Nevjerojatne vijesti iz Rusije – Venerini i Marsovi orbiteri poslali prve fotografije
Iz Rusije su tijekom popodneva pristigle nevjerojatne vijesti popraćene slikama i telemetrijom. Orbiteri oko Venere i Marsa, lansirani u potpunoj tajnosti tijekom prošle godine pristigli su na svoja odredišta i započeli s istraživanjima Zemlji susjednih planeta. Zasad su objavljene prve fotografije i pojedinačna mjerenja učinjenima s ovih letjelica. Na licima odgovornih osoba Ruskog svemirskog programa jasno je vidljiv osjećaj zadovoljstva i ponosa...
Nažalost, naslov i rečenice koje ste pročitali nećete gledati „u ovom filmu“. Iskoristio sam novinarsku slobodu s „navlakušom na članak“. Dok se na jednom kraju svijeta slavi uspjeh Curiositya na Marsu s druge strane oba oceana koji stoje između SAD i Rusije, tamošnji svemirski program trpi sve veće udarce prijeteći da potopi nekad prvu zemlju u svemirskim istraživanjima. Pravi naslov piskaranja autora ovog teksta glasi;
Kriza Ruskog svemirskog programa
(Osobni osvrt autora)
 |
 |
 |
 |
Neuspjesi, poluuspjesi, prolongiranja i stopiranja pojedinih misija i programa koji su se zadnjih godina zaredali (iza sjajne fasade Sojuza i Progresa) jasno ukazuju kako se Ruski svemirski program nalazi u dubokoj krizi. Osobno, imam dojam da u Ruskim svemirskim tehnologijama ništa više nije sigurno da će raditi kako je zamišljeno.
Fantastična ambiciozna misija Phobosa 1 i 2 stigla je sredinom osamdesetih do Marsa i tamo zakazala (dvojka je čak i napravila poneku fotografiju). Taj je neuspjeh dio prihvatljivog tehnološkog rizika. Mars 96 nije stigao ni do Zemljine orbite u devedesetima, petnaest godina kasnije Phobos Grunt zavrtio se oko Zemlje i punio medijski prostor špekulacijama kada će i gdje pasti natrag na zemlju. Premali je to „tehnološki napredak“ a nasljednika nema ni na vidiku.
Opaska autora; predlažem čitanje tekstova kolege i prijatelja Drage Dragovića o tim misijama.
Evidentno je kako se Rusija u svemiru i danas oslanja na iskorištavanje i čerupanje tehničke i ljudske ostavštine iz nekadašnjeg SSSRa. Dvadeset i nešto godina nakon odlaska „državnog sojuza“ u povijest, vrijeme je da se nešto promijeni u suštini svemirskog programa. Rekli bi neki da se dogodio „sudar svjetova“, ili prevedeno na jezik realnosti; sudar generacija ljudi i tehnike a to jednostavno ne funkcionira. I tu treba staviti točku. Veliku. Baš onakvu kakvu su na tamošnji svemirski program vlasti stavile još prije dva desetljeća zavrnuvši financijska sredstva na minimum. Konačni udarac sustav si je zadao sam; otišli su ljudi (neki u mirovinu a drugi u zemlje koje financiraju pamet i znanje). „Uzaludni proboj goloruke pješačke satnije kroz tenkovske divizije“, da se slikovito izrazim o sporadičnim naporima da se „nešto“ ipak promijeni, dokrajčili su neuspjesi. Priči je kraj.
Traže se novi vizionari, s financijskim i tehnološkim pokrićem.
Pred Rusijom se, po meni, nalazi samo jedan ispravan put – odrazat trule grane i zadržati one koje su potpuno zdrave te posaditi novo stablo uspješnosti. U tom smislu jasno reći kako je situacija u banani. Suradnja s drugim svemirskim agencijama (Europa, Indija, Kina, SAD) postaje imperativ opstanka. Nije mi namjera niti sam dovoljno duboko upoznat s situacijom na terenu u Ruskoj svemirskoj industriji da bih ovdje mogao dati riješenje problematike, no očigledno je kako tamo treba dovuć mlade ljude željene dokazivanja i istraživanja, pune entuzijazma. Treba im omogućiti financije i komunikaciju s drugima. Hitno, ali hitno im treba USPJEHA (nevjerojatno je koliko ljude ponese uspjeh). Bez iskustva i bez značajnih financija treba se osloniti na jednostavne, moderne, učinkovite i buđetski potpuno dosegljive robotičke letjelice i jeftine pouzdane rakete nosilice. Nitko ne očekuje da takve misije budu „za Nobela“, no što bi falilo dvama laganim, jednostavnim letjelicama – Marsovim i Venerinim orbiterima? Primjerice Mars 2017A kao letjelica koja će snimati Mars u njegovoj orbiti, proletjeti pokoji puta blizu Fobosa, uvježbati orijentaciju, manevriranje i radio relejne mogućnosti ispitne tehničke platforme - okosnice za buduće centralne blokove narednih misija. Letjelica polublizankinja (Mars 2017B), lansirana istom raketom (možda put preleta pokraj Jupitera ili Ceresa ili neke komete ili pak samo u prazan međuplanetarni prostor pa dokle stigne (a možda bi moga usput ispustiti i kuglu Sputnjik-1 tipa koja bi tresnula o Mars a uz malo sreće njezin „bip bip“ bi preživio sve do udara u tlo ili i više od toga?) dala bi odgovore na komunikacijske sposobnosti, istražila prostor u kojem se nalazi...Na ovu stranu Sunca, Ven-Mer 2017A i B bi krenule put Venere, bar jedna od njih bi ostala istraživati-orbitirati oko Zemljine blizankinje a druga opremljena pojačanim toplinskim štitom samo proletjela i nakratko pozdravila Messengera pored Merkura. Barem jedna od njih bi u venerinu atmosferu zaronila loptu s par senzora (i bip-bip-om). Možda negdje u nekom silosu neiskorišten (na svu sreću) čami ICBM dovoljne snage da odbaci u Mjesečevu orbitu derivat „pojačanog pikosatelita“ tipa Luna 2015A...
Iako bi ove misije naizgled bile bez suštinskih novih otkrića i nominacije za ultra-tehnološke strojeve kojima bi se svijet klanjao do poda, one bi dale uspjeh, osigurale mlade snage i iskustvo te dale dovoljno suštinskog znanja i snage za krenuti dalje. Uostalom ionako nikakovih misija neće biti niti na jedan od tih svjetova do 2020. godine. Njihova cijena ne bi bila beznačajna ali bi omogućila nicanje zdravog svemirskog stabla, stjecanje ljudi, iskustva i povjerenja, omogućile bi uspjeh koji onda može zaraznim mehanizmom entuzijazma prići novim, zahtjevnim misijama.
Rusija u svemiru mora krenuti (opet) iz osnovne škole, htjeli to oni ili ne. Nastave li dosadašnjom praksom mogli bi izgubiti sve. Dovoljno bi bilo da se dogodi samo jedna katastrofa Sojuza i onda je sve stalo. Ovako, uz niskobudžetne, jednostavne, efikasne misije Rusija će imati šansu da iza 2020. ponovo postane svemirska sila, na stranu i Angara i Vostocny i novi transportni sustav...i sve.
Vi koji ste stigli do kraja ovog teksta imate puno pravo reći kako sam pretjerao u ovim razmisljanjima. Imajte na umu da je ovaj tekst pisan ispod suncobrana koji je tijekom subotnjeg popodneva na dan maksimuma Perzeida po prvi puta nakon nekoliko mjeseci suše u Istri poslužio kao kišobran. Miris kiše koji upravo udišem dao je poticaj za ukucavanje misli iz glave na ekran računala.
Misija „Фобос“
U pitanju je prvi projekat u čijem planu je bilo sletanje na jedno od malih tela Sunčevog sistema (Amerikanci su sličan projekat realizovali tek 2000. godine, spustivši sondu NEAR na asteriod Eros). Postojali su svi uslovi da ova ambiciozna sovjetska misija uspe: početkom osamdesetih izvršena je serija mekih sletanja na Veneru, a 1986. aparati „ВЕГА 1" i „ВЕГА 2" uspešno su istražili Halejevu kometu. Te letilice su bile predstavnici nove generacije automatskih međuplanetnih stanica kojima su pripadali i „Фобоси"..
Utvrđen uzrok pada Fobos-Grunta?
Komisija koja je analizirala uzroke neuspeha misije kosmičkog aparata (KA) “Fobos-Grunt” završila je izveštaj i predala ga direktoru “Roskosmosa” Vladimiru Popovkinu.
KOJI TELESKOP DA KUPIM?
