„Od zvijezda i vanzemaljaca do astronauta i zrnca pijeska, treći put“
Svakodnevno diljem svijeta mediji izvještavaju o vanzemaljcima, letećim tanjurima, nezemaljskim strukturama na Zemlji, čudnim pojavama i neobjašnjivim aktivnostima. Stvari se doimaju kao da su zaista takve, a nisu. Jednostavno pitanje i još jednostavniji odgovor. Astronomi svom silom tehnike svake noći i dana skeniraju nebo u širokom dijelu elektromagnetskog spektra i jedino oni nikako da uhvate NLO-e i ekipu. Svi ostali ih vide, čuju, snimaju, ponekad i popričaju s vanzemaljcima a dogodi se da tu i tamo netko bude otet pa vraćen (a koji će im). Uglavnom svi imaju informacije o vanzemaljcima osim astronoma koji ih tako željno isčekuju i aktivno traže.
...Jedna od tih nalazi se na 1000 svetlosnih godina daleko od nas i to je najbliža crna rupa za koju znamo. Ona se nalazi u zvezdanom sistemu koji se inače vidi i golim okom (magnituda +5,6). To je HR 6819 u sazvežđu Telescopium, smeštenom na južnom nebu.
„Od zvijezda i vanzemaljaca do astronauta i zrnca pijeska, drugi put“
Teško da ima itko tko nije čuo za priču o pretvaranju žabe u princa (princezu, kako vam drago). Ma koliko ta preobrazba bila bajkovita ona je doslovce dječja igra prema preobrazbi koja se događa u svemiru. Nekoć davno (tako počinju bajke zar ne, ali tako zaista i počinje naša današnja priča), dok su na noćnom nebu svako malo bljeskala nova sunca u nastanku, oko male žute zvijezde na periferiji Mliječnog puta formirani su planeti. Bilo je to vrijeme sveopće gužve u devetercu. Sudari manjih i većih tijela bili su učestali. U jednom od njih sa neke od planeta u svemir je izbačen komad ne veći od perilice rublja. Usljed rezultante gravitacijskih sila naša se „perilica“ sastavljena od stijenja, metala, leda započela kretati oko Sunca negdje između putanja Marsa i Jupitera.
„Od zvijezda i vanzemaljaca do astronauta i zrnca pijeska, prvi put“
Izuzmemo li našu matičnu zvijezdu, Sunce, koje vidimo na danjem nebu, Mjesec kojeg povremeno vidimo danju a češće noću te daleke zvijezde koje poput manje ili više sjajnih treperavih točkica svjetla ukrašavaju noćno nebo što još možemo vidjeti golim okom za vrijeme noćnih sati?
Već 16 godina NASA ima u Marsovoj orbiti jedan satelit. Težak je preko 2 tone i nosi 139 kg naučne opreme. U njegovom imenu se nalazi reč 'izviđanje', što otkriva njegovu namenu: proučavanje geologije i klimatskih svojstava Marsa, sa deklarisanim ciljem da pronađe buduće mesto za sletanje. Kada je orbiter lansiran 2005, očekivano je da će raditi do 2008, ali se danas očekuje da će ga NASA i 'Lockheed' održavati u životu do kraja ove decenije. Šta je do sada MRO otkrio, mogla bi da se napiše knjiga, ali možda mi je najinteresantnije što je snimio desetine sondi i njihovih ostataka na površini Crvene planete.
Kalifornijski astrofotograf Andrew McCarthy objavio je možda najizražajnju sliku Meseca do sada. Krateri, vrhovi, pukotine, ravnice i sve ostalo vide se izvanredno i prelepo. Znamo da je takva površina nastala tokom milijardi godina udaranja nebeskih tela o površinu Meseca. Takođe znamo kakve emocije u čoveku izaziva pogled na njegovu površiunu i koliko se često Mesec nalazi u literaturi, naročito kod pesnika. Ova slika potvrđuje da nas pogled na Mesec ne ostavlja ravnodušnim.