Tko zna je li otišao?
Početak je lipnja 1982., ljeto zapeklo (da, da i prošlih godina je ljeti bilo vruće a zimi hladno), plaže na Jadranu pune su Ljudova. Socijalistički i kapitalistički trudbenici u pravom vizualnom koloritu glasova i jezika naroda i narodnosti E(u)vrope zajedno putuju sa Rovinjskog velikog i malog mola na preuređenom minopolagaču JRM da bi kroz desetak minuta pristali na otok gdje ih je sve dočekala višejezična tabla sa gramatički ispravnim natpisom; „Dobrodošli na Crveni otok“. Artikli i usluge naplaćuju se u dva zdravo-razumska, jasno razumljiva, cijenovna razreda ovisno je li pasoš domaći ili strani. Svi „naši stranci“ s privremenog rada u inozemstvu (kasnije će se pokazati kako je to ipak u naravi bio dosmrtni rad) redovno su se švercali kao domaći. Iskusni turistički trudbenici lako su ih raskrinkavali i bez da su pohađali tečajeve KGBa ili OZNAe. Simboličnih par tisuća lira, stotinjak šilinga, pokoji franak ili desetkovana umanjenica novčanice iz nasljedstva denacificirane nasljednice Orlovog gnjezda lako su riješavale problem uz smješak na obje strane. Na parkiralištima fiće, pokoji tristač i stojadini (taman bili izašli modeli comfort i mediteran) s druge strane ascone, mercedesi i volvoi, ispremješani bez reda i pravila u hladu samoniklih stabala diljem obale. Parking je slobodan, baš kao i ljudi. Činilo nam se kako je tamo daleko sve sjajno, veliko i bajno. Desetljećima kasnije put kojim smo krenuli pokazati će da to nije ni bilo, niti je sada a niti će biti tako. Ma otkud i ma kamo krenuli sobom smo nosili pasoše, crvene, plave, crne, bordo.. SIDA i LGBTŽNJ te slična „čudesa“ nam nisu bili poznata. Istina, Stiven u DYNASTY dao je naslutiti što nas čeka u budućnosti. I tako smo bezbrižno krenuli u prvu polovinu srpnja mjeseca tri godine prije nego ćemo se diviti novčanici od 5.000 YUD s likom Josipa Broza Tita. Broj napadnih raketa Peršing u zapadnoj Njemačkoj kao i broj odbrambenih raketa Galoš oko Moskve uz Jasera Arafata i braću nesvrstane te galopirajuću inflaciju tako je nevino podsjećao na E(v)uropu četrdeset krugova oko Sunca kasnije.
A onda je Došao-Došla-Došlo i sve nas na planetu, bez iznimke, zarazio!
E.T. prevedeno na hrvatski „Extra-Terrestrial“, odnosno kako bi braća englezi, mass-kolonizatori dostupnog nam svemira do 04.10.1957., rekli; „izvan-zemaljac“ pripremao se za slijetanje i odiseju na Zemlji početkom srpnja 1982. Desetog dana srpnja film o malom, zgodnom, pametnom, neljudskom, a itekako ljudskom, vanzemaljcu koji se igrom slučaja našao na Zemlji te putešestvije njegovih prijatelja i spasitelja (djece) kao i prepreke na koje su putem nailazili uspješno su aterirale u srca mladih i starih diljem svijeta. Spašavanje i suživot izvanzemaljca i zemaljaca postao je dio naše globalne povijesti. E.T. ostavio je neobrisiv trag, moderni filmovi znanstvene fantastike, ali i ne samo oni, sa E.T.-jem „računaju“ kao s stvarnim događajem utkanim u ono najbolje što „Ljudovi“ na ovom planetu imaju u sebi; Čovjeka s dušom.
ITI ilitga E.T. došao je i otišao prije četrdeset godina. Od tada mi ovdje na Zemlji uznapredovali smo na svim poljima ljudskog rada i djelovanja. Pasoši nam više nisu potrebni (osim ako se netko ne zakašlje), fićeki i volvoi danas izgledaju jednako, parking se naplaćuje, novca ima u izobilju (ovisi samo o tome koliko nam bezvrijednih brojki i nula detaširaju u računala). Sloboda mišljenja i izražavanja misli uz pravo na sveopću dostupnost informacija zagarantirana nam je u cijelom našem svijetu od nekih 800 milijuna homo sapiensa (onaj drugi cijeli svijet od cca 6.500.000.000 jedinki i nije toliko važan, zar ne?!) uz malenu opasku kako to vrijedi ukoliko misliš kako ti se servira, neovisno jesi li nenormalan, normalan, član/ica MENSAe ili običan Čovjek zdravog razuma.
E.T. se u međuvremenu možda i vratio. Možda, nije nemoguće, opet, nemamo ni dokaza da je tu. Moguće je tu negdje pored nas i treba našu pomoć i podršku. Samo..., više nema djece koja se na biciklima vozikaju po šumi niti one koja se igraju skrivača. Nema ni roditelja koji se deru „dođi doma i pojedi nešto pa ćeš opet igrati s susjedima. Nema više raskrvarenih laktova i koljena djece kao zaštitnog znaka normalnog odrastanja, danas se za ubod komarca ide najmanje u polikliniku uz tri dana medijske halabuke i državnom pravobraniteljicom za djecu u opisu koji na liječničkom nalazu ide nakon kratice „Th;“ Nema više ni susjeda, postali smo Tuđinci na vlastitom planetu koji bleje u nekakva stakalca opijena presijavanjem njihovih svjetala poput nestalih civilizacija kojima se ko fol divimo, a koje smo istrijebili u maniri pravih prodavatelja ispravnih, moralnih i inih vrednota.
Svijet je od E.T. postao neprepoznatljiv. Sad, kad je samo vrijeme faktor prije nego ćemo neupitno pronaći „itije“ na susjednim svjetovima ovaj naš svijet više nije mjesto na koje bi se E.T. rado vratio.
Opet, pogledajte oko sebe za svaki slučaj, možda je nekakav ITI u vašem stanu. Možda nekakvo maleno stvorenje umire na leđima u umivaoniku ili na podu jer se ne može samo okrenuti i vratiti svojoj vrsti i ulozi u svijetu. Pomognite mu/joj, TO je taj naš E.T. TO je ono što nas čini Čovjekom.
„Nitko nije učinio veću grešku od osobe koja nije poduzela ništa zato jer je mogla učiniti malo.“ Edmund Burke
