Pravi odgovor na naslovno pitanje teško da itko osim njih samih može dati, no tamošnja poslovična tajnovitost uz poznate informacije i dosadašnje rezultate ipak može dati određene smjernice.
U programu pilotiranih svemirskih misija situacija je dosad jasna. Kinezi su najprije lansirali jednog, potom dva i naposljetku tri astronauta u svemirskim brodovima Shenzhou. Poluslužbeni materijali ukazuju na skorašnje nove letove kineskih astronauta (možda i astronautkinja) spajanje svemirskih brodova u Zemljinoj orbiti te formiranje najprije male a potom i veće svemirske postaje.
Lansiranje komercijalnih, znanstvenih, vojnih i inih satelita u Zemljinu orbitu Kina radi već desetljećima. Razvijen je cijeli niz raketa-nosača, a radi se i nadalje na novim, kapacitetnijim raketama, što jasno ukazuje na postojanje „velikih planova“ za ne tako daleku budućnost.
Međuplanetarne misije robotičkih letjelica, uključivo i one k Mjesecu, tek su odnedavno realnost. Prvi kineski orbiter oko Mjeseca Chang'e-1 zapravo bi se mogao promatrati kao okosnica skorašnjih međuplanetarnih letova robotičkih sondi k Mjesecu, Marsu i Veneri.
Naime, Kinezi su izgradili centralni blok letjelice i ispitali njegovu funkcionalnost. Ukoliko bi na njemu temeljili razvoj i gradnju letjelica k Marsu i Veneri predstoji im samo modifikacija i ugradnja naprednijih i prilagođenih instrumenata na već postojeću infrastrukturu. Glavnina posla je u takvom scenariju zapravo već odrađena, a cijena takvih međuplanetarnih misija bila bi veoma, veoma niska u usporedbi s sličnim projektima EU i SAD, pa čak i Rusije, na koje se Kinezi dijelom oslanjaju (Yinghuo-1, Phobos-Grunt).
Prije nekoliko tjedana lansiran Chang'e 2 treba promatrati u tom svjetlu. Zapravo je riječ o kopiji prijašnje inačice opremljene modernijim instrumentima. Zahtjevne komunikacijske i letne parametre pa čak i „šetanje“ ove letjelice od Zemlje preko Mjeseca pa do Langrangeovih točaka sada se smatra veoma vjerojatnim. Kina posjeduje rakete sposobne da inačicu takve letjelice bez problema postavi u orbitu oko Marsa i/ili i Venere. Postojeća infrastruktura to im omogućava u relativno kratkom vremenu. Slanje Kineskog Mars orbitera tehnički gledano izvjesno je već 2013. Slijetanje na Mjesec, uljučivo i misije rovera te povratak uzoraka na Zemlju uz tako pripremljenu infrastrukturu neće previše odvuć pažnju i raspršit znanstvenike na više projekata što bi onda značilo i usporavanje realizacije istih. Utjecaj Ruske škole inženjerstva razvidno je sveprisutan u Kineskom svemirskom programu: izgradi nešto što funkcionira i to primjeni gdje god možeš uz minimalne modifikacije.
Kineska misija robotičke letjelice k Marsu i Veneri temeljena na dosadašnjim postignućima u robotičkom istraživanju Mjeseca zapravo je tehnička realnost već danas. Kinezi na osnovnu platformu „samo“ trebaju postaviti opremu i uređaje koje već imaju, a u narednih godinu dvije dodatno testirati komunikacije i ponašanje letjelica putem misije Chang'e-2.
Iako je nedostatak novca razvidan putem vremenika događanja, u narednih nekoliko godina moglo bi doći do prave ekspanzije – ubrzanog prodora Kineza u međuplanetarni prostor. Kakav god scenario događanja usljedio, nesumnjivo nam predstoji desetljeće Kineskih „urbanizacije“ svemira.