Uzmimo, na primer, da jesmo sami u kosmosu i da toga postanemo svesni jednog trenutka. Na neki način bilo bi to zaista zastrašujuće saznanje jer bi u nama izazvalo osećaj beskrajne usamljenosti, možda i straha, a sam univerzum, sa našeg, ljudskog stanovišta, izgubio bi smisao. Jer, čemu sve to, taj silan prostor, ako nikog nema da živi u njemu. Kosmos je besmisleno velik da bi postojao samo za nas.
Svemirski brod Shenzhou 14 sa troje taikonauta nakon šest sati leta uspješno se spojio sa Tianhe centralnim modulom buduće Kineske svemirske postaje Tiangong.
U svojoj samodopadnosti često (čitaj; uvijek!) zaboravljamo koliko smo maleni pod zvijezdama. U stanju smo se posvađati sa ukućanima, neposrednim i dalekim suputnicima na plavom planetu Zemlja do te mjere da znanost i tehnologije prečesto koristimo kao sredstvo destrukcije, ratova.
Po svemu sudeći, naša galaksija je jedina, u poznatom Univerzumu, koja poseduje dar koji se zove život. Kroz filozofske ili religijske spekulacije možemo diskutovati da li je to moguće, verovatno ili manje verovatno, ali mi do sada nismo detektovali ništa van, ne naše galaksije, nego van planete. Potencijalno, život je moguć na najrazličitijim mestima (poznajući ekstremofilne organizme) ali mi ga nigde nismo registrovali. Shodno tome, vodimo se pretpostavkom da je, možda, klicom života zaražena još neka planeta u našoj galaksiji ili našem galaktičkom komšiluku.