Ubiti i nije teško, ako stalno stajemo i jedemo nešto, te vozimo umjereno, govorili smo si Ivica i ja prije puta. Tako je to otprilike izgledalo kada smo se odlučili na subjektivno rečeno suludu ideju dolaska na AK Letenku – biciklom – iz Valpova, udaljenog cca 140 km. Kažem subjektivno ludu, jer, ako poznate Ivicu i mene, znate da pojam ludosti nema baš one društvene konotacije. Ivica, kao avanturist i ekscentrik (voli ovaj termin, jer ako si bogat i činiš lude stvari, onda si ekscentrika, a ako si siromašan, samo – luđak), pristao je nakon minimalnog nagovaranja sjesti sa mnom na bajk i voziti do Letenke, bez velikog iskustva u vožnji, lošim koljenom i kondicijom koja uništava Domaćica kekse brže nego što vozimo bajk. Otisnuli smo se na put u 8:15 taj petak, koji smo uzeli slobodan, kako bismo mogli pogoriti na 32 stupnja sunca, uspona i spustova preko Osijeka, Vukovara i Iloka. Nisam znao da Slavonija može biti tako brdovita.
Jedno od zaista dobrih stvari odlaska na ovakve avanture jesu upravo neočekivane stvari i pomoći na putu. Ovdje mislim na česmu pored ceste prije Bobote. Nismo se nikad toliko radovali vodi. Ona koju smo nosili brzo se grijala, a boga mi i mi. Vukovar nam je donio pljeskavicu uz Dunav i lubenicu. Kažem Vam, koliko smo putem jeli, dobili smo kile, a ne izgubili. Također nešto, što u društvu Ivice, nije neobično.
Sunce nije popuštalo. Ali vrijedit će, govorili smo si, ako ikad dođemo i ako me Ivica ne ubije, jer će noćas bit prekrasno nebo. Do Vukovara odlična ruta, a zatim Opatovac, Šarengrad, Ilok. Pa tko je radio te valove, uspone, sela u rupama. Istina bog, spuštati se s 50 km/h s vjetrom u kosi (o tom potom) i nije loše, ali uspon se čini kao Sizifov posao.
No to nije bilo ništa još. Prava muka je uslijedila dolaskom na Frušku goru. Iz nekog razloga, nisam predvidio da će biti takvih uspona, nekako sam u sjećanju iz prijašnjih dolazaka (autom) imao u vidu lagan dug uspon, bez većeg opterećenja. Pola gore smo hodali, gurajući. Nakon 100 km, više nije bilo snage za takve uspone.
Krenuo je i psihički pritisak. Već je 19 sati. Poruke od Denisa, Goge, Miloša, gdje smo, mi smo se već i napili i otrijeznili. Umorni, mrak je padao, mi već duboko u gori, a Letenke nigdje. Jesmo dobro skrenuli? Ivica tvrdi da jesmo, ali meni polako radi panika. Evo nakon ovog zavoja će. E pa ako nije iza ovog. Ova drva su inače uvijek blizu kampa. E tu je ta čistina, to mora biti to. Utječe to na psihu čovjeka. Nije nam bilo svejedno. Ali nekako, što nam se može dogoditi? Nije kao da tu ima medvjeda. Ili?
Nakon takvih 40 zavoja, te blizu suicida, najednom dovikuje Ivica, dahtajući, Gaj, i pruža ruku, daje 5. Konačno u daljini, auti, živa bića, kamp. Kao u filmu, dečki trče ususret, a nama klecaju noge. Janko je tu, gleda nas s nekim polu divljenjem polu-čuđenjem. Ne misli valjda da smo ludi? Dolaze nam još neki ljudi, čude se, stigli smo. Pročulo se za luđake na bajku.
A eno ga i Koča, direktor poznatog dijela svemira. Vidimo ga jednom godišnje u prosjeku, ali pričamo o njemu i češće. Svake godine je sve veći, baš mi je drago da ga vidim. Kaže, kad su mi rekli da dolazite biciklom, rek'o sam doći će oni oko ponoći. Kad su mi rekli da je 140km, pomislio sam - k**** će oni doći! Pa Koča, zar sumnjaš u nas. Nikako, svaka čast momci. Da ja ženi kažem da idem da vozim 140 km, ostavila bi me istog momenta.
Nismo puno ni promatrali, ali dovoljno. Budući da sad živimo u Zagrebu, ovakvo nebo vidimo rijetko. Pogled prekrasan. Milijuni zvijezda. Dolazim do jednog momka koji među rijetkima promatra, dok ostali snimaju. U mraku ga ni ne vidim dobro. Standardne rasprave, koliko je platio Dobson, gdje je uzeo. Praktičan je za promatranja, zar ne. I tako razgovor dok posmatramo M13, M92, Andromedu, itd. Prošlo je godinu dana otkad sam te objekte promatrao. Kaže ne bave se ljudi toliko astronomijom na jugu, odakle je on, ali pokušava. Čini mi se da smo tu svi na istom.
Nisam još puno gledao, umor me savladao, Ivica je već legao u šator mrtav, dečki također. Pozdravio sam se s momcima, bacio zadnji pogled na nebo, dovršio Jelen i otišao leći. Ujutro već udaramo nazad istim putem. Ali, nekako nema nedostatka volje niti velikog zamora.
Par minuta razgovora, 1h promatranja. Ali to nebo i ta ekipa nahrani te dobro, revitalizira. Shvatio sam da na Letenci ne treba puno toga da bi se isplatilo doći. Teleskopi, one kobasice, Jelen pivo, stari astronomski znanci, Koča, Janko, Zorkić, Ivicin češki kolega s kojim se nekako preprirodno sporazumijeva, te nekako dobra atmosfera, bez arogancije, bez nadmetanja, uz stisak ruke, gostoprimstvo znanaca i stranaca... Ima nešto u ovom kampu. Neka neobična kombinacija ljudi s kojima te možda veže samo astronomija, interes za ovo mjesto, ovo nebo.
Prije nego što odlazimo, pričamo sa Sašom, nismo stigli popit piće. Vidi se respekt i mislim da bismo mogli satima sjedit uz Jelen ili rakiju. Na odlasku nam je Koča već tradicionalno trpao Coca cole i sokove.
Nekoliko dana kasnije kući gledam zajedničku fotku nas iz Valpova kako stojimo zagrljeni i cerimo se u kameru, majicama s logotipom Društva, u pozadini šator, kamp i ljudi. I razmišljam kako ovakve lijepe zajedničke fotke, s malo manjim trbusima i više kose te nakon stotinu luđačkih pothvata, imamo već preko 15 godina.
Vidmo se dogodine i – hvala
Pozdrav i odlazak sa Letenke
Slike sa Letenke:
KOJI TELESKOP DA KUPIM?
