijom, takvo biće nužno podsjećalo na Boga abrahamskih religija.

Ideje Tiplerove Tačke Omega doživjele su snažne kritike fizičara i skeptika. Martin Gardner je Tiplerov konačni antropijski princip (FAP) nazvao potpuno smiješnim antropijskim principom (CRAP). Filozof iz Oxforda Nick Bostrom piše da je konačni antropijski princip čista spekulacija, bez ikakvog zahtjeva za bilo kojim posebnim metodološkim statusom. Hipotezu o Tački Omega smatra zanimljivom, ali je to, po njemu, filozofska hipoteza sama po sebi. Filozof Rem B. Edwards nazvao ju je futurističkom, pseudoznanstvenom eshatologijom koja je vrlo nagađajuća, neprovjerena i nevjerojatna. Evolucijski biolog Richard Dawkins odbacio je antropički princip Tiplera i Barrowa kao nemoćan da objasni raznolikost detalja živih bića u poglavlju svoje knjige Iluzija o Bogu (The God Delusion).

Možda je najslabiji dio Tiplerove hipoteze uskrsnuće svih živih bića. Tu se javljaju moralne i etičke dileme, naravno iz našeg današnjeg ugla, da li je isto oživjeti mega zločince poput Hitlera, Staljina i mnogih drugih, ili bisere humanizma i civilizacije. Da li će Omega u nekom kosmičkom Sudnjem danu – Strašnom sudu kazniti onaj loši dio čovječanstva, pa i drugih vanzemaljskih civilizacija, ukoliko postoje. Ovo je zgodna tema za dalja razmišljanja.