 |
| Idejno riješenje Mjesečeve nastambe |
Čini se kako je svijet postao premali i za političare i za birokrate. Šesdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća utrka u naoružanju i svjetskoj dominaciji vođena je na stari dobri način – tehnologijom. Doduše mačeve, luk i strijele te slične tehnološke tvorevine zamjenili su sofisticiraniji izdanci; zrakoplovi, tenkovi, brodovi.. Gledano iz svijeta znanosti ponajviše je profitirala astronautika. Bilo je važno reći kako ćemo osvojiti svemir ali i napraviti to. A onda je sve krenulo nizbrdo, natrag u tehnološku, političku i financijsku žabokrečinu. Bilo bi nekorektno reći da se ništa nije napravilo, naprotiv, no jaz između onog što se moglo i što se je napravilo postao je prevelik. Preslagivanje odnosa snaga u svjetskoj dominaciji doveo je do nove vrste sukoba (možemo ih mi nazvati i prijateljskim udruživanjima ali to je samo za one koji ne čitaju između redaka iako osjećaju na svojoj koži) pomoću financijsko-trgovinske ratne mašinerije. Žabokrečina u osvajanju svemira, uz časne izuzetke, traje već desetljećima. Predugo za javnost, predugo čak i za političare ili rukovodioce svemirskih agencija. Vodu su zamutili oni koji se nisu pomirili da je svemir samo za povlaštene. Šašice ljudi gotovo bez novaca ali s znanjem, voljom i fanatičnim vizionarskim pogledima na vrijeme koje dolazi pokrenuli su tihu svemirsku revoluciju. Od rovera i landera na radnim stolovima, preko atmosferskih sondi, raketa iz garaže, pikosatelita (pa i onih većih) svijet više nije isti. Iako su takvi timovi i pojedinci pod svakakvim pritiscima pa čak i medijskim, suočeni s usađenim nerazumijevanjem sredine, svijet je napokon saznao istinu: Svemir je dostupan svakome. Pitanje je mjeseci ili godina kada će privatne svemirske kapsule s astronautima postati stvarnost. Kakav li je to udarac na ego politike i kapitala koji je taj isti svemir desetljećima čuvao samo za sebe i predstavljao ga kao nešto daleko i nedostižno smrtnicima?!
Europljani desetljećima koprcaju u preskupim, nerealiziranim projektima slanja ljudi u svemir, amerikanci su prizemljili svoju flotu raketoplana a rusi i nadalje koriste tehnologiju šesdesetih. Svijetla ali veoma spora zvijezda je kineski svemirski program. Naravno kada Iran, Indija ili neka „takva“ zemlja pokušava „nešto“ poslati u svemir to se najoštrije osuđuje kao napad na „slobodni svijet“. U svijetlu serije neuspjeha ruske astronautike Vladimir Popovkin sada za radio Ekho Moskvy izjavljuje kako je ljudska misija na Mjesec moguća do 2020. Nije mu, ostao dužan ni Newt Gingric, najvjerojatniji republikanski kandidat za predsjednika SAD. I on bi na Mjesec do 2020. Tehnički gledano to je moguće, financijski i politički teško. Lažemo se na veliko i razmećemo izjavama o putu na Mjesec, naseljenim bazama na Mjesecu, pa čak i na Marsu ili nekom od asteroida, bila bi najkorektnija ocjena svih tih izjava. Čak su i računalne ilustracije za takve „velike najave“ manjkave i na oko laika. A koja je prava istina? Svemirski program u svojem najskromnijem obimu slanja bespilotnih tehničkih tvorevina u svemir dostupan je po cijeni jednog ili dva automobila srednje, obiteljske klase na godišnjoj razini. Cijena složenog svemirskog programa s slanjem ljudi u svemir je veća, znatno veća, ali zaista je besramno potrošiti 150 ili i više milijardi USD za slanje nekoliko modula na 300km iznad Zemlje i time opravdavati radna mjesta desetaka tisuća ljudi i radost milijuna (čitaj birača). Što dalje? Dalje ćemo slušati razna obećanja i izjave „važnih likova diljem svijeta“ bez ikakove realne podloge za njihovu realizaciju. No, istovremeno tu negdje kraj vas u ovoj našoj zemlji nekoliko desetaka ljudi na ovaj ili onaj način uključeno je u projekt koji više nema povratka. Stiglo se predaleko, svemirski program „male zemlje za veliki odmor“, iniciran i započet u Istarskoj županiji, dogurao je do ključnih momenata. Nebudu li nas doslovce zgazili namjerno ili namjerno (!) na ovaj ili onaj način „bipbip“ iz svemira primljen zemaljskim antenama postati će stvarnost. Hoćemo li tada, napokon biti odvažni i krenuti u posao i budućnost onako kako spada. Ona dva navedena rukovodioca negdje iz prve trećine teksta ostavimo u njihovom idealnom svijetu. Svemir je na sreću naša realnost i hvala svima koji su dosad na ovaj ili onaj način smogli snage podržati naizgled nemoguću misiju.